Izgleda da je ulazak Ukrajine u NATO, nakon što Rusija bude potisnuta na granice iz 2014, jedini strateški cilj o kom se lideri EU usuđuju da razmišljaju od početka ruske invazije pre tri godine. Nažalost, čak i pre druge pobede američkog predsednika Donalda Trumpa, ta opcija je potonula u domen neostvarivog. I to je svima jasno.
Prvo, prelazak na ratnu ekonomiju pokazao se kao dar s neba za ruskog predsednika Vladimira Putina i njegov režim. Drugo, čak ni Trumpov prethodnik, Joe Biden, nije bio spreman na članstvo Ukrajine u NATO-u i zaustavio se na neodređenim obećanjima. Treće, obe stranke u Sjedinjenim Državama snažno su se usprotivile ideji da se NATO trupe bore zajedno sa ukrajinskim.
Dakle, u izlivima licemerja od kojih zastaje dah, brojni govori na temu „Putin je novi Hitler“ nikada ne uključuju obavezu oružane borbe na ukrajinskoj strani do vojnog poraza Putinove vojske. Umesto toga, kukavički Zapad šalje oružje iscrpljenim Ukrajincima da u njegovo ime poraze „novog Hitlera“ – ali bez direktnog učešća zapadnih snaga.
Neizbežno i uprkos hrabrom otporu brojčano i tehnički nadjačane ukrajinske vojske, jedini strateški cilj evropskih lidera nije uspeo – i to je činjenica koja bi ostala ista i da je Tramp izgubio novembarske izbore. On je samo glasno izgovorio istinu, s brutalnošću koja odražava njegov dugogodišnji prezir prema ukrajinskom predsedniku Volodimiru Zelenskom, kao i prema EU. Bez plana B, oslabljena dvodecenijskim ekonomskim propadanjem, Evropa pokušava da odgovori na Trumpovu politiku prema Ukrajini.
Posle Minhenskog sporazuma iz 1938, Winston Churchill je izrekao slavnu ocenu da je Neville Chamberlain mogao da „bira između rata i gubitka časti. Izabrao je gubitak časti, ali dobiće rat.“ U strahu da ne ponove istu grešku, lideri EU se spremaju da još jednom pogreše, ovog puta u suprotnom smeru: njihovo opredeljenje za rat do pobede uskoro će ustupiti mesto prihvatanju ponižavajućeg mira koji će Trump sa zadovoljstvom nametnuti i njima i vladi Zelenskog kada budu došli da mole za pomoć.
Istina je da Evropa mora biti na visini zadatka ili prestati da postoji, ali postavlja se pitanje kako da postigne to želi. Šta zapravo nije u redu s Evropom? Šta joj najviše nedostaje?
Neverovatno je da Evropljani nisu u stanju da vide odgovor koji je očigledan: Evropi nedostaju pravo ministarstvo finansija, neki ekvivalent Stejt departmenta i parlament s dovoljnim ovlašćenjima da zaobiđe ono što sada glumi evropsku vladu (Evropski savet). Što je najgore, još nije otvorena rasprava o tome kako zatvoriti zjapeće rupe u evropskoj institucionalnoj arhitekturi.
EU od početka zazire od bilo kakvog mirovnog procesa u Ukrajini upravo zato što bi to razotkrilo sve probleme njenog bloka. Ko bi predstavljao Evropu za pregovaračkim stolom, ako bi je Trump pozvao da mu se pridruži? I čak ako bi Evropska komisija i Savet mogli da mahnu čarobnim štapićem i stvore veliku, dobro naoružanu vojsku EU, ko bi imao demokratski autoritet da njene vojnike šalje da ginu i ubijaju?
Takođe, ko može prikupiti dovoljno poreza da osigura trajnu borbenu gotovost vojske EU? Proces odlučivanja koji traži angažovanje više vlada EU znači da niko nema demokratski legitimitet za donošenje takvih odluka.
Kada je Ursula von der Leyen, predsednica Evropske komisije, najavila inicijativu ReArm Europe, to je prizvalo tužna sećanja na nekompetentni Junckerov plan, Green Deal i Plan oporavka. Novinski naslovi su opet puni velikih brojki, ali iza njih opet nema supstance. Da li neko zaista očekuje da Francuska poveća neodrživi deficit u javnim finansijama da bi finansirala naoružavanje?
U nedostatku institucija za implementaciju vojnog kejnzijanizma, jedini način na koji se Evropa može ponovno naoružati jeste preusmeravanje sredstava namenjenih obnovi propale društvene i fizičke infrastrukture – što će dodatno oslabiti Evropu koja se već gorko suočava sa nezadovoljstvom svojih građana i usponom krajnje desnice širom kontinenta. Zašto? Da li iko stvarno veruje da će se Putin uplašiti od evropskih granata i haubica, dok je sama Evropa sve dalje od uspostavljanja federalne uprave neophodne za odlučivanje o pitanjima rata i mira?
ReArm Europe neće doneti pobedu Ukrajini, ali će gotovo sigurno gurnuti EU u još dublje ekonomske probleme – što je temeljni uzrok slabosti Evrope. Da bi Evropljani osigurali bezbednost pred dvostrukom pretnjom Trumpa i Putina, EU treba da uspostavi svoj mirovni proces.
Prvo, ona mora jasno odbaciti Trumpov predatorski pokušaj da se dokopa prirodnih resursa Ukrajine. Zatim, nakon što natukne mogućnost ublažavanja sankcija i povraćaja 300 milijardi dolara zamrznute imovine (koja se ne može istovremeno koristiti kao adut u pregovorima i za obnovu Ukrajine), EU bi trebalo da započne pregovore s Kremljom, nudeći mogućnost sveobuhvatnog strateškog aranžmana u kom bi Ukrajina postala ono što je Austrija bila za vreme Hladnog rata: suverena, naoružana, neutralna zemlja, integrisana sa Zapadnom Evropom onoliko koliko njeni građani to žele.
Treće, umesto izdržavanja dve ogromne armije duž dogovorene granice, EU treba da predloži demilitarizovanu zonu dubine najmanje 500 kilometara sa svake strane, pravo na povratak svih raseljenih lica, dogovor u stilu Sporazuma na Veliki petak za upravljanje spornim područjima i zeleni New Deal za ratom razorena područja, koji bi zajednički finansirali EU i Rusija. Sva otvorena pitanja treba rešavati pregovorima koji bi se vodili pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija.
Konačno, EU treba da iskoristi mogućnost relaksiranja carina na kinesku robu (naročito zelene tehnologije) i sankcija na izvoz tehnologija u cilju otvaranja pregovora s Kinom o novom bezbednosnom aranžmanu koji će smanjiti napetosti i uključiti Kinu u projekat zaštite suverene Ukrajine.
Ako zaista želimo da ojačamo Evropu, prvi korak nije ponovno naoružavanje. Prvo treba iskovati demokratsku uniju. U protivnom će stagnacija nastaviti da nagriza evropske kapacitete, čineći je nesposobnom da obnovi ono što će ostati od Ukrajine kada Putin završi s njom.
Project Syndicate, 06.03.2025.
Preveo Đorđe Tomić
Peščanik.net, 20.03.2025.