Možda je traumatični sukob između španske države i regionalnih vlasti
u Kataloniji upravo ono što nam je sada potrebno da bismo udahnuli novi
život posustalom evropskom projektu. Ustavna kriza u jednoj od vodećih
zemalja članica Evropske unije pruža priliku za rekonfigurisanje sistema
demokatskog upravljanja regionalnim, državnim i evropskim institucijama
– ka izgradnji odbranjive i održive Evrope.
Zvanične reakcije iz EU na policijsko nasilje tokom održavanja
referenduma o nezavisnosti Katalonije mogu se okvalifikovati kao
neizvršavanje dužnosti. Izjava da su to unutrašnji problemi Španije u
koje EU ne treba da se meša – što je bio komentar predsedavajućeg
Evropske komisije – izraz je licemerja najvišeg reda.
Naravno, licemerje nije ništa novo u ponašanju Evropske unije.
Zvaničnicima EU nije ispod časti da se mešaju u unutrašnje stvari država
članica kada, na primer, treba smeniti izabrane političare zato što
odbijaju da sprovedu mere kojima se smanjuju penzije i socijalna
davanja, ili da rasprodaju javna dobra po bagatelnim cenama (što sam i
lično iskusio).
S druge strane, kada mađarska i poljska vlada krše neka od temeljnih
načela EU, poštuje se princip nemešanja u unutrašnje stvari zemalja
članica.
Katalonsko pitanje ima dugu predistoriju, kao i nacionalizam u Evropi
uopšte. Ali pitanje je da li bi taj problem sada eskalirao na ovaj
način da u upravljanju krizom evrozone posle 2010. Evropa nije napravila
niz grešaka, kojima je Španiju i ostatak evropske periferije gurnula u
stanje praktično trajne ekonomske stagnacije. Time je pripremljen i
teren za širenje ksenofobije i moralne panike, kada su imigranti prešli
spoljne granice unije. Ilustrovaću povezanost tih događaja jednim
primerom.
Barselona, prelepa prestonica Katalonije, poznata je kao bogat grad
sa velikim budžetskim suficitom. Ipak, ne tako davno, mnogima od njenih
stanovnika zapretila je mogućnost da se nađu na ulici zbog naplate
potraživanja banaka koje su spasavane novcem od poreza koji su oni
plaćali. To je dovelo do nastanka građanskog pokreta zahvaljujući kojem
je Ada Colau 2015. postala gradonačelnica Barselone.
Nova gradonačelnica je obećala smanjenje lokalnih poreza za mala
preduzeća i domaćinstva, pomoć za siromašne i izgradnju smeštajnih
kapaciteta za 15.000 izbeglica – veliki deo od ukupnog broja koji je
Španija trebalo da primi iz zemalja na prvoj liniji izbegličkog fronta,
kao što su Grčka i Italija. Sva ta obećanja mogla su se ostvariti bez
ulaska u budžetski deficit jednostavnim zahvatanjem iz lokalnih
budžetskih viškova.
Ali avaj, gradonačelnica se uskoro suočila sa nesavladivom preprekom.
Pozivajući se na obaveze zemlje ustanovljene direktivama EU za
sprovođenje mera štednje, centralne vlasti su donele zakon kojim je
lokalnim vlastima praktično zabranjeno da povlačenjem sredstava smanjuju
svoje budžetske viškove. Centralne vlasti su takođe zabranile ulazak u
Španiju 15.000 izbeglica za koje je Colau već bila pripremila smeštaj.
Zato je gradski budžet i dalje u suficitu, obećana smanjenja lokalnih
poreza i povećanje socijalnih davanja su izostali, a stanovi izgrađeni
za izbeglice su prazni. Posle toga nije bilo potrebno mnogo podsticaja
jačanju katalonskog separatizma.
U svakoj sistemskoj krizi, kombinacija mera štednje nametnutih
većini, socijalizma za bankare i gušenja lokalnih demokratskih procesa proizvodi
beznađe i nezadovoljstvo – što je kiseonik svakog nacionalizma.
Progresivni, antinacionalistički Katalonci kao što je Colau na udaru su
sa dve strane: s jedne strane od autoritarnog državnog establišmenta
koji se pravda direktivama EU, a sa druge buđenjem radikalnog
parohijalizma, izolacionizma i atavističkog nativizma. I jedno i drugo
su odrazi neuspeha u ostvarivanju obećanja zajedničkog panevropskog
prosperiteta.
Katalonija je odličan ogledni poligon za istraživanje dubljih
problema u Evropi. Situacija u kojoj se bira između pokoravanja
autoritarnoj španskoj državi i želje da „Katalonija ponovo bude velika“ –
ne razlikuje se mnogo od opredeljivanja između Jeroena Dijsselbloema,
šefa evrogrupe ministara finansija, i Marine Le Pen, liderke francuskog
radikalnog desničarskog Nacionalnog fronta: štednja ili dezintegracija.
Dužnost progresivnih Evropljana je da odbace obe ponuđene opcije: i
ukorenjeni establišment na nivou EU, i sukobljene nacionalizme koji
razaraju solidarnost i zdrav razum u državama članicama kao što je
Španija.
Alternativa je evropeizacija rešenja ovog problema, koji je ionako
izazvan prvenstveno evropskom sistemskom krizom. Umesto što sputava
lokalne i regionalne demokratske uprave, EU bi trebalo da ih podstiče.
Sporazumi EU mogu se dopuniti tako da osiguraju pravo regionalnih vlada i
gradskih uprava, kao što su Katalonija i Barselona, na fiskalnu
autonomiju, pa i na sopstveni fiskalni novac. Takođe bi morali da im
omoguće sprovođenje sopstvenih politika u vezi sa migracijama i
izbeglicama.
U slučaju da separatistički zahtevi za izdvajanje iz međunarodno
priznatih država time ne budu otklonjeni, EU može da definiše pravila
postupanja u slučaju secesije. Na primer, EU bi mogla da propiše da će
dozvoliti referendum o nezavisnosti pod uslovom da je regionalna vlada
koja ga raspisuje već pobedila na izborima na istoj platformi sa
apsolutnom većinom glasova. S tim što se referendum ne može organizovati
za manje od jedne godine po održavanju izbora, da bi se ostavilo
dovoljno vremena za primerenu i trezvenu debatu.
Što se tiče nove države, ona bi se morala obavezati da prenos
fiskalnih sredstava neće biti manji nego pre secesije. Na primer, bogati
Veneto može da se otcepi od Italije, ali pod uslovom da ne prekine
transfere u korist stanovnika juga. Takođe, novim državama ne bi bilo
dozvoljeno da postavljaju nove granice, a svojim stanovnicima bi morale
da garantuju pravo na trojno državljanstvo (nova država, stara država i
Evropa).
Kriza u Kataloniji je važna istorijska lekcija koja pokazuje da
Evropa mora izgraditi novu vrstu suvereniteta koji će ojačati gradove i
regione, razgraditi nacionalni partikularizam i zadovoljiti demokratske
norme. Od toga bi prvi imali koristi Katalonci, stanovnici Severne
Irske, a možda i Škotske (koji bi tako u poslednji čas izmakli brexitu).
Na duži rok, od nove vrste suvereniteta najviše koristi bi imala Evropa
kao celina. Zamišljanje takve panevropske demokratije je preduslov za
zamišljanje Evrope vredne spasavanja.
Project Syndicate, 06.10.2017.
Preveo Đorđe Tomić