U bosansko(straho)hercegovačkoj prašumi se ponovo ukazao glavni bauk-drekavac, noćna mora liberala i urbanoida: Mustafa, vrhovnik među hodžama! I ko bi rek’o šta sve nagovori! Bošnjaci su ugroženi, razvlači im se pamet, nemaju nacionalnu državu, bio je genocid i da, hodže, popovi i hindu brahmani su u cijelom svijetu bili glasnici, predvodnici i izvršitelji revolucionarnih promjena. Predvodnik pokreta za emancipaciju Afroamerikanaca je bio pastor, Gandhi je bio hindu mistik, pa i predsjednik njemačke je “tamo nekakav” pop kojeg su zli staljinisti zatvarali u DDR-u, pa zašto onda i predvodnik Bošnjaka ne bi bio hodža i to ne bilo kakav, nego nadhodža? Cerić je, istinabog, mnogo toga (ne)namjerno pobrkao. Martin Luther King se borio za emancipaciju Afroamerikanaca u okvirima formirane američke nacije, Gandhi je bio nacionalni lider, koji je predvodio borbu protiv britanske kolonijalne vladavine, dok je Joachim Gauck, opet, disident u staljinističkoj, ali, opet dovršenoj njemačkoj nacionalnoj državi.
Cerićev položaj u dejtonskoj BiH je, prema tome, u dobroj mjeri, drugačiji: on ne predvodi obespravljenu skupinu ljudi drugačije boje kože, još manje je borac protiv kolonizacije, a o njegovom disidenstvu nije vrijedno ni govoriti. Isto tako BiH nije ni SAD, ni Indija, ni Njemačka. Pa ipak, ma šta mislili o Ceriću i komplikovanoj ulozi različitih manifestacija religije u hipnotiziranju “širokih narodnih masa”, a znajući u kakvom sistemu vrhovni hodža operira, ne možemo reći da su mu analogije sasvim pogrešne! Naglasak je na “ne sasvim”.
Ako prihvatimo da su i religije, suštinski, roba na tržištu ideologija i ako tržište bez konkurencije ne postoji, zbog čega se snebivati nad hodžom koji favorizira svoj biznis i sve biznise povezane s njim? Manimo se pomenutih stranih zemalja, ako je svaka nacionalna na južnoslovenskim prostorima nerazdvojiva od klerikalnih kompanija, zbog čega je onda tako čudnovato, tako šokantno i tako skandalozno da izabrani direktor jedne od takvih kompanija (koje, u zamjenu za pokornost bogu, narodnim vođama i koji dinar, garantuju zagrobni život) istupa sa stavom da je njegova firma najbolja, a da je konkurencija sranje? Zar je suština onoga što se kaže tako manje bitna od onoga kako se kaže? Za jalove kritičare, intelektualne prinčeve političke estrade, forma, odnosno utjerivanje nacio-vjerskih vračeva u političku korektnost, predstavlja vrhunac pobjede nad “zlim silama” netrpeljivosti koje, tobože, razaraju ur-idealno društvo – BiH iz njihove mašte.
Šta treba očekivati? Da će vjerske vođe djelovati u skladu sa svojim prigodničarskim govorima sa “međureligijskih susreta”, sa tih opskurnih manifestacija na kojima se ne da izmjeriti kome više sa usana cure med i mlijeko i ko će licemjernije izdeklamovati ovaj ili onaj citat svetog teksta ili dio govoa izvjesnog teologa koji je poručio da “ima i njih finih”? Kako to očekivati od skupina u čijim učenjima postoje vrlo precizna razgraničenja na “nas i njih”, više nego jasne odrednice dokle se u bilo kakvom odnosu sa “njima” može ići, kao i biblioteke knjiga o tome zbog čega su “oni” u najboljem slučaju krivovjerci sa kojima se zabranjeno miješati, a u najgorem, od boga kažnjeni ljudski otpad upotrebljiv samo za pakleno gorivo?
“Pa kako je to moguće, pa to nije u skladu sa Bosnom i Hercegovinom?”, zabrinuto romore razni dušebriznici, od liberalnih i NGO naivčina, do zastupnika “nacionalnih interesa” konstitutivnih naroda. Dok prvi, uglavnom, žele najbolje na pogrešan način, drugi su vrlo dobro svjesni profitabilnosti prepucavanja u kojima su uloge uvijek raspoređene tako da neki od nacionalnih/vjerskih vođa izjavi nešto što nije “politički korektno”, da bi potom drugi ili treći, u ulozi zabrinutog patriote, ustanovio kako to nije dobro za “bosanskohercegovačko društvo” i kako se nada da će ovaj drugi “doći pameti” i kako će se “međureligijski dijalog” nastaviti. Kako samo odurna ta ofucana međuhuškačka igra!
U čemu je, dakle, problem kritičara sa “reisologijom” kao oštrijom retorikom još uvijek nedefinisane politike koja bi mogla postati bošnjački nacionalizam? To što je nadhodža Mustafa otkrio toplu vodu obznanivši da kapitalistička BiH nije zemlja anđela i meleka u ljudskom liku, već bara puna kompetitivnih krokodila u kojoj najjači vodeći gmaz i njegova družina, u konačnici, prožderu najviše plijena? Što je podsjetio šta je sve konkurentska pravoslavna sekta učinila na istrjebljenju njegove pastve u prošlome ratu i to iskoristio da ukaže na neophodnost svoga vodstva? Zar bi stvari postale drugačije da je to rekao na neki uvijeniji način? Potvrdno mogu odgovoriti samo oni koji vjeruju u bajke kao što su “lojalna konkurencija” ili “pravo i običaji ratovanja”. U stvarnosti, konkurencija se savladava i/ili asmilira, a neprijatelj desetkuje i/ili uništava. Milost se prepušta bogu.
Reis-bauk Mustafa Cerić, prema tome, nije izrekao nikakvu jeres. Ako su nacije i nacionalne države nastale razvojem kapitalizma u 19. vijeku, zbog čega je čudno da je restauracija kapitalizma na području bivše Jugoslavije reaktuelizirala nacionalnu državu kao buržoasku vladavinu, pa tako i formiranje moderne bošnjačke nacije, a shodno tome i bošnjačke države? Zbog čega je konkurencija naspram “drugih” povod za još jedan buljuk beskorisnih moraliziranja? Zbog čega otvoreno zalaganje za nacionalnu stvar, preciznije za interese bošnjačkih gazda, tajkuna, mafijaša, birokrata i tehnokrata, izaziva takvo užasavanje? Nije dovoljno sekularno? Nije ni država Vatikan, ni država Izrael, ni država Grčka (jedina zemlja na svijetu u kojoj je pravoslavlje službena državna religija), ni rimokatolička klerikalna Poljska, ni zakletva američkog predsjednika na Bibliju, pa ni različite strogo zatvorene sektaške zajednice na tlu SAD. BiH, dakle, nije izuzetak! I šta čini liberalština, skupa s ‘ljevicom’ tim povodom? Po starom dobrom običaju: zgražava se i čuva si mjesto vječnog pravednika.
Ko je Cerić, to nam je jasno, ali ko su njegovi kritičari? Dok Cerić marljivo gradi svoju infrastrukturu, dok mu se ne gadi obraćati “seljacima”, dok, kao lukava seoska varalica, po cijelom svijetu trguje za svoju stvar, kritičari nastoje ili samo ostati “moralni” i to naplatiti, ili svojom sličnošću reisovom djelovanju, u potpunosti kompromitovati svoje opozicionarstvo. Liberalna akademija i skandalozna socijaldemokratija u BiH izazivaju, po sebe, sličan efekat kao liberali Čedomira Jovanovića u Srbiji: sveopšte gađenje, jer se, za razliku od ekstremne desnice, u pljačkaški sistem, “ugrađuju” kao tobožnja opozicija, a to ustvari nisu. Takav “antinacionalizam”, pa i “antiresizam” je mrtav u samome startu. Iz perpsektive klasne analize, “ugroženost Bošnjaka” je realna koliko i “majorizacija nad Hrvatima”, odnosno postaje realnost jedino prihvatanjem desničarskih koncepcija nacija kao vječitih, prije svega isplativih kategorija.
Kritika reisologije i njoj konkuretskih nacionalnih i vjerskih ideologija u BiH, prema tome, ne može biti bazirana na kritici iz ugla ove ili one uljepšane, odnosno “pripitomljene” sistemske nacionalističke politike, jer je takva u startu licemjerna, neadekvatna, bezobrazna i beskorisna. Kako “kritika” završava? Horor scenarij čija je kulminacija redovito klanje se obično odvija na sljedeći način: nacionalno-vjerski konkurenti svoje ovčice šalju u ratove, a jalovi kritičari se, ili pokaju, vraćajući se svome toru, ili ostaju lojalna opozicija sistemu, sa – što bi rekao reis Mustafa – “punom slobodom” da neprestano ponavljaju: “Jesam li vam rekao, nisam li upozoravao?”
Od istog autora : Vuk Bačanović: Da li narodi BiH “žele” njen nestanak?