Paul Tabori je u uvodu svoje kultne knjige “Istorija ljudske gluposti” napisao da ona “opisuje i raščlanjuje ljudske čine za koje možemo kazati da su iracionalni, nerazumni, besmisleni, suludi, slaboumni, imbecilni… njeni su junaci glupani, blekani, budale, blesavci, budalaši, duduci, klebecani, mamlazi, bilmezi, mazgovi, matuni, tikvani, tuponje, tupoglavci, tumpleki i tutumi.” “Glupost je čovjekovo najubojitije oružje, njegova najrazornija pošast, ona je njegov najskuplji luksuz.”, piše Tabori, koji nije poživio da pročita “Osnivačku deklaraciju i programsku povelju Svjetskog bošnjačkog kongresa”, usvojenu 29. decembra 2012 u Sarajevu, jer bi, sasvim sigurno, napisao opširan dodatak svojoj knjizi, posvećen bošnjačkoj eliti okupljenoj oko bivšeg reisul-uleme, a sada samo, građanina Mustafe Cerića.
Samo glavno geslo osnivačke povelje i deklaracije od 19 tačaka (plus appendix “toba i dova”), to jest “Svaki Bošnjak je odgovoran za drugog Bošnjaka”, odiše otrcanošću nacionalističke gluposti tipa, “Samo sloga Srbina spasava”, “Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što” i drugih floskuletina koje su stotine hiljada bivših Jugoslovena koštale radnih mjesta, života i mentalnog zdravlja. Prije nego što pređemo na temeljnu analizu “povelje i deklaracije” pozabavimo se “logikom”, od međubošnjačkoj odgovornosti. Zbog čega bi slobodouman čovjek trebao biti “odgovoran” za nekoga samo na temelju narodnosti? Ako je druga osoba lošeg karaktera, glupa, lijena i lažljiva i ako, što je najbitnije, prosperira na muci drugih, zbog čega bi Bošnjak u gorem položaju bio “odgovoran” za onog koji mu je takav položaj upriličio? Autori “povelje i deklaracije” imaju spreman odgovor: “Bog stvorio ljude od jednog muškarca i jedne žene, pa im odredio da postanu različita plemena i narodi, te ih poučio kako da se međusobno upoznaju i kako da poštuju Bogom darovane posebnosti jednih u odnosu na druge na principu duhovne vrijednosti i moralne dosljednosti.”
Dakle, argument zbog kojeg bi svaki Bošnjak trebao, obavezno, biti odgovoran za drugog Bošnjaka je, ni manje ni više, nego drevni mit o dvoje golišavih ljubavnika koji trčkaraju po božjem povrtnjaku i od kojih su se razmnožili svi narodi na zemlji, pa tako i Bošnjaci sa “darovanim posebnostima”. Ostaje samo nerazjašnjeno, u kojem je to “istorijskom” trenutku bog “stvorio” neki narod kao gotov proizvod sa svim “vrijednostima i moralnim dosljednostima”, odnosno, kada je “stvorio” Bošnjake, onakve kakve ih definiraju autori “povelje i deklaracije”? Naprosto je nevjerovatno da dokument čiji autori, u gotovo svakoj drugoj rečenici, zagovaraju važnost obrazovanja za bošnjačku budućnost, uz zagovaranje paraznanstvenih ideja mogu konstativati da su “Bošnjaci… više od jednog stoljeća čekali i, evo, dočekali osnivanje SVJETSKOG BOŠNJAČKOG KONGRESA…”. Da li nas “povelja i deklaracija” želi ubijediti da je svaka bošnjačka kuća, prije više od jednog stoljeća, imala kristalnu kuglu ili magične kašike kojima je ugatala ključni istorijski trenutak za vasdunjalučko Bošnjaštvo? Zamislimo napaćenu bošnjačku porodicu koja svakoga dana, iz duge godine u godinu dušmanske vlasti, urezuje crtice u dovratak, očekujući sudbonosni momenat, kada će ga iz istorijskog mulja konačno izbaviti Mustafa Cerić, Muamer Zukorlić, Ejup Ganić i, nezaobilazni, Tunjo Filipović.
Nije šala! SBK će se zalagati “da se na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine uvaži univerzalno demokratsko pravo JEDAN ČOVJEK – JEDAN GLAS, kako bi se ukinulo stanje prema kojem manjina vlada većinom pod lažnim izgovorom straha od majorizacije većine nad manjinom.” Sa aspekta nacionalističke politike, odnosno politike u kojem jedna klika emisijom određene ideologije teži materijalnoj dominaciji, ovo je sasvim legitiman zahtjev. Zbog čega Bošnjaci ne bi “imali” ono što “imaju” Hrvati, Srbi, Albanci i drugi, tj. “samosvjesnu naciju i suverenu državu”? Odricati Bošnjacima to pravo, može se samo sa druge nacionalističke pozicije, odnosno pozicija gdje će, do okončanja imperijalizma velikih sila i subimperijalizma kompradorskih buržoazija uvijek važiti pravilo: “Ćeraćemo se još!” Cerić, Ganić, Zukorlić, Filipović i ostatak SBK društva, koji znaju “s dinarom” dobro znaju da kapitalizam znači vječno međusobno “ćeranje”!
Ono što će, svakako, ući u anale ljudske gluposti, nije to što se SBK ekipa hoće “ćerati”, već način na koji to misli raditi! Da li iko na svijetu, može za ozbiljno uzeti instituciju, kongres, organizaciju, lobi ili bilo šta slično čija “Programska povelja” počinje epikom narodnog guslara: Prva riječ, “Bože nam pomozi!”/ Evo druga: “Hoće, ako Bog da”/ Samo da Ga pominjemo često, / Pa će nama dobro pomagati / I od svake muke zaklanjati, / Muke ljute i dušmanske ruke, / I svakoga hala i belaja! (Avdo Međedović). Zamislimo sada “Načertanije”, koje počinje citatom iz znamenite epike “Carica Milica i Zmaj od Jastrepca”, ili, pak, Memorandum SANU u kojem se, umjesto detaljnjne analize “ugroženosti” Srba zazivaju sveti Haralimpije ili sveti Sisoj? Ali da se barem radi samo o uvodu! Cijeli SBK dokument nije ništa drugo do epsko-bogomoljačka frazeologija bez trunke konkretnih smjernica. U 19 tačaka se dušebrižnički raspreda o svemu od nacije, kulture, jezika, zaštite od genocida, pa do ekonomije. Sve tačke su podijeljene na podnaslove “Povijesni uvid”, “Bošnjačko iskustvo” i “Bošnjačka budućnost”, to jest, sve osim “Ekonomije i privrede”, koja kao najkraća od svih tačaka (226 riječi, naspram 1591 o “naciji”), uopšte ne sadrži podnaslov “Bošnjačka budućnost”.
Čini se da su nedemokratski izabrani “kongresmeni”, narodu koji kane predstavljati, nesvjesno priznali da budućnost ima isključivo u njima kao blagoglagoljivim prodavačima magle. Tako je glavna poteškoća Bošnjaka u tome kako se snaći sa “kolektivnim nasljeđem”. “Odakle početi?”, pitaju se nacionalni predstavnici koje niko nije izabrao: “Od Adema ili od Muhameda, a.s? Od Medine ili od Istanbula? Od Bobovca ili od Ajvatovice? Od Kulina bana ili od Mehmeda Fatiha? Od stećaka ili od nišana? Od Ćirila i Metodija ili od Mehmeda Hevai Uskufija? Od Hrvoja Vukčića ili Gazi Husrev-bega? Od Mehmed-paše Sokolovića ili od Husein-kapetana Gradaščevića? Od Hasan-ef. Prušćaka ili od Husein-ef. Đoze?”
Je li ovo zaista nacionalni program ili površna škrabotina nekog ko je nevješto prepisao neki jeftini pamflet Dveri srpskih, ubacujući druge ličnosti i druge sudbonosne topose? Jedna moderna nacija u 21. vijeku treba da se pita da li treba krenuti od mitološkog prvog čovjeka ili vjeroučitelja u čije se božansko poslanje, slobodnim izborom, može i ne mora vjerovati? Od dva daleka grada, ili, pak, ruševnih zidina u centralnoj Bosni, ili mjesta gdje je stanoviti Ajvaz Dedo, kažu knjige starostavne., raspolutio stijenu da poteče voda? Treba li “krenuti” od feudalnog gospodara iz 12. vijeka ili osmanskog vrhovnog despota iz 15-og, ili pak feudalca iz 15., ili osmanskog prokuratora provincije iz 16. vijeka? Od velikog vezira iz 16. vijeka, ili od borca za osmanski parafeudalizam protiv modernizacije, a time i moderne nacije početkom 19-oga? Od teologa iz 16. ili teologa iz 20-og vijeka? Frapantno je da SBK kongresmeni u svojim promišljanjima o temelju nacionalnog identiteta nisu naveli baš ništa što je baza moderne nacije, a to je ekonomski razvitak.
Umjesto toga, susrećemo se sa lažnim etimologijama. Za kongresmene, sama riječ “identitet” dolazi “starogrčke riječi idhios što znači Bog”. Nije jasno kako je učenim kongresmenima promaklo da riječ identitet dolazi od latinske zamjenice identitas,-tatis, koja je sama izvedenica od pridjeva “idem”, koji znači “isti”. Lažna etimologija nije zasmetala kongresmenima da, logikom Brane Crnčevića prema kojoj jezik nije jezik ako se ne provjeri Biblijom, zaključe “da nema identiteta bez vjere u Boga”. Štoviše, kazuju učeni bošnjački kongresmeni: “Čovjek je stvoren od zemlje, i to uglavnom od svoje zemlje. Zemlja je čista i svaki njen dio može biti mjesto sedžde, što joj daje dimenziju svetosti.” Da li ovo znači da je sam bog, u neodredivo praistorijsko vrijeme izvajao Prabbošnjakena vrelu Bosne, ili kongresmeni nisu odoljeli da se poigraju nazi teorijama krvi i tla? Tako ćemo u odjeljku Broj 4 “Država”, saznati da Bošnjaci imaju “hiljadugodišnju državotvornu svijest”. Bilo bi zanimljivo kada bi nam brižni kongresmeni na uvid dali dokumentaciju koja dokazuju “državotvornu svijest” srednjovjekovnih ili osmanskih kmetova. Čak i kada su u pitanju plemići, pitanje je o kakvoj državi govorimo? Da li nas kongresmeni hoće ubijediti da su Bošnjaci, nakon što su stvoreni od svoje zemlje, hiljadu godina čekali i dočekali prvo zasjedanje SBK? Nevjerovatno kako isti autori nakon svih paranaučnih konstatacija koje su izneli, mirno zaključuju da “unaprjeđivanje stupnja opće edukacije u svim oblastima bošnjačkog naroda, posebno u Bosni i Hercegovini, te težnja za vodećom ulogom u znanosti i tehnologiji treba da bude politički prioritet.”
Savjeti kongresmena o “geopolitici” (odjeljak 10) su također vrlo inovativni i dubokoumni: “Zahvaljujući svojoj dobroti, Bošnjaci imaju mnogo više prijatelja nego neprijatelja i zato im je dužnost da od prijatelja ne bježe, kao i da neprijateljima ne trče u smrtni zagrljaj.” Nema sumnje da su kongresmeni, kako bi sačinili ovaj dokument od istorijske važnosti, koristili obilje djela iz političke teorije, od kojih su najviše korišteni natpisi sa majica čuvenog Grunfa iz stripa Alan Ford, tipa: “Ako želiš pobijediti, ne smiješ izgubiti!”, “Pijte više mlijeka, a manje nafte!”, ili “Prvo hopni pa reci skoč” i tome slično. Nikakvo čudo da je ovakva logika pronašla mjesto i u strategiji zaštite od genocida u budućnosti (Odjeljak 19), gdje se autori dotiču, problematike, ni manje ni više, držanja kućnih ljubimaca: “Zato, Bošnjaci, nemojte da vam ljubav prema kućnim ljubimcima bude jača od ljubavi prema vlastitom rodu. I nemojte da vam kuće budu velike sa malo djece. Sa mnogo djece mala kuća može postati velika, dok sa malo djece velika kuća može ostati pusta.”
Genijalni kongresmeni ne samo da su se proglasili okončanjem hiljadugodišnje bošnjačke historije, već su pronašli i formulu opstanka: manje kučića i mačića – više djece – – više stambenog, odnosno “životnog prostora”.U svemu im je promaklo samo osnovno: da li će eliminacija slatkih malih kućnih zvijeri zaista u dovoljnoj mjeri srezati troškove bošnjačkog kućanstva kako bi si moglo priuštiti barem još jedno dijete? Pas i mačka možda redovno jedu, ali teško da stalno prerastaju odjeću, potrebuju školski pribor, knjige, da će poželjeti trenirati košarku, da će im ustrebati novi mobitel, da idu na ekskurziju, i da će upisivati fakultet. Prosta matematika, odnosno ekonomija, očigledno nije jača strana zaštitarima od genocida, ali zato svakako jeste mitologija: “Zato Bošnjaci treba da dođu tobe kako bi mogli pristupiti dovi, jer tako je činio Ajvaz-dedo, pa je vidio stijenu kako se razdvaja i tako mi treba da činimo, pa da vidimo Bosnu kako se spaja u dobru, ljubavi, poštovanju i sreći svojih sinova.” Sve što je potrebno uraditi za uspjeh nacije, jeste ugledati se na mitskog čarobnjaka, koji razdvaja stijene. Zamislimo ozbiljan nacionalni program, koji se zasniva na pretpostavci da će određena nacija razviti moćnu i prosperitetnu industriju alkoholnih pića ugledajući se na Isusa Hrista i njegovu sposobnost da na svadbama pretvara vodu u crno vino.
Tako se završava Programska deklaracija nacionalnih utemeljitelja, a da ne sadrži ništa do jeftinih distorzija prošlosti i floskula, koje kao da su nabrzinu prepisane iz nekog priručnika za propovjednike Šta će, u skladu s tim, na kraju biti sa cijelom pričom? Ono što je izvjesno jeste da su vodeći kongresmeni sebi izmislili doživotne pozicije, a bivšem reisu Mustafi Ceriću novo radno mjesto, pomoću kojeg će ponovo biti kalif umjesto kalifa. Drugim riječima, ako ne možeš biti doživotni reis, onda sebi osnuj novu islamsku zajednicu! Na kraju se ponovo možemo složiti sa Taborijem da je glupost “zbog same svoje prirode, kao stvorena da joj se rugaju i da je razobličuju satiričari, ali je ona, zbog same svoje prirode, preživjela milijune direktnih pogodaka i ostala cijela.” U slučaju SBK, možemo samo dodati: i vrlo isplativa.
Vuk Bačanović: Srbi u Bosni – nacija pod jarmom gramzivih vlastodržaca
Vuk Bačanović:Bosanski Hrvati – nacija združenih katolika