Nije to samo grad čiji stanovnici ljubomorno obožavaju svaki trg, svaku bogomolju, svaki park, svaki ćošak stare zgrade, egzaltiraju do bigotrije svoj “gradski duh”, ispredajući o njemu mnoge mitove i legende, baš kao da je drevni grčki heros, živi mrtvac (takoreći vampir), kojega u posvećenoj grobnici hrane krvlju preklanih životinja, ne bi li polis sačuvao svakojake napasti, posebno neprijatnih društvenih promjena. Zapravo je cijeli malograd vampirski duh, koji se ne hrani krvlju golubova, prepelica i zečeva. To je bespotrebno malograđanima: oni piju krv jedni drugima. Poput actečkog sveštenika, kose sljepljene ljudskom krvlju, obučen u svježe odranu kožu djevice, čupaju si, uzajamno, srca iz grudi i žrtvuju svome demonu.
Sarajevo, godina 2013. hrišćanskog kalendara. Cijeli svijet kao da se umorio od samoga sebe, ostario i posivio. Malograd saučestvuje svojim starim navikama: što se više održava besplodna mitologija o druženju, “raji”, dobrim starim vremenima i “Sarajevskom duhu”, vampirstvo se intenzivira. Oni što su se razbacivali međusobnim pohvalama, sada su u najstrašnijoj mržnji, oni koji su najviše prijateljevali sada preko novina ismijavaju prijateljev nesrazmijerni nos, buljave oči, nizak stas, neuspijeh sa ženama, mali kurac. Sve ono što se nekada “prijatelju” opravdavalo, sada se na sva zvona osuđuje: izvlače se iz naftalina “sporne” i politički nekorektne izjave, nabraja se ko je s kim sjedio u kafani prije 40 i kusur godina, broje se slova, zalogaji i gutljaji, ispostavljaju se “sarajevskom duhu” izvještaji o vlastitoj veličini i prijateljevoj “niskosti”. Novinski stupci vrve različitim interpretacijama prošlosti, u kojoj je, redovno “onaj drugi” bio šupak, ulizica, poltron, špijun, nejebstveni bijednik.
Jedan od međumalograđanskih ratova, nemoguće utvrditi koji po redu, izbio je, prošle sedmice u Sarajevu. Počelo je, sasvim nevino, na zasjedanju Kantonalne skupštine, kada je profesionalni SDP-ov strijelac Fazlija, odgovarajući na optužbe za nepotističku kadrovsku politiku vlastite stranke, optužio generala i kontroverznog biznismena Zagija da mu je sin Deen “nadriumjetnik”, te da se upravo on poslužio nepotizom kako bi zaposlio ženu i mlađeg sina, e da bi Zagi odvratio da svima “jebe sve!” E onda je svekoliko građanstvo i profesionalno građansko novinarstvo, sveđer orno za natjerivanje maka na konac, copy-pasteovalo Deenov Facebook status kojim Fazliji (“neostvarenjaku” bez “heretidža”) i njegovim pristalicama poručuje da će ih, kao “omiljeni peder”, izjebati “posred nevinog dupeta”. Nakon što je malogradska gomila bezobrazno bogatog, a feminiziranog Backovića tog dana iskoristila za “čas mržnje”, Deenova profesorica filozofije iz srednje škole Sanja (poznata po panegiricima Miloradu Dodiku i Fahrudinu Radončiću) se osjetila pozvanom napisati kako je mali Deen u školi “bio i ostao oličenje odgoja i skromnosti… Eh, jednom riječju, pravi ‘peder’. “
Istina o tome, ko je od zavađenih strana nepotist i peder, a ko pošten i oličenje odgoja, časti i poštenja, zasjenjena eskalacijom međumalograđanskih sukoba na daleko veći nivo.
Uzrok ratu je zakuhan još u devetom mjesecu kada se Avdo naljutio jer mu knjiga nije uvrštena u izbor za nagradu “Meša Selimović” od tričavih 7.000 eura, te je objavio da je protiv njega skovana zavjera, nakon čega mu je drug Hadžem odvratio da je paranoidno uporan. Potom se Avdo dosjetio da mu je Hažem svojevremno davao 500 KM da mu na TV promoviše neku “smandrljanu” monografiju, poslije čega ga je izbacio iz kuće i “zabranio mu da ga pozdravlja”. Hadžem je i “finansijski mešetar… u slobodno vrijeme pjesnik, agitator sad-ove-sad one političke stranke”. Avdo je riješio obračunati se i sa prijateljima i sa neprijeteljima, te se obrušio na sebi prijateljsku novinu jer je objavila loše mišljenje bivšeg kolege Gorana o njemu, ono u kojem je istog kolegu nazvao “đubretom” i “prdimahovinom” kojeg bi četnici sasvim sigurno poštdedjeli da uđu u Sarajevo. Avdo dojučerašnju prijateljsku novinu označava četničkom, a ona ga podsjeća da ga je Emir, glavni malogradski odmetnik, častio operacijom očiju. Na kraju je Ahmed, kojeg je Avdo znao, bez razloga, omalovažavati u dnevnoj štampi, odlučio čaršiji objasniti razloge Avdinog skandaloznog ponašanja. To je bar lako. On je nizak (“Iz kreveta ustaje Najveći Bošnjački Pjesnik (u daljem tekstu: NBP). Iz daljine bi moglo izgledati da krupan čovjek sjedi, ali ne NBP, on stoji postojano; NBP sjedi na klozetskoj šolji dok mu nogice vise) i ružan ( Gleda se u ogledalo, ostalo mu je toliko objektivnosti da zna da je to što vidi – jezivo.).
Na kletvu malograd odgovara kletvom, redovno još gnusnijom i nižom nego što je ona prvobitno izrečena. Takav je, valjda, red. Tako se dokazuje pred “duhom grada”, tom slikom idealne slike sebe, čudovišnom pleromom, bivših, sadašnjih i budućih generacija malogradskih ogovarača i opadača. Što je kletva jezivija, to malograđanin smatra da se od većeg zla brani, da je čišći pred oltarom svoga svetog duha.
Sarajevo, zima 2013. Splin malograda postaje nepodnošljiv. Strašniji od vonja gotovo presušene Miljacke ljeti, zagušljiviji i otrovniji od zimskoga smoga. Neka istraživanja kažu da je Sarajevo najzagađeniji grad u Evropi. Reklo bi se da je to zagađenje daleko dublje. To je ono kada su razne laži postale paralelni univerzumi svojih proizvođača, pa je svaki ćošak, svaki bircuz ofucan, izguban, nevjerodostojan. Sarajevo, zima 2013. Rat se nastavlja. A i Evropa je pred raspadom…
Od istog autora:
Vuk Bačanović: Da li će Bošnjaci, Srbi i Hrvati ponovo ratovati?
Vuk Bačanović: Federacija se raspasti (ne)će?