Ko je bošnjački poltron, a ko nije? Ovo pitanje je posljednjih dana glavna tema medijskih prepucavanja između kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Sve je počelo slavljem koje je priredio lider jedne od frakcija SDA i trenutni (sa namjerom da to i ostane) predsjedavajući državnog Predsjedništva, Bakir Izetbegović, kada je Erdogana proglasio “našim vođom”, to jest vođom muslimana. Na ovo je promptno reagovao najprije Emir Suljagić, također kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva.
Izetbegovićevu reakciju je nazvao sramnim poltronstvom, u čemu ga je naknadno slijedio i treći kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva – Fahrudin Radončić, poručivši Turcima da sebi uzmu bošnjačke poltrone, a da nazad pošalju kosti Huseina Gradaščevića, gradačačkog kapetana i vođe bosanskog begovata u borbi protiv osmanskih reformi i, u tom smislu, za autonomiju bosanskog ejaleta u odnosu na ostatak Osmanskog carstva. Nešto blažu kritiku Izetbegovića je izrekao i bivši reisu-l-ulema IZ Mustafa Cerić (nekadašnji vodeći svoditelj Bošnjaka i Turaka na zajednički sadržitelj i autor krilatice “Turska nam je bila mati, tako je bilo, tako će i ostati”) i to riječima da “ni arogancija ni podaništvo ne donose dobro narodu”.
Emir Suljagić je, u nastavku svoje kampanje, a u povodu 180-godišnjice smrti Huseina Kapetana Gradaševića izjavio da se, uz Kulina bana, radi o najvećem Bosancu. Radončiću bliski, starodrevni akademik Muhamed Filipović je istim povodom objasnio da je Gradaščević “odigrao veliku ulogu jer je pod njegovim imenom i vodstvom postavljen temeljni zahtjev cjelokupne bosanske historije, a to je vraćanje Bosni i Hercegovini prerogativa zasebne države”, te da se “vjerovatno danas oni koji odlučuju o stvarima, plaše sjene Zmaja od Bosne koji je bio rezolutan za samostalnost bosansku i cjelovitost njene teritorije.”
Eh, sad na stranu što se Husein Gradaščević ne može smatrati nikakvim bosanskohercegovačkim patriotom i borcem za slobodu, već, primarno, dijelom šireg fenomena otpora umirućeg orijentalnog (državnog) oblika feudalizma i feudalaca modernizaciji u Osmanskom Carstvu i što današnja Turska, uprkos Erdoganovoj retorici i neoosmanskom romantizmu, nije Osmansko carstvo i što, tek, i jedno i drugo nemaju veze sa ranosrednjovjekovnim i ranofeudalnim bosanskim vladarom Kulinom. Uostalom, zar nije poznati, a danas iz ideoloških razloga osporavani istoričar Hamdija Kreševljaković utvrdio nepobitnu činjenicu da je “Mahmud II zaveo… novu vojsku ili nizam, a ukinuo jeničare, koji su kroz decenije bili na putu svakom napretku države. Konzervativnom (bosanskom op.a.) plemstvu bili su jeničari glavni oslonac i u njihovom dokidanju uvidjelo je plemstvo opasnost po svoj opstanak i to je bio povod ovom pokretu.” Ali vratimo s bošnjačkim kandidatima i njihovoj retorici.
Ono što je zanimljivo analizirati jeste dualnost bošnjačkog nacionalnog narativa, ili barem onog njegovog dijela koji se razvlači po novinskim stupcima i kojim kandidati za protoklarnu funkciju u Predsjedništvu, barem oni koje je vrijedno pomenuti, žele pridobiti svoje birače.
S jedne strane stoji koncpet ummeta prema kojem su svi muslimani svijeta istovjerna braća, štoviše sudržavljani i, prema kojem je etnička pripadnost sasvim sekundarna stvar, te je logično da muslimani, a prema tome i Bošnjaci, svoga vođu mogu prepoznati negdje drugo, izvan BiH i izvan konflikta umirućeg feudalizma i modernizacijskih tendencija 19. stoljeća. Sasvim je drugačije kada se tvrdnje o velikom vođi sagledaju kroz analize vodećih svjetskih ekonomskih eksperata i diplomata kao što su Andrew Sheng ili, nama poznatiji Christopher Hill, koji manje ili više povezuju truljenje kapitalizma i sve izraženijeg fenomena globalne etničke i sektaške fragmentacije, koje obesmišljuje svaku materijalnu, a prema tome i realnu podlogu umme.
To je, sasvim sigurno, jasno i Izetbegoviću mlađem (ako već ne njegovom prijatelju Bernardu Henriju Levyu kojem se svukuda priviđa islamofašizam, a ne vrlo prirodni procesi održavanja kolonija u stanju materijalne, intelektualne i mentalne zapuštenosti kako bi se njima lakše upravljalo), ali, s druge strane, valja se ulizivati, ako već ne zbog ummeta i turkofilstva, a ono zbog novca za kampanju, ili, u krajnjoj liniji, podmićivanje biračkog tijela. Tako se, zapravo i kreiraju slavne pobjede slavnih vođa. Kako u Turskoj, tako i u BiH. I to je Bakiru Izetbegoviću sasvim jasno. Ali, kada je to već tako, nikakvo čudo da će se drugi, sekularniji, bošnjački tabor, pozvati na istorijsku ličnost, koja bi, a zbog protivljenja osmanskoj modernizaciji, zapravo, logičnije, bila idealan role model prvog izetbegovićevsko-osmanofilskog klana.
Uostalom, Husein Kapetan Gradaščević i istorijski zamagljeni lik Kulina bana (stoga idealan za konstrukcije svakojakih izmišljotina i mitologija) su daleko primamljiviji kao nacionalni heroji, od npr. Alije Izetbegovića, čiji se mitološki lik “dobrog dede”, za sada, još uvijek ne skrnavi (osim u vicevima ili čestim psovkama), dok vrhunac političkog diskreditovanja turkofilskog tabora i Izetbegovića juniora završava tvrdnjom da kriminalizirani sin nije dostojan blažene uspomene slavnoga oca. Uz tabuiziranog i, ne utoliko korisnog, Aliju, izbor za istorijskog idola i izbornog role modela ostaje, po svemu, skučen. Radončić i Suljagić bi svakako željeli stvoriti dojam sebe kao “gradaščevića”, koji, poput novih “obilića” naspram vječnog amilohijevskog gazi Murata I, stoje naspram modernog Mahmuda II – Erdogana i njegovih domaćih eksponenata, kao i sviju onih kojima je na prvom mjestu Turska, a tek onda Bosna. I ko je onda poltron? Realnost državica, a pogotovo trulih banana državica kao što je BiH je, gotovo je uvijek takva, da nijedan od nasljednika drevnih heroja, ne može voditi samostalnu spoljašnju, ali ni unutrašnju politiku, ma koliko za “vođu” izvikivao ili ne izvikivao nekoga van zemlje. A kada valja zadobiti glasove, onda valjaju i sultan i njegov neprijatelj. Sve već ovisno od toga odakle pristižu novčana sredstva.