Identitet
se dakle pojavljuje u pluralnim oblicima i sredinama, koje se stalno mijenjaju.
Taj proces stalnih promjena i transformacija nije završio. Posve je dakle jasno
da je to iznimno važno područje istraživanja i da obuhvaća sva razdoblja, od
prvih početaka čovjeka do suvremenosti.
Petar Korunić
Kraljica Katarina Kosača Kotromanić,
“posljednja bosanska kraljica”, neiscrpna tema međuetničkih rasprava u BiH
ponovo je, krajem novembra, dospjela u žižu interesovanja. Povod: Četrnaesti
Molitveni dan za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i Dvanaesto Hodočašće na
Bobovac katolika pripadnika Ministarstva obrane, Oružanih snaga BiH i
redarstvenih snaga. Radi se o skupu kojeg je prije 12. godina osmislio i
utemeljio vrhbosanski nadbskup i kardinal Vinko Puljić i to kao “Misu za
domovinu”, i to u čast “smrtng dana kraljice Katarine Kosače”, kada se na
ruševinama srednjovjekovnog Bobovca, između ostalog, okupljaju i pripadnici
hrvatske komponente OS BiH proizašle iz Hrvatskog vijeća obrane (HVO), kao
jedne od vojnh formacija u građanskom ratu 1992-1995.
Povijest nacionalnog spasenja
Katarina je, prema mainstream interpretaciji
Rimokatoličke crkve u BiH, “posljednja kraljica hrvatske krvi”, koja “na samrti
ostavlja Bosnu Svetoj Stolici, ako se njezino dvoje djece, Sigismund i
Katarina, ugrabljeni od Turaka i prevedeni na islam ne bi povratili u krilo
Katoličke Crkve.”[1] U skladu sa takvom “kulturom sjećanja”, nastaje i jedna od novijih
“narodnih” pjesama iz Kraljeve Sutjeske: “Bosna Srebrena, papi ostala, kraljica
mu Katarina na čuvanje dala”.[2] Politička poruka koju kardinal Puljić, navodno, nastoji izbjeći je
jasna. Bosna je hrvatska zemlja, njena “posljednja” kraljica, Hrvatica i
rimokatolkinja je, pobjegavši osmanskim uzurpatorima, hrvatsku i rimokatoličku
državu povjerila rimskom pontifeksu, što, Hrvate, naspram Srba i Bošnjaka u
BiH, čini najstarijim i temeljnim narodom. Budući da srednjovjekovna Bosna u
tolikoj mjeri nije zastupljena u srpskim naciotvornim mitovima, ovo
naglašavanje ekskluzivnosti ponajviše reakcija izaziva među bošnjačkim
ideolozima, novinarima i zabrinutim patriotima, koji ukazuju kako hrvatskoj
trobojnici i šahovnici nije mjesto u kolijevci bosanske državnosti, pogotovo na
obljetnicu smrti “bogumilske” kraljice, žrtve papinske prevare.[3] “Dozvolite nam da ministricu obrane BiH gospođu Marinu Pendeš i Vas
gospodine Puljiću kao kardinala i nadbiskupa Vrhbosanskog, upitamo kakve veze
imaju predstavnici Oružanih snaga Hrvatske sa sjećanjem na bosansku kraljicu,
osim ako i Kraljicu i Bobovac, sve bosanske kraljeve, kraljice i kraljevske
gradove, organizator ne smatra – hrvatskim, što je već ustaljena praksa
krivotvorenja povijesnih istina, uz prešutnu suglasnost ili odobravanje
bosanske Katoličke crkve, sada i uz pomoć Ministarstva obrane BiH!”, upitao se
stanoviti novinar, praćen histeričnim izljevima patriotizma na društvenim
mrežama.
Kao i bilo koji od “utemeljujućih” mitova, ni bosanskohrvatski nije teško
oboriti istorijskim činjenicama. Teško da je unuka srpskog kneza Lazara i
Balše III Balšića, a čiji je otac Stjepan Vukčić Kosača nosio titulu мʜʌостʜю Божʜωм мʜ гдɴь стѣпɑɴь
χєρцєгь свєтɑгω сɑвє гс̅пдρь χƔмсκʜ ʜ пρʜмоρсκʜ κɴєʒь
дρʜɴсκʜ ʜ вєʌʜκʜ воєводɑ ρƔсɑгɑ Босɑɴсκогɑ ʜ вєћє, mogla biti “kraljica hrvatske krvi”. S druge strane je jasno
da je zajedno sa suprugom Stjepanom Tomašem (kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Homsci
zemlji, Dalmaciji, Hervatom, Donjim krajem, Zapadnim stranam k tomu) bila jedna
od najvatrenijih pristalica uvođenja rimokatoličkog kulta, kao državne religije
kraljevstva, odnosno gašenja autokefalne Crkve Bosanske, što je, iz perspektive
Rimokatoličke crkve, čini jednom od najbitnijih ličnosti “povijesti spasenja”.
Između ostalog i kral’ Hervatom
Isto je tako na temelju istorijskih izvora
prilično jasno da je, za Katarininog supruga, Stefana Tomaša, Hrvatska bila
druga zemlja, a Hrvati drugi narod. Franjevački hroničar iz 16. vijeka Ivan
Tomašić, opisujući okolnosti kraljeve smrti kaže da je kralj ubijen na “izvoru
Une u Hrvatskoj”, nastojeći da odbrani rođaku Margitu od Orahovice “koju su
mnogo uznemiravali Hrvati”, dok dubrovački hroničar, također iz 16. stoljeća
Mavro Orbini kaže da je kralj ubijen od vlastitog brata i sina, kada je “otišao
u Hrvatsku da udari na zemlju Bjelaj”[4]. Pa ipak, isto tako nema nikakve sumnje da se srednjovjekovna Bosna
kao vrlo specifični državni konglomerat teritorija i oblasti, od 14. vijeka
širila i na zemlje koje su ranije pripadale zemljama hrvatskog kraljevstva pod
ugarskom krunom “svetog Stefana”, odnosno Archiregnuma
Hungaricuma, u čijem je sklopu, nominalno, bila i Bosna.
To su bile sve zemlje kojima je upravljao jedan
od najvećih vojvoda bosanskog srednjovjekovlja Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Osim
toga, jedna od titula koju je Katarinin suprug Stefan Tomaš (a, prema tome i
sama Katarina) naslijedio od svoga slavnog prethodnika iz 14. stoljeća, Tvrtka
I Kotromanića (kral’ Hervatom), jasno ukazuju da bi bilo neispravno i nenaučno,
istoriju bosanske srednjovjekovne države, između ostalih izbacivati izvan
istorije Hrvata i Hrvatske i na taj način ponižavati jedan od njenih modernih
konstitutivnih naroda. Iako je jasno da u 19. vijeku, dobu nacioizgradnje, kod većine bosanskih katolika nije bilo gotovo nikakve svijesti o pripadnosti
hrvatskom narodu[5] (kao, uostalom, ni u drugim, “čisto” hrvatskim krajevima poput
Slavonije), što je morao priznati i jedan od vodećih kroatizatora bosanske
istorije Vjekoslav Klaić[6], vrlo je jasno zbog čega je hrvatski nacionalizam konačno trijumfovao
među njima. Riječ je o fenomenima “religijskog nacionalizma”, odnosno
“nacionalizma sudnjeg dana”, koji na Balkanu svoju specifičnost duguje i
osmanskom pravnom mileti-sistemu, koji podanicima prava i dužnosti određuje
prvenstveno prema religijskoj pripadnosti, što je antagonizme unutar
jedinstvene ili srodnih etničkih skupina dovelo do maksimuma. Kako je objasnio
Milorad Ekmečić, “nacije sudnjeg dana” su karakterizirane povećanim prisustvom
iracionalnih elemenata u ideologijama, kojima se svakodnevno pothranjuje vječna
razlika miješanih zajednica, ultimativnim ciljevima i milenijumskim načinima
mišljenja u politici, kada sa svakim, i najmanjim događajem dolazi pitanje može li
se živjeti u zajedničkoj državi (realna politika je nerealna), sklonošću da se
istorija naroda zamijeni mitom istorije, naglašenim martirstvom u duhovnoj
djelatosti, nevidljivom didaktikom da je drugi kriv za svoju istoriju, stalnim sukobom sa otvaranjem granica
kulturnih krugova. “Ovaj rascjep u dva politički razdvojena pokreta”, piše
dalje Ekmečić “postoji kod svih evropkih nacija, ali je samo u zajednicama
sastavljenim od katolika i protestanata, katolika i pravoslavnih, unijata i
pravoslavnih, muslimana i hrišćana (Liban, Bosna) pokazivao tendenciju da u toj
polarizaciji stvori dvije odvojene nacije.”[7] Radi se, dakle, o sličnom procesu, kao i kod susjeda, s tim da, pored
uzimanja u obzir specifičnih balkanskih okolnosti, udruženih sa “historijskim
silama moderne” i uloge elita (u slučaju bosanskih Hrvata, mahom crkvenih i to
iz susjedne Hrvatske) u manipulacijama pukom u svrhu ostvarivanja vlastitih
interesa, na umu treba imati i ono što je Anthony Smith s pravom nazvao
narodnom sviješću o sebi kao “zajednici koju povezuje historija i sudbina”. [8]
Drugim riječima, u onom trenutku kada su hrvatski naciotvorci (prevashodno
pristalice reformskog katolicizma kao Josip Juraj Strossmayer, čije ime, ne bez
razloga, nosi jedna od centralnih sarajevskih ulica, koja vodi prema Katedrali
srca Isusova), mudro riješili da će osnovna supstanca hrvatskog identiteta biti
katolicizam, bilo je sam pitanje vremena kada će hrvatstvo zagospodariti srcima
sektarijanskih “latina” u Bosni i Hercegovini, čija zemlja, napokon, nije lišena
i hrvatske istorije. Radi se o procesu u kojem dio autohtonog stanovništva, a na
osnovu svoga istorijskog iskustva, suvereno odlučuje koji će identitet
prihvatiti i nije nikakvo čudo da se u njega savršeno uklapa mučenički lik
katoličke kraljice koja ostaje bez muža, kraljevstva, djece i slobode, dakle, bez
svega onoga što je dobar dio bosanskog katoličkog stanovništva trpio pod
osmanskom vlašću, unatoč čuvenoj Ahdnami Memeda II, čiji je značaj u bošnjačkoj
mitologiji prevazišao značaj Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka.
Od Trebinja do brodskih vrata… ups!
Napokon, tragikomično je
hrvatske insignije na Bobovcu kritikovati iz perspektive novobošnjačke
mitologije, koja hrvatstvo i srpstvo u Bosni želi prikazati kao isključivo
strane, uvezene elemente. Mitologije koja za svoju nezvaničnu himnu najčešće
uzima gimnazijske stihove Safvet bega Bašagića iz 1891. “Od Trebinja do
brodskih vrata, Nije bilo Srba ni Hrvata”, prećutkujući njegov docniji tekst
Znameniti Hrvati: Bošnjaci i Herce-govci u Turskoj carevini objavljen u
Napretkovom kalendaru 1.1.1933., gdje donosi odlomak osmanskog istoričara Âli,
Mustafa bin Abdülmevla Çelebija iz 16. vijeka koji doslovno kaže: “Bez sumnje
Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici
dobrotom i pobožnošću, kao age i zapovjednici obrazovanošću i vrlinom; ako dođu
do časti velikih vezira, u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih
velikaši hvale i odlični umnici slave.«
Za Safvet bega, ne samo da su postojali “Bošnjaci koji se pribrajaju hrvatskom
narodu”, što je prirodno, s obzirom na opsege osmanskog osvajanja i širenje
Bosanskog ejaeta izvan granica onoga što je bilo Bosansko kraljevstvo, već
pojašnjava da “naše pretke, koji su se istakli u turskoj državi, nazivaju
turski povjesničari po državama, koje su zatekli, kad su ih osvojili” i da “kod
njih Bošnjak ili Hercegovac (Bosnevi, Hersekli) ne znači neku narodnost nego
pokrajinsko porijeklo.” [9] Treba li napmenuti da je Safvet beg život okončao
kao uvjereni hrvatski nacionalista? Teško da će nam to saopštiti oni koji su
digli medijsku halabuku oko šahovnice na Bobovcu, baš kao da se radi o
postrojavanju nacističkih divizija, a ne skupu na kojem su istaknuta priznata
obilježja jednog od konstitutivnih naroda. O tome, pak, čemu vodi sektarijanski
nacionalizam, tema je za zaseban tekst. Za sada zaključimo sljedeće. Ukoliko je
u postmodernoj identitetskoj ludnici zvanoj BiH, u užem smslu FBiH, sasvim
prihvatljivo da se jedan od istaknuth hrvatskih nacionalista predstavlja
utemeljiteljem bošnjačke nacionalne misli i da njegovo ime nose škole, udruženja
i druge institucije, nije ništa manje čudno, štoviše očekivano da kćerka
“hercega od svetog Save” i uvjerena rimokatolkinja bude unaprijeđena u nebesku
“kraljicu Hrvata”. Što je, makar samo titularno, i bila.
[1]http://www.sveti-jeronim.org/kardinal-vinko-puljic-slavit-ce-sv-misu-u-rimu-na-grobu-katarine-kotromanic-kosaca/
[2]https://www.youtube.com/watch?v=8k9CQ2xUSsc
[3]https://bedrudingusic.wordpress.com/2015/10/22/otvoreno-pismo-kardinalu-vinku-puljicu-nadbiskupu-vrhbosanskom-i-ministrici-obrane-bih-marini-pendes-u-povodu-molitvenog-pohoda-na-bobovac/
[4]Котроманићи / Жељко Фајфрић. – Шид : Графосрем
: Србска православна заједница, 2000 (Шид :
Графосрем) ,
http://www.rastko.org.rs/istorija/zfajfric-kotromanici_c.html
[5]V. Bačanović, Bosanski Hrvati – nacija
združenih katolika,
http://www.6yka.com/novost/31469/vuk-bacanovicbosanski-hrvati-nacija-zdruzenih-katolika
[6]Bosna: Podatci o zemljopisu i poviesti Bosne i Hercegovine [Vjekoslav
Klaić, 1878.],
http://www.scribd.com/doc/236437034/Bosna-Podatci-o-zemljopisu-i-poviesti-Bosne-i-Hercegovine-Vjekoslav-Klai%C4%87-1878
[7]Milorad Ekmečić, Crkva i nacija kod Hrvata, Javno preduzeće
Službeni list SRJ Beograd 2002
[8]Athena S. Leoussi, Steven Grosby, Nationalism
and Ethnosymbolism, History, Culture and Ethnicity in the Formation of Nations,
[9]Safvt beg Bašagić, Znameniti Hrvati: Bošnjaci i Herce-govci u Turskoj
carevini, KALENDAR NAPREDAK, 01.01.1933, http://www.idoconline.info/article/849961