Nije slučajnost da se posljednjih dana kao jedno od gorućih pitanja u medijima ističe pitanje održavanja predstojećih općinskih izbora. Tihić i Dodik, kao glavešine relevantnih vlastodržačkih i vlastoljubivih stranaka, ponudili su njihovo odgađanje za 2014. godinu. Prema njihovom izjavama, ta ponuda je kreirana kao dobronamjerno sredstvo pomoću kojeg će se u proračunu Bosne i Hercegovine napraviti značajna ušteda.
Na prvi pogled, politička motivacija par excellence. Za građane, od građana, način na koji će se džepovi državljana BiH, vješto preliveni u budžet, manje opteretiti.
Međutim, u ovom jeftinom potezu, premazanom nevještom demagogijom, nazire se upravo ta suštinska razlika između politike kakva bi trebala biti i politike kakva jeste u BiH. To je razlika koja politiku eliminira, i vlastodržačke principe etablira kao vodeće.
Ne brinu Sulejman Tihić i Milorad Dodik za džepove građana. Ni Tihić ni Dodik ne poznaju tegobe sa kojima se suočavaju oni koji sa prosječnom platom u BiH nastoje prehraniti četveročlane porodice. Oni ne znaju teškoće sa kojima se suočavaju radnici koji se nakon dugogodišnjeg rada u preduzeću, nakon njegove loše provedene privatizacije, nađu na ulici. Oni ne znaju probleme sa kojima se suočavaju studenti koji, nakon četiri do šest godina vrijednog rada, sa diplomom ne idu poslodavcu, nego na zavod za zapošljavanje. Oni ne mare za probleme sa kojima se suočavaju izrabljeni radnici i poslodavci koji, zbog intenziviranja državnih nameta i nespremnog tržišta, stavljaju katance na vrata i proglašavaju nemogućnost daljnjeg poslovanja.
Tihić i Dodik poznaju nešto drugo.
Tihić i Dodik poznaju i prepoznaju okolnosti koje upućuju na mogućnost gubljenja te vlasti koju su stekli kupovinom glasova, trgovanjem i manipulacijom sredstvima građana.
Tihić prepoznaje jačanje drugih vlastodržačkih ili potencijalnih vlastodržačkih struktura, poput SDP-a i SBB-a. On jasno vidi izvjesnost njihove eventualne koalicije koja bi u općinama u kojima se SDA drži sa neznatnom većinom trajno uklonila tu stranku sa upravljačke pozicije.
Dodik prepoznaje nezadovoljstvo na lokalnom nivou i osjeća da bi ovogodišnji izbori mogli biti ugroženi od strane SDS-a i PDP-a kao njegove ( čitaj: SNSD-ove ) potencijalne zamjene, naročito ukoliko te partije budu slijedile primjer SDP-a i SBB-a.
Nije važno što bi Lagumdžija u krevetu s Radončićem prije ili kasnije naučio da itekako treba paziti s kime se spava, i nije važno što Bosić i Ivanić nisu naročito lijep par za kamere. To su pitanja o kojima u ovom trenutku, kada se drmaju aktuelne i neprirodne koalicije nazovi socijaldemokratskih i nacionalističkih stranaka, SNSD-SDS i SDA-SDP, ne razmišljaju ni Lagumdžija, ni Ivanić. Konstelacija odnosa koja trenutno vlada na lokalnom nivou nije povoljna za Tihića, nije povoljna za Dodika. Općinski izbori mogli bi trajno narušiti njihovu izvjesnost kao vlastodržaca, a budući da je vlast, ne građani, jedini faktor u žiži njihovih interesovanja, to je jasno da bi trenutno rješenje bilo upravo odgađanje općinskih izbora. Ta odgoda je potrebna kako bi se u naredne dvije godine moglo akumulirati dovoljno podloge za demagoške retoričke poteze. Ona je nužna kako bi se mogla nekim novim korakom ( možda povećanjem PDV-a? ) skupiti sredstva pomoću kojih će se kupiti socijalni mir, time i glasovi, i tako sretno i zadovoljno krenuti u nove izbore, čiji će ishod za SNSD i SDA biti daleko izvjesniji od ovogodišnjeg.
Očigledni motivi navedenog dvojca, te drugih nosilaca vlasti, proizilaze i iz posljedica štrajkova i protesta. Svaki dan koji štrajkači provedu kampujući na noćnoj hladnoći pred zgradama relevantnih institucija vlasti košta nekoliko glasova manje. Upravo stoga što je pitanje izbora, dakle pitanje opstanka na vlasti, glavna briga vlastodržaca, štrajk jeste efektno i moćno oružje. Zahvaljujući ovom posljednjem štrajku, protestu, socijalnom buntu, borci su ostvarili ono što su tražili. Nije sada ni potrebno ulaziti u meritum njihovih traženja, niti u opravdanost zahtjeva koje su stavili pred budžet. Suština je da se nad njima prvi prolomio lažni jecaj SDA kao potencijalnog ovogodišnjeg izbornog gubitnika, koji je prepoznao svoje vjerno glasačko tijelo. Podsjećanja radi, to tijelo su i ranije uspješno kupovali, te u procesu svojevremeno upropastili budžet Federacije BiH. Njihovom su se jecaju požurili priključiti i Špirić (SNSD), Bevanda (HDZ), Lagumdžija (SDP), svi potencijalni kupci čija je trenutna vlast pribavljena lažima, prevarama i neispunjenim obećanjima. Njihova sadašnja vlast je neosigurana za budućnost, i ona danas balansira u koegzistenciji sa partijama za koje bi najsretniji bili da ih mogu zbaciti. Štrajk, u ovim uslovima, nije znak građanskog neposluha ili nezadovoljstva. Štrajk je otvorena prijetnja uskraćivanjem glasova. On je otvorena grožnja vlastodršcima da bi i drugi nezadovoljnici mogli posegnuti za drugim političkim partijama kad bi im se učinilo da ove trenutne neće zadovoljiti njihove kratkoročne potrebe.
Navedeni primjeri nedvojbeno ukazuju na to da je politika u Bosni i Hercegovini velika i nimalo složena mizanscena.
U mnogim demokratski uređenim državama, građani zapravo mare za političku scenu. To nije stoga što im je sam politički angažman atraktivan. Naprotiv, razlog je taj što je sama riječ u neodvojivoj sprezi s njima, i što neaktivna, indolentna i beskorisna vlast ne ispunjava suštinu svoje uloge.
Sama riječ „politika“ u svojoj strukturi sadrži pojam građanstva, „o građanima“, „za građane“, „u vezi sa građanima“.
U Bosni i Hercegovini to nije tako.
U Bosni i Hercegovini političku scenu dominantno čine ljudi sa ambicijama i bez sposobnosti; ljudi sa uvjerenjima, bez argumenata; ljudi sa stavovima i nezajažljivom potrebom da ih nametnu drugima; ljudi koji žele brzu zaradu, a nemaju sluha za poslovanje; ljudi koji žele biti u položaju da manipuliraju zakonima; ljudi koji žele položaj, funkciju, status i ugled, a ne znaju to oživotvoriti drukčije nego da nauče pokloniti se pred pravim licima i ljubiti prave ruke; ljudi, kako pjesma Azre kaže, „bez kalibra i bez ideje“; ljudi voljni prodati duše i obraze za malo, veoma malo moći s kojom neće ostvariti ništa za zajednicu, nego samo i jedino – za sebe i sopstvene prohtjeve.
Savršeno je jasno da politički kolektiv u BiH nema težinu, sposobnost, karakter ni značaj. Taj kolektiv nema volju da čini ono što je potrebno za građane. Taj kolektiv nema želju da misli o građanima. I na koncu, taj kolektiv nema namjeru da svoje aktivnosti usklađuje i provodi u skladu sa dobrobitima građana.
Politika u BiH, dakle, nije politika, i ličnosti kojima obično pridajemo naslov političara to nisu.
U BiH može egzistirati samo jedan pojam – to je pojam vlasti.
Nema politike. Ima vlasti.
Politički život u Bosni i Hercegovini nije politički život, nego stalna, neprekidna, uporna i nikad okončana borba za vlast.
Građani su bezimene jedinke koje se cijede i od kojih se država i njeni najrevnosniji podobni podanici uzdržavaju. Građani, zapravo, i ne postoje, i njihov uticaj je obesmislen, njihova uloga zanemariva. Osim u dva slučaja: prvi je kada ti građani, pritisnuti bijedom, ne posegnu za oružjem koje im stoji na raspolaganju, a to je štrajk. Drugi je kada dođe onaj dan od kojeg svaki vlastodržac u demokratskom režimu strepi – to su izbori.
Štrajk i izbori ustinu jesu dva sredstva pomoću kojih građani od uniženih i suvišnih kolektiva dolaze u fokus vlastodržaca.
Nažalost, štrajk i izbori se primjenjuju često, ali ne dovoljno i ne mudro. Posljedica je da ne pobjeđuju u tzv. političkim prepucavanjima ni građani, ni država, ne pobjeđuje niko osim vlastodržaca. U trajnoj borbi za vlast nema politike, nema državničke mudrosti, nema upravljanja državom u ulozi dobrog domaćina. Trgovina glasovima jedina je artikulirana i stalna aktivnost, i plusevi i minusi u toj domeni diktiraju koliko će vlastodršci odlučiti dati građanima.
Nažalost, građani su često slijepi.
Njih kupuju jeftini trikovi poput izgradnje sportskih, kulturnih, vjerskih i tržnih objekata koji dugoročno ne doprinose i ne znače.
Njih kupuje upošljavanje nestručnjaka kad se nadaju da bi baš oni, građani, mogli naći svoje mjesto na državnim jaslama.
Njih kupuju prazna obećanja, taj iluzorni novac koji prije izbora zveči, a nakon izbora – nestaje. Nestaje do novog štrajka, novog bunta i novog neposluha, ali ne za dobro građana, nego samo za sopstveno dobro nekolicine štrajkača. Kad se pak štrajkači raziđu, kad se vika utiša, kad nastupi muk, vlast može nastaviti raditi svoj redovni posao.
Dakle, mirno i spokojno spavati.