Da imam političkih aspiracija kao što nemam, ja se u državi u kojoj sam rođen, a nisam ni stana ”povratio” – pa ga, prema tome, nisam ni prod’o nekom ko, po općoj definiciji lokalne raje, nije iz ”čaršije” – ne bih mogao recimo kandidovati za predsjedništvo. Ne bih, jer dolazim iz nečega što se bizarno zove ”miješani brak”, a samo čistokrvni pastuvi imaju privilegiju osvajanja zlatne medalje u patriotizmu. Dobro, patriotizam mi nije nikad bio jača strana, ne presabiram se ispod zastava. Sam taj koncept klasificiranja u grupe mi je stran, pa zato gledam da ne navijam ni za reprezentacije.
Kad Bosna bude igrala fudbal sa Švedskom u autohtonom bosanskom gradicu Stokholmu krajem maja, ja ću gledati da se isparim iz te patriotske priče. U Sarajevu ću, sa imenjakom Sanjinom, Tamarom, Lelom ili nekim četvrtim, pomagati domaću ekonomiju pijući Sarajevsko pivo.
Zašto se čovjek nužno stalno mora opredjeljivati? Zašto činjenica da sam igrom slučaja rođen u gradiću u Srednjoj Bosni, mene (ili bilo koga drugog) mora obilježiti za čitav život? Na kraju krajeva, ja ne dam nikome da na jeftin način prodaje priču o pripadanju, aludirajuci na jeftine patetične govore o porijeklu, i nema tog Džeka ili Mišimovića kojem ću ja dati pravo da me zastupa na bilo kojem polju. Osjećaj (ne)pripadnosti, mirisa, koraka, ljubavi, iritacije, ukusa, šljiva ispod tvrđave, Plive, i ravnodušnosti koju pokatkad osjećam prema Jajcu, ne mogu se tako jeftino zastupati trčeći po mekoj travi svjetskih stadiona. Jeftino bi to bilo prodati za golove mladih bosanskih dijamanata, rubina i ostalog kamenja, koji čekaju nove ugovore s Mančesterom ili Milanom. Možda nisam nikad stigao doživjeti Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu (dok su, recimo, ”umjetnici”, privremeno smješteni u Zagrebu, predvođeni Zel(j)etom Lipovcem to itekako prepoznali, pa napisali da je vrijeme da se digne iz pepela kao stoput dosada sa mirisom ljiljana, ljubavi moja), pa je ustvari onaj vid identifikovanja ostao sužen samo na općinu Jajce i ono malo Banjaluke, te igrom (ne)prilika i izbjeglištva na Kakanj. Sad kad odem dole ne prolazim Bosnom kroz gradove, već obilazim par duša koji možda jesu a možda nisu Bosna. U svakom slučaju su ljudi.
Elem nejse, (navijačke) zastave smo prodiskutovali. Vrijeme je da se nakon digresije vratimo na početak. Izbori, televizor, plakate, dosta, ako boga znate, kaze Balaš. Za koga glasati i da li glasati? U Jajcu nacionalne stranke znače razdvojene škole, različito čitanje historije, fašistički status quo, teokratija, vjeronauka u vrtićima, podijeljenost u kafićima, rupe po cesti, nepostojanje rasvjete. U mraku je Jajce već godinama, da se poslužim jeftinom simbolikom. Jedini mrak koji mi se sviđa je mrak kino dvorane. Taj mrak Jajce već godinama nije doživjelo. Ne postoji nijedno kino koje bi se moglo pustiti u rad, gledaju se već dugo piratski filmovi. Neka moja naivna ideja o oživljavanju filmske kulture u Jajcu, koja je urodila plodom u Švedskoj, nije nagnala općinskog načelnika da nam posveti ni dvije minute vremena. Nismo donosili zlatne dukate nikome, samo htjedosmo naučiti djecu kako se prave filmovi, uz jeftine pare i malo vremena. I dođoše ljudi iz zemlje 2500 km (kilometara, ne konvertibilnih maraka) udaljene od Jajca. A načelnik je imao neizostavne potrebe da ne bude pored nas. Nismo donijeli političke poene koje će, kao evrovizijske ocjene, okačiti na svoj pano. SDA – deux points. Nismo ni došli zbog načelnika. Došli smo zbog mladih koji su na svom raspustu posvetili po dvanaest sati dnevno da bi napravili dokumentarce o njima interesantnim temama. Jer ih slabo ko čuje u tom podijeljenom Jajcu. Zna se gdje se smije a gdje ne smije ući. Ako imaš putovnicu, uđeš u Hollywood. Ako si za himbera i tulumbu, i nećeš da slušaš muziku, odeš u Art. I sve su to djeca snimila, i svi imaju potrebu da vrisnu da ne može više ovako. A bogami slabo ko uđe u ”pogrešan” kafić. I, naravno, ja sam ušao, čisto da vidim reakcije. I mada je muzika drmala iz svih mogućih & nemogućih pravaca, kao da je vrijeme stalo kad se na vratima kafane pojavismo mi – jedan polumađar-poluenglez rođen u Švedskoj, jedna Beogradjanka i ja. Mali Thompsoni s utrpanim crnim majicama su nas poteško gledali. Međutim, neko dijete priđe i htjede da mu se potpišem, na šta uzvratih da se ne potpisujem na tuđe račune. Dijete me zbunjeno gledalo: ”Pa zar vi niste Edo Maajka?” ”Ma ja sam mu amidžić”, rekoh.
Teško je sve to što se godinama skupljalo ispod srednjebosanskog tepiha bilo opisati mojim drugarima iz Švedske. Njima je sve bilo lijepo, fasciniralo ih je kako nas Asim ostavi same u svojoj ćevabdžinici da bi mogao odvesti kuharicu kući… Birgitta je ipak primjetila da se svugdje prodaju svijeće za pokoj duše… A par tih mladih Jajčana su pješačili po četiri kilometra svaki dan da bi radili film o breakdanceu i o tome kako nemaju gdje vježbati jer se Dom Avnoja (o kome baš i ne znaju puno) ponovo pretvorio u – Dom Avnoja.
I kamo dalje? Glasati? Ne glasati? Natrag pod zastave? Poderati ih? Obojiti lice u plavo-žuto na utakmici Bosna – Švedska, pa da niko ne zna da li navijaš za Skandinavce ili Balkance? Ne bojiti se nikakvim bojama, obući majicu sa onim Zagorovim simbolom što se lako kupi na Baščaršiji, pa krenuti u pohod sa svojom rajom da silom ugušiš mračne nacionalisticke Helingene? Mislim da bi dobar potez bio prišunjati se iza leđa ljudi, kad se ranim jutrima poslušno klanjaju zastavama, koje god da su, obuhvatiti ih rukama i izvršavati antinacionalistički Heimlichov manevar. Da mogu ispovraćati onu nacionalističku žuč što im stoji u grlu i što ih neprestano tjera da hraču po drugim ljudima. Najpraktičnije bi to bilo uraditi nekih sedam dana pred buduće izbore, jer valjda im se neće stići nagomilati novo skladište mržnje i zavisti.
Ali i pored sve zajebancije, strah me je. Strah me od straha koji će opet prevagnuti na izborima. Strah me je da će nas svi napustiti i da će zemlja Bosna i Hercegovina izgledati kao završetak onog dobrog filma Abela Gansa iz tamo neke 1919, gdje se aveti poginulih vojnika dižu i slobodno hodaju zemljom. U pacifističkom filmu jednog Francuza od prije stotinjak godina, to je značilo – nikad više. U balkanskom kontekstu svi već znamo šta znači kad mrtvima postane tesno u grobovima.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.e-novine.com