Dok svakodnevno osjećamo kako se gušimo u atmosferi straha i ćutanja, iz susjedne Srbije do nas dopire nešto što dugo nismo osjetili – glas hrabrosti. Studenti i nastavnici su čvrsto stali pred sistemom koji na sve načine pokušava da ih ućutka, a svojom hrabrošću i istrajnošću probudili su narod koji je do sada ćutao i preživljavao. Njihov vapaj za slobodom i pravednijim društvom preliva se do nas, budeći nadu da su promjene moguće, da se može i smije govoriti, čak i onda kad nas tjeraju da ćutimo.
Ali šta to govori o našem društvu – u kojem sloboda mišljenja nije osnovno ljudsko pravo, već (ponekad bezuman) čin hrabrosti? Šta govori o nama, nastavnicima, kada se pred mladim ljudima koje treba da vaspitavamo i obrazujemo, i sami suočavamo sa pitanjem – biti ili ne biti?
U vremenu u kojem živimo, u kojem je glas razuma utišan do nečujnosti i zaglušen bukom manipulacije, kad se istina gubi pred lažima upakovanim u „privlačne“ narative, to vječno pitanje: biti ili ne biti, nema više značenje Šekspirovog tragičnog dvoumljenja vrijedi li živjeti, već – biti slobodan čovjek ili pristati na ćutanje?
Kada su su moji učenici nedavno pisali esej o Hamletovoj dilemi – „Biti ili ne biti“ u savremenom društvu, i sami su prepoznali koliko je teško živjeti u društvu koje traži poslušnost, guši autentičnost i slobodu, a poput Hamleta – shvatili su da je nešto „trulo u državi Danskoj“. Ali ne znaju kako pronaći izlaz… Baš zato, u takvom okruženju, u kojem mladi osjećaju pritisak iskrivljenih vrijednosti, uloga nastavnika je još važnija.
Nažalost, živimo u zemlji u kojoj obrazovanje (kao i mišljenje) nije prioritet. Umjesto da se u njega ulaže, obrazovanje se urušava, nastavnici su degradirani, a poslušnost je važnija od znanja. Naši učenici to vide, i postavljaju pitanje: „Zašto da učimo, kad nije važno šta znamo, nego koga poznajemo?“ Šta da im na to odgovorimo? Da im lažemo da je znanje dovoljno, ili da im kažemo istinu zbog koje se i mi, nastavnici, ponekad osjećamo bespomoćno?
Pravimo se da ne primjećujemo bezumlje oko nas. Dovedeno je do apsurdne normalnosti da se iz najviših državnih institucija neistomišljenicima prijeti, vrijeđa i ponižava. Društvo je od nas napravilo nijeme posmatrače, koji skreću pogled pred manipulacijom, ćute pred nepravdom i smatraju da je pokornost vrlina. Glas razuma se teško probija, a svako drugačije mišljenje ugušeno je u začetku. Ljudi ćute i trpe, dijeleći svoje misli samo sa sebi bliskima i u sigurnim krugovima.
Ipak, umjesto da se uklopimo i preživljavamo, možemo li bar mi, nastavnici, biti oni koji se ne plaše i umjesto da ćute – glasno misle!?
Svjesna sam da kao nastavnici imamo veliku odgovornost. Ali kako, ako osjećamo pritisak da ne smijemo iznijeti vlastite stavove i strijepimo od toga koliko daleko smije da ide naša riječ?
Na transparentu, koji su na jednom od protesta nosili nastavnici u Srbiji, pisalo je: „Ne možemo predavati o istini i slobodi ako se sami ne borimo za njih.“ Ova misao me duboko prodrmala, podsjetivši me da naša uloga nije da budemo slijepi izvršioci sistema, a obrazovanje nije samo prenošenje činjenica – ono treba da bude put spoznaje i put oslobođenja. Svojim primjerom (a ne samo kroz školske programe) treba da podstičemo mlade ljude da misle, postavljaju pitanja, tragaju za odgovorima i istinom. Treba da budemo glas koji neće ćutati, čak ni onda kada se od nas traži da nijemo slušamo i da se povinujemo.
I na kraju, šta znači biti ili ne biti (čovjek)? Ja mislim da je to izbor i odluka – da se živi časno i slobodno, iako nekad nije nimalo lako. Biti čovjek je mnogo više od pukog preživljavanja i zadovoljavanja sistema. Biti čovjek znači imati odgovornost – prema sebi, drugima, prema društvu u kojem živimo. Suština je u slobodi, u hrabrosti da se bude autentičan, da se misli, govori i djeluje. Ako tako živimo i tome podučavamo naše učenike, doći će dan kada naša djeca neće morati da biraju između „biti ili ne biti“, jer će i moći i smjeti biti ono što jesu – slobodni ljudi!
Violeta Gluvačević, profesorica u Medicinskoj školi u Banjaluci