Ovo su tekstovi koje napišeš odmah ili ih zauvijek pokopaš negdje u tihom zaboravu. Mutnom od nadolazećih životnih voda.
*
Ovih dana Beograd i Srbija gore.
Prvo temperaturno, a onda i društveno. Na ulicama su studenti i građani sa maratonskom borbom protiv otrgnutih falangi na vlasti koje uporno odbijaju da sopstvenom narodu vrate mandat. A narod serbski je opet inadžija pa već devet mjeseci diše kerovima za vratom. Osjetio miris slobode u nozdrvama, pa ne pušta. Kao neki pit bul. Što vele studenti, a originalno epska pjesma Boj na Mišaru – Srbija se umirit ne može.
Pravde smo žedni. I normalnosti.
Elem, zbog mučnih scena iz Novog Sada, Bačke Palanke, Beograda, Valjeva gdje uortačeni nabilodovani i maskirani SNS plaćenici zajedno sa redovnim snagama reda Republike Srbije brutalno mlate građane i protestante, ne mogu se iskreno radovati održavanju prve, istorijske utakmice FK Rudar Prijedora pod reflektorima. Dosanjani san mnogih Doraskih generacija.
I dok tako polomljen amplitudama života i vrelim beogradskim vazduhom lelujam između dva posla i izdavanja nove knjige, zatiče me tužna i šokantna vijest iz Prijedora – umrla je Goca Vila, direktorica Prijedorske biblioteke.
***
Danas je sahrana.
Na žalost, nisam prisutan i Beograd je jutros zasuzio malom kišom. Možda čak i u tvoju čast.
Otići ću popodne do crkve da zapalim svijeću za tvoju dušu. Obećavam.
Pokopavaju te na Gradskom groblju u Prijedoru i teško je bilo šta smisleno kazati kad umiru ljudi prije reda, preko reda, prerano.
Tvoja gimnazijska generacija (1977.) je bila ona sa kojom sam i ja stasavao, iako malo mlađi od vas. To si sa osmijehom jasno rekla Borisu iz izdavačke kuće Imprimatur kada smo se posljednji put u životu vidjeli, ovog ljeta ispred zgrade Muzeja, tokom jedne od mnogobrojnih književnih promocija koju si pogurala.
Bila si tiha (voda brijeg roni) djevojka iz zgrada Šipada i vjerujem da će veliki dio generacije tako da te pamti. Grba, Mirkan, Ado, Tijana Đ., Ivana Bubnjević, Doni, Lala, Dušica, Suvi, Nevena, Saška, Vlado B. i mnogi drugi oko tebe, tada jako mladi, željni svega normalnog, opkoljeni ratom i poratnim stanjem, bez znanja šta nas čeka u budućnosti.
Završila si potom faks, radila uspješno na TV-u i na kraju dospjela do Biblioteke. Nekako, kao da si znala da je to tvoj najvažniji i najljepši projekat. Kao neki životni legat. Krešendo kratkog boravka na Zemlji.
U usahle bibliotekare udahnula si novi život. Pokrenula na promjene i akciju. Inspirisala, radila, čitala, kretala, pomjerala.
Dovodila si pisce i pjesnikinje, sarađivala sa kritičarima i festivalima, taktirala, pozivala, lobirala. Neumorno stvarala.
Sjećam se razgovora u kom mi kažeš:
– Možemo mi to (promociju knjige Talandara) održati i u Pozorištu, ali bilo bi bolje da se desi u Gradskoj čitaonici. Da bi gradski oci ponovo osjetili i vidjeli da nam nedostaje zgrada. –
Hvala ti na direktnoj podršci. Kad si me prije nekoliko godina srela i pitala kada ću nešto objaviti, izmotavao sam se i izvlačio na izdavače, probleme, ovo, ono, a ti si rekla – pripremi knjigu i mi ćemo je objaviti. Kada sam te kasnije ubrzo ponovo pitao da li si ozbiljno mislila, rekla si da imam blanko povjerenje da uradim kako mislim da valja i povezala me sa vrsnim stručnjakom Milanom M. da mi pomogne.
Blanko povjerenje.
Uh, kako to slatko i dopadljivo zvuči, a jako je rijetko u današnjem dobu. Kažeš, znamo se mi više od dvadeset pet godina. Nema tu problema. Spomenula si upravo moj članak o stogodišnjem jubileju Gimnazije kao esenciju povjerenja koje mi daješ. Kupila si me tad za cijeli život, ali i natjerala na akciju oko pripreme tekstova, pisanja, promocije, razmišljanja, …
Hvala ti Goco kao čovjeku, prije svega. Na akciji, oštrini, nekada i grubljoj, direktnoj komunikaciji koju si gajila kao profesionalac, ali sve je to put do boljih ostvarenja i pomjeranja granica. Imala si tu osobinu da promišljaš o životu, poslu i stvarima, te da kreiraš stvari, što je danas uglavnom rijetkost. Sistem uglavnom podržava efikasne izvršioce i klimoglavce što ne prave veliku buku, a sprovode dodijeljene agende. Bila si kreativni stvaralac o okvirima koji su ti zadati. Nekada si ih mudro i probijala, proširivala, baveći se kulturom kao oblašću koja danas ne zanima previše ljude koji nam politički i društveno kroje kapu. U tom međuprostoru činila si čuda.
Ako je Prijedor pravi grad, kako ga neki slatkasto predstavljaju i kunu se, on bi ti se odužio tako što bi ispunio tvoj najveći san i Prijedorskoj biblioteci napravio ili dodijelio prostor kakav zaslužuje. Odavno biblioteka nije za podstanara i ti si ta koja je tu inicijativu pokrenula sa mrtve tačke, gurala, eksponirala, ponovo učinila vidljivom.
Možda da se stane u red, ali evo ipak ovde da zapišem, pa možda jednog dana napravimo i gradski referendum na potonje teme:
- Sceni prijedorskog pozorišta nadjenuti ime po glumcu i režiseru – Radetu Bilbiji
- Izgraditi pomoćni teren FK Rudar Prijedor sa vještačkom travom i dati mu ime Nino Bevandić (bivši igrač i trener)
- Sačuvati Radetića Kulu, obnoviti je i pretvoriti u kulturni centar
- Pronaći/izgraditi adekvatan prostor za Prijedorsku biblioteku. Čitaonici u njoj dati ime Goca Vila
- Vratiti instalaciju „Ljepotica“ Rudolfa Slačala na Sanu kao stalnu umjetničku postavku
Pomoglo bi ovo duhovnom opstanku i preporodu Prijedora, kad jednom dođe na red. A doći će.
*
Draga Goco, sve u svemu, prerano je da se oprostimo. Nestvarno je da te više nema među nama.
Počivaj u miru.
Čuvaćemo te u srcima i slovima rasutim po bibliotekama Bosanske Krajine.
Možda i spasimo neku životinju u tvoje ime, znajući da je i to bila tvoja velika ljubav.
Vilo …