„Zatvorenici u logor nisu dovođeni da bi bili ubijani. Uzroci smrti
bili su bolest, odmazde i kazne na pojedine prijestupe te partizanski i
saveznički napadi… Nitko u logor nije dospio, niti bio ubijen, samo zato
što je Srbin ili pravoslavac…“
To se, između ostaloga, navodi u knjizi „Jasenovački logori –
istraživanja“ koju je lani objavila skupina pseudoznanstvenih aktivista i
„istraživača“ koja djeluje pod nazivom Društvo za istraživanje
trostrukog logora Jasenovac.
„Jasenovac je bio kaznena kolonija i svi koji su tamo bili zatvoreni,
to su i zaslužili. To je zapravo bio radni logor gdje su Židovi
upravljali sami sobom. Nikada ni na jednog zatvorenika u logoru nismo
digli ruku… Ljudi su umirali prirodnom smrću. Na primjer, imali smo
epidemiju tifusa, ali nije bilo peći za spaljivanje koje su bilo koga
ubile…“
To je, između ostaloga, početkom travnja 1998. jednome argentinskom
novinaru izjavio Dinko Šakić, nekadašnji zapovjednik konclogora
Jasenovac, da bi nedugo nakon toga bio uhapšen, izručen Hrvatskoj i u
iznuđenome sudskom procesu osuđen na kaznu od dvadeset godina zatvora.
„Desetljeća u kojima se o Jasenovcu nije moglo normalno istraživati i
razgovarati stvorila su od tog logora propagandni mit protiv kojeg se
teško boriti“, kaže se u knjizi Društva za istraživanje trostrukog
logora Jasenovac.
„Ponosan sam što sam obavljao dužnosti koje su bile povjeravane samo
najsigurnijima“, kazao je Dinko Šakić u intervjuu listu Magazin, u
veljači 1995. „Ako mi danas kažemo svu istinu o NDH, nemamo se čega
stidjeti, možemo se samo ponositi jer smo branili hrvatske interese,
branili smo državu na čijim temeljima je nastala ova današnja Hrvatska.“
Iz gornjih, gotovo nasumično izabranih citata jasno se vidi da su
polazišta Dinka Šakića i vrijednih „istraživača“ iz Društva za
istraživanje trostrukog logora Jasenovac potpuno identična, to jest da
je ambicija proustaški nastrojenih povjesničara-amatera u pogledu
„istine o Jasenovcu“ potvrditi stavove zapovjednika koncentracionog
logora, iznesene prije nego je osuđen na dugogodišnju robiju, gdje je u
međuvremenu blaženo preminuo u Gospodinu. Bilo bi više nego primjereno
da ta agilna organizacija, u znak pijeteta prema pokojnome uzoru i
idejnom lučonoši, promijeni ime i da se nazove Društvo za istraživanje
trostrukog logora Jasenovac „Dinko Šakić“.
Slični revizionistički manevri viđeni su u Hrvatskoj već bezbroj
puta, i skoro da se o njima više ne isplati pisati, ali jedan moment
ovaj slučaj ipak čini nezaobilaznim: to je izravan poticaj hrvatske
države širenju „istine“ o logoru Jasenovac sačinjene po mjeri
zapovjednika logora Jasenovac.
Ministarstvo branitelja, naime, prije neki dan je donijelo odluku da
Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac dodijeli sumu od
50.000 kuna za daljnje aktivnosti na planu negiranja ustaških genocida.
Hrvatska vlada je, dakle, preko jednog ministarstva, novcem iz državnoga
proračuna odlučila poduprijeti rad na stvaranju predodžbe o tome kako
je Jasenovac u doba NDH bio neka vrsta udobnoga lječilišta, prostor gdje
su se poštovala ljudska prava privremeno zatvorenih „protudržavnih
elemenata“, gdje „nikada ni na jednog zatvorenika u logoru nismo digli
ruku“, gdje se umiralo od „bolesti“ i „epidemije tifusa“, da bi tek po
dolasku partizana Jasenovac bio pretvoren u masovno gubilište.
Vrlo je upečatljiv u tom pogledu odnos hrvatske države prema Dinku
Šakiću: prije nešto manje od dvadeset godina hrvatsko pravosuđe osudilo
ga je zbog ratnih zločina na (tada) najveću zakonom predviđenu kaznu i
omogućilo mu da crkne u zatvorskoj bolnici, a danas Vlada Republike
Hrvatske sponzorira „istraživanja“ kojima je cilj pokazati da se zločini
zbog kojih je Šakić osuđen nisu dogodili.
Ne radi se, međutim, o mračnoj evoluciji koje je dovela do promjene
„generalnog stava“, a niti o prešutnoj rehabilitaciji Dinka Šakića – jer
ovaj u javnoj percepciji nije ni bio degradiran, a ponajmanje je tome
mogla pridonijeti iznuđena sudska presuda – nego o reprodukciji jedne te
iste poze, o programskoj šizofreniji cinično ustrojenog društva. Poput
mlađih sunarodnjaka iz sudnice u Haagu, zapovjednik jasenovačkog logora
nikada u Hrvatskoj nije uistinu stekao status zločinca: on je pao kao
žrtva međunarodnih pritisaka, priložio je glavu u „cijenu koja se mora
platiti“, ugradio je svoju mučeničku sudbinu u „istinu o Hrvatskoj“ koju
mi znamo, a ostatak zemaljske kugle je ne priznaje.
O toj „istini“ Dinko je Šakić u spomenutom intervjuu Magazinu iz
veljače 1995. rekao i ovo: „Danas, kad bi mi se pružila prilika doći na
istu dužnost, prihvatio bih. Nakon svega što smo doživjeli nakon svibnja
1945., i danas, sa svojih sedam desetljeća, kad imam djecu i unuke,
ponavljam: isto bih učinio. Žao mi je svakog ljudskog života, ali moram
reći da mi je žao što nismo učinili sve ono što nam se pripisuje, jer da
smo to tada učinili, danas Hrvatska ne bi imala problema, ne bi tko
imao pisati izmišljotine.“
„Izmišljotine“ će dvadeset i tri godine kasnije „znanstveno“ pobijati
Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, uz financijsku
potporu Vlade Republike Hrvatske. Članovi rečenoga udruženja pritom
nikada nisu skrivali da im je namjera negirati genocid i holokaust.
Njihov čelnik Stjepan Razum, katolički svećenik zaposlen u Hrvatskom
državnom arhivu, na svom je Facebook-profilu prošle godine u nekoliko
navrata objavio čak i priloge u kojima se rehabilitira politika Adolfa
Hitlera i tvrdi da u Auschwitzu nisu postojale plinske komore, te ih
upotpunio statusom: „Ne radi se o podmetanju samo Hrvatima u Jasenovcu,
već se to isto radi i Niemcima s Auschwitzom.“
Ministra branitelja Tomu Medveda to nije priječilo da odobri izdašnu
budžetsku donaciju. Naizgled bizaran element ove priče sadržan je u
činjenici da premijer Andrej Plenković papagajskom upornošću ponavlja
kako je njegova vlada – dok javnim novcem stimulira najcrnji
revizionizam – svim srcem predana tekovinama antifašizma, koje su nam
važne i svete koliko i našim europskim uzorima.
Da se „Niemcima“ dogodio sličan skandal, međutim, letjele bi
vladarske glave. U Hrvatskoj, pak, radi se tek o zadnjem u nizu
slučajeva, o još jednome materijalnom tragu fašističkoga sadržaja
službenoga hrvatskog antifašizma. Bizarnost je utoliko prividna,
vidljiva samo iz vanjske perspektive, odakle se u drugačijem svjetlu
sagledavaju aspekti hrvatskoga ciničnog poretka. Za aktere, ona je samo
srce vladajuće politike, jer sve vrijeme se i radi o sirovim taktičkim
manevrima preko kojih ćemo neobuzdano veličati ustaše i kvislinšku NDH, a
u isto vrijeme smatrati kako nitko nema pravo nazivati nas fašistima.
Dok god je HDZ na vlasti taj nesporazum će ostati aktivan – budući da
predstavlja ideološki temelj te stranke – no ne bi bilo loše da se u
produktivni kaos uvede barem malo simboličkoga reda. Pa kad već imamo
spomenik ratnoj jedinici koja nosi ime po ustaškom koljaču Rafaelu
Bobanu, ili kada hrvatska država financira rad organizacije koja bi se
trebala zvati Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac „Dinko
Šakić“, bilo bi prikladno da se i generalni sponzor naziva poglavnikom
Vlade Republike Hrvatske.
Nakon više od četvrt stoljeća „državnosti“, naime, modus operandi
takve politike postao je dozlaboga izlizan: ministar branitelja mijesi i
modelira gusta govna, a premijer priprema čokoladnu glazuru, zaslađenu
ambalažu ispod koje će se sljedbenici šefa konclogora baviti
„znanstvenim radom“ kako bi opravdali djela svog idola.
S Dinkom Šakićem, uzgred budi rečeno, razgovarao sam početkom svibnja
1990. na Bleiburškom polju. U novinarski kazetofon kazao mi je da se
„ponosi svojim imenom“, da su njegova ratna djela „bila u skladu s
interesima Hrvatske“ i njegovim „kršćanskim nazorima“, da su ustaše
„samo vršili svoju hrvatsku dužnost“, da je on voljan vratiti se u
domovinu „tek kada se ona obnovi u granicama kakve je imala 10. travnja
1941.“, te bi u tom slučaju bio spreman čak i na suživot s komunistima,
„jer su oni mnogo manje opasni u parlamentu nego u šumi“.
Danas, u nekom separeu pakla s pogledom na prilike u Hrvatskoj, Šakić
po svemu sudeći mirno spava. Komunisti, na žalost, nisu u šumi, ali je
Medved na vlasti.