Prije nešto više od sedamnaest godina kolega Marinko Čulić i ja završili smo na sudu pod optužbom da tadašnjega nacionalnog vođu Franju Tuđmana uspoređujemo s fašističkim diktatorom Franciscom Francom. Državni odvjetnik smatrao je da takvom usporedbom drsko vrijeđamo i klevećemo hrvatskoga predsjednika, te se pozvao na paragraf zakona koji predviđa do tri godine zatvorske kazne za prekršitelje. Bizarni aspekt toga procesa – koji je, uzgred budi rečeno, okončan tako što je tužiočev štićenik blaženo preminuo u Gospodinu – proizlazio je iz činjenice da se sam Tuđman, izlažući svoju revizionističku tlapnju o „svehrvatskoj pomirbi“, u više navrata izravno pozivao na Franca, naglašavajući njegovu „hrabrost“, „mudrost“ i slične vrline.
Državno tužilaštvo našlo se, dakle, te 1996. godine pred kompleksnom zadaćom utvrđivanja i pravosudne verifikacije normi prihvatljivoga društvenog ponašanja, takvih gdje će biti normalno da Tuđman u javnim istupima otvoreno veliča Franca, ali će svako kritičko povezivanje šefa hrvatske države s njegovim fašističkim uzorom biti zabranjeno i zakonski kažnjivo. Primjer, međutim, ne navodim radi sentimentalnog čeprkanja po prošlosti, već zbog jedne sasvim aktualne društvene poze, zbog ideološkog manevra koji se žilavo održao do danas, i čak poprimio rafiniranije oblike, a na ovim sam ga stranicama registrirao nekoliko puta: riječ je o kolektivnom naporu da se osigura antifašistički ugođaj za konzumaciju profašističkih tekovina.
Nakon što je povodom „bune protiv ćirilice“ i svježe antisrpske histerije Igor Mandić u beogradskim Večernjim novostima kirurški precizno konstatirao kako se „ustašija probudila“ i kako „taj grozni element rovari u hrvatskom nacionalnom biću“, pa tome još preciznije dodao da „nije ćirilica problem u Vukovaru“, nego je „ona samo izgovor da se maknu preostali Srbi“, s desne strane scene potekle su salve standardnih uvreda i psovki, a iz politički korektne sredine slapovi standardnih moralnih zgražanja. Slobodna Dalmacija, recimo, ustvrdila je da je Mandić štetočinski „uznemirio hrvatsku javnost“ (jer hrvatska je javnost, pretpostavljam, prihvatljiva samo kad je „umirena“ do obamrlosti), da bi s njenih stranica Dražen Lalić, sociolog lijevo-liberalne provenijencije, pisca koji se drznuo danas i ovdje prepoznati „ustašiju“ otpilio već u naslovu: „Mandiću, nema u Hrvatskoj ustaša već 70 godina“!
Lalić veli kako Mandić s pravom upozorava na „pojave koje nas u Hrvatskoj trebaju zabrinuti“, ali se ne slaže „s načinom na koji je to izveo“, pogotovo „s nekim terminima koje je koristio“. Naime, „značenje termina ustašija i ustaše vezano je za prošlost, konkretno za 40-e godine prošlog stoljeća“, danas je to „u stvarnosti neutemeljeno“, a također i – evo te ljupke optužbe – „štetno za Hrvatsku“. Nositelji „pojava koje nas u Hrvatskoj trebaju zabrinuti“ pripadaju, pak, „primitivnoj šovinističkoj manjini“, minornoj u odnosu na „ogromnu većinu“, koja je uz to „vjerojatno izmanipulirana“. No, „radikalna desnica u Hrvatskoj nikad nije imala prođu na izborima“, kategorično tvrdi sociolog, a Mandićevim istupom posebno je zgrožen jer se ovaj odlučio „govoriti o ustašiji u Srbiji, gdje se danas naveliko rehabilitiraju četnici“.
Za početak je poučno primijetiti kako Dražen Lalić, kao deklarirani protivnik nacionalizma, prokazuje Igora Mandića za nacionalnu izdaju, što je – kako god uzmeš – tipično nacionalistička gesta. Doduše, zanemari li se „primitivna šovinistička manjina“, moguće je da sociolog drži kako tradicionalno shvaćenog nacionalizma u ovome dijelu svijeta uopće nema, pošto njegov analitički aparat otkriva da se u Srbiji „naveliko rehabilitiraju četnici“, dok u Hrvatskoj fenomen rehabilitacije ustaštva nije zabilježen.
U tome, međutim, nije ekstreman, nego tipičan. Brčka se u većinskoj intelektualnoj struji, takoreći, postrojen je kao redov u armiji frazerski zabrinutih tumača zbilje koji šire glas o tome kako se hrvatsko društvo toliko emancipiralo od svoje prošlosti da ga samo podsjećanje na nju unesrećuje. Tako je lijevo-liberalna imaginacija ustanovila negativno intonirani tabu, odložen i hermetički zatvoren u prošlo svršeno vrijeme, s galerijom čudovišta kojima će biti uskraćeno pravo na suvremenost čak i ako se ulice zovu njihovim imenima. Današnji sljedbenici ustaštva, zahvaljujući intaktnosti arhivirane NDH, trebaju biti pošteđeni imenica i pridjeva koji bi im pričinjali nelagodu i dovodili ih u vezu sa zatajenim inspiratorima, jer sve drugo je „štetno za Hrvatsku“.
Nasuprot tome, aktualne težnje da se Srbima u Hrvatskoj uskrate zakonom zajamčena prava i da im se stavi do znanja kako u etnički homogenoj državi nisu dobrodošli – osim u statusu krotkih podstanara zatajena identiteta – jedino je ispravno opisati Mandićevom skarednom terminologijom. Štoviše: bilo kakva kritika tekuće antisrpske histerije koja bi izostavila političko i ideološko naslijeđe endehazije može tek pridonositi vladajućoj hipokriziji.
Prozivkom pisca zbog nacionalne izdaje, sociolog je toj hipokriziji dao svoj skromni obol. Lalićevo inzistiranje na historijskom ekskluzivitetu ustaštva – koje je na neobjašnjiv način niknulo i zamrlo u dalekoj prošlosti, poput slučajne prirodne nepogode – samo je jedna od varijanti njegova poricanja.
Tekst je preuzet sa Novossti