Kako premostiti kržljavu realnost hrvatskoga državnog suvereniteta?
To pitanje, postavljeno na manje neugodan način, ponovo je na
dnevnome redu, a u kolokvijalnom obliku može glasiti i ovako: Kako
„spojiti Hrvatsku iz dva dijela“? Odnosno: Kako premostiti
Neum? Odnosno: Kako zaštititi voljenu rodnu grudu, njezinu autonomnost i
cjelovitost, od destruktivnog učinka što ga proizvodi bosanski izlaz na
more?
U Hrvatskoj demokratskoj zajednici, gdje se po tko zna koji put
„vraćaju korijenima“, pa su iznova istaknuli državotvornost na stranačke
zastave, smatraju da oko toga treba postići nacionalni konsenzus i
usvojiti obvezujući dokument pečatiran crvenim voskom. Klub zastupnika
HDZ-a, predvođen predsjednikom Tomislavom Karamarkom, uputio je u
saborsku proceduru prijedlog nečega što je nazvano „Rezolucijom o
načelima prometnog povezivanja Dubrovačko-neretvanske županije u
funkciji uspostave ustavnopravne jednakosti svih građana Republike
Hrvatske“.
U ponuđenom aktu izgradnja famoznoga Pelješkog mosta istaknuta je kao
svehrvatski strateški cilj oko kojeg ne smije biti dvojbi ni
odstupanja, zbog čitavog niza razloga, a najvažniji glasi da bi se time –
evo ključnog citata – „dokinuo povijesni i teritorijalni diskontinuitet
Hrvatske“.
Ukoliko koalicija na vlasti „Rezoluciju“ ne prihvati – na primjer
zbog toga jer izgradnja mosta već prema početnome troškovniku košta više
od tristo milijuna eura, ili zato što se službena BiH tome rješenju
protivi, ili zato jer bi autocesta s trasom koja u dužini od nekoliko
kilometara prolazi kroz BH-teritorij bila neusporedivo jeftinija, a do
Dubrovnika bi se dolazilo neusporedivo brže, k tome još bez carinskih
kontrola – značit će, drže u HDZ-u, da vladajući ne žele „kontinuiranu“
nego „diskontinuiranu“ Hrvatsku (ne samo „teritorijalno“ već i
„povijesno“!), da onemogućuju „ustavnopravnu jednakost“ hrvatskih
građana i da se, u najkraćem, ponašaju kao „tuđinska vlast“, to jest
mrska okupatorska sila, kako je to povodom iste teme zgodno naglasio
uvodničar „Glasa koncila“, inače ideološki sufler najveće opozicijske
partije.
Radi nijansi tehničke prirode treba podsjetiti kako je započetu
izgradnju mosta do Pelješca obustavila vlada Jadranke Kosor, gdje je
Tomislav Karamarko pokorno ministrirao, no to je ipak manje važno.
Korisnije je sadržajnu matricu njegove „Rezolucije“ povezati s retorikom
Ive Sanadera iz 2007. godine, kada je ovaj bio u izbornoj kampanji, što
znači da se rutinski „vraćao korijenima“ i prodaji državotvornih
izmaglica, te odlučio skucati tristo i nešto milijuna eura na jedan
grandiozni infrastrukturni trik koji će poslužiti za simulaciju
teritorijalnog integriteta.
Kriminalac na vlasti tada je grmio da su „naši građani siti toga da
moraju četiri puta pokazivati pasoše kako bi prešli iz jednoga u drugi
dio svoje zemlje“. Policajac na čelu partije danas recitira uvlas isto:
„Apsurdno je da naši građani s pasošima putuju od jednoga do drugog
kraja zemlje.“
Budući da se radi o jednome od ljepših proturječja hrvatske
državnosti, isplati se obnoviti pet godina staro zapažanje: Zašto ste,
do đavola, rasturali Jugoslaviju i tako „našim građanima“ prouzročili
nemile probleme? U toj Jugoslaviji, naime, oni nisu morali vaditi pasoše
kako bi „prešli iz jednoga u drugi dio svoje zemlje“, a smjeli su je
zvati i Hrvatskom.
Teško da bi Karamarko uspio osvijestiti taj utemeljujući nesporazum i
neugodan tvorbeni grijeh: trebalo je izboriti i stvoriti samostalnu
državu da bi se Hrvatskoj dogodio „teritorijalni diskontinuitet“, a
njenim građanima – dotad sasvim ravnopravnima – bila uskraćena
„ustavnopravna jednakost“. Valjalo se odcijepiti od „neprirodne
tvorevine“ da bi se Hrvatska odcijepila od sebe.
Ako bismo se zabave radi poslužili Frojdom, sve miriše na fatalnu
utaju Imena Oca, zbog čega se stječe dojam da hrvatski nacionalisti u
svojim najborbenijim dionicama toliko preziru Jugoslaviju da nad njom
neutješno nariču. Ono što presudno odlikuje hrvatsku državotvornu ideju
je stalna nepriznata čežnja za količinom suvereniteta koja je bila na
raspolaganju prije državnog osamostaljenja. A odatle izvire mržnja prema
bliskoj prošlosti i bliskome susjedstvu.
Izgradnjom Pelješkoga mosta, tako, umjesto realnih rješavali bi se
simbolički problemi, što djeluje sasvim u redu, budući da su Hrvati
ionako navučeni na to da umjesto realnoga uživaju simbolički nacionalni
suverenitet. Njima je ponuđena – a oni su je halapljivo usvojili –
iluzionistička forma državnosti koja uglavnom nema nikakvih dodirnih
točaka s korpusom nevolja koje spadaju u tzv. praktičnu stranu života.
Meni se, recimo, ponekad čini da je otok Šolta – gdje nastaje ovaj
tekst – još lošije povezan s matičnim hrvatskim kopnom od Dubrovnika
(trajekti su spori i rijetki), ali bit će da zanemarujem širu sliku: jer
između hrvatske Šolte i hrvatskoga kopna prostire se bistro hrvatsko
more, a ne zagađeno bosansko tlo; po tom se bosanskom tlu, doduše,
putuje brže nego hrvatskim morem, no drugačiji je to osjećaj kada
svladavaš kilometre kao svoj na svome, kada te ne mori „teritorijalni
diskontinuitet“, niti te carinik podsjeća na to da ti je rođena zemlja
invalid i da na karti izgleda kao nakazni geografski patchwork. Kao što kaže stara narodna poslovica, smisao putovanja je u tome da ne napuštaš dom.
Tomislav Karamarko, vjerojatno s pravom, računa na refleks kolektivne
gladi: Hrvatima nikada dosta države. Ta žudnja ih prati poput kletve,
moguće zato jer su državu najvećim dijelom izgubili od trenutka kada su
je proglasili. Pravosudni je sustav lociran u Haagu, centar političkog
odlučivanja u Bruxellesu, zapovjedništvo oružanih snaga u Washingtonu,
ministarstvo financija u nekom od ureda Svjetske banke… nije se uvijek
lako snaći u toj disperziji samostalnosti. Stoga Hrvati vole uživati u
svome državnom suverenitetu onako kako šećeraš može uživati u baklavama.
Nijedan suicidalni pothvat neće biti neumjeren ako je položen na oltar
najdraže iluzije.
Prizor je zaista upečatljiv, i to na epski način: ujedinjeni
nacionalni fantazmi u borbi protiv surove stvarnosti. Svjedočimo
odlučnome prodoru simboličkog u prostor realnog. To je najčešće ona
vrsta bitke u kojoj se pobjeda oglašava slavnom pogibijom. Praktične
dileme – jeftinije i brže (preko Bosne) ili sporije i skuplje (preko
Hrvatske)? – u toj su povijesnoj utakmici od trivijalnog značaja, pa
samo njihovo isticanje predstavlja svetogrđe.
Pelješki most, naime, ne treba biti građen zbog toga da bi približio
dva kraja Hrvatske, nego zato da bi nas udaljio od Bosne i Hercegovine.
Postoji snažno uvjerenje da će Hrvatska, usprkos tvrdnjama nekih
geometara, biti bliža samoj sebi ukoliko je udaljenija od svega što je
okružuje. Golemi most – proteza kojom se kani zauvijek „dokinuti“
nesretna geopolitička anomalija – u tom bi smislu bio vjerodostojan
spomenik hrvatskoj državotvornoj ideji: samostalnost se, prema toj
ideji, ne ogleda u realnom uživanju autonomije, već u što izraženijoj
distanci prema drugima.
Šolta nije spomenuta slučajno. U zadnjoj rundi bitke za teritorijalno
ujedinjenje Hrvatske ukazao se američki investitor, stanoviti James
Price Chuck, vlasnik tvrtke „The Adriatic Group“, s prijedlogom da
umjesto klasičnoga izgradi pontonski most, drugi po veličini u svijetu,
„po uzoru na onaj što postoji u Seattlu“, a koji bi koštao nekih 36
milijuna eura. Gospodin Chuck već je pet godina u Hrvatskoj i kao
regionalni direktor firme „Dolphine Capital Investors“ bio je angažiran
na projektu naselja luksuznih turističkih vila u zaljevu Livka na Šolti.
Projekt je, naravno, propao, pošto „kupaca za ekskluzivne nekretnine
sada manjka“.
Eto kako tržišni kapitalizam pronalazi put do ranjenog državotvornog
srca: investitor motiviran prodajom hrvatskog zemljišta strancima nudi
rješenje za integraciju nacionalnog teritorija.
Slijedi li sretan ishod? Slijede li zdravice i svečani ručak? Slijedi
li banket u samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj? Kao dobri domaćini,
gospodinu Chucku ili nekome sličnom njemu servirat ćemo sočan biftek.
Hrvati će glodati most.
Tekst preuzet iz Novossti