Sličnost između Zorana Milanovića i Milorada Dodika
postaje sve veća. Duže prakticiranje nacionalističke histerije nužno
vodi ka unifikaciji prividno antagoniziranih aktera. Dogodi li se da
Milanović napadne Dodika, ili da Dodik opali po Milanoviću – što je u
zadnje doba sve rjeđi slučaj – prizor neodoljivo nalikuje lajanju u
zrcalo.
Jedan od elemenata te sličnosti leži u osobnim političkim
evolucijama. Obojica su, naime, postali adoranti mrtvih velikana kojima
su za života bili politički oponenti – Dodik Radovana Karadžića, a Milanović Franje Tuđmana.
Čitatelj ne treba žuriti s likovanjem da me uhvatio u prekršaju: to što
Karadžić još uvijek nije umro, nipošto ne znači da je još uvijek živ.
U svakom slučaju, obojici neprežaljenih vođa obezbijeđen je
postmortalni politički život solidna intenziteta. Milanović svojim
nastupima dostojno zastupa formalno mrtvog Tuđmana, a Dodik faktički
mrtvog Karadžića. Ili, da otklonim svaku nepreciznost: kroz Milorada
progovara Karadžić iz zatvora, a kroz Zorana Tuđman iz groba.
U spomenutoj evoluciji, međutim, krije se i linija razdvajanja. Dodik
je u svojoj opozicijskoj fazi bio neusporedivo kritičniji prema
Karadžiću nego što se Milanović suprotstavljao Tuđmanu. Potonji je tek
pripadao stranci smještenoj na suprotnome kraju političkog spektra u
odnosu na Tuđmanov HDZ, doduše iz više-manje provizornih razloga, a i
tada se nije upuštao u donkihotske okršaje s autokratskim režimom, već u
traganje za konjunkturom koja će ubrzati njegovu političku karijeru i
zadovoljiti nabujalu žudnju za vlašću.
Drugu razliku, ako već inzistiramo na nijansama, treba tražiti u
činjenici da je nacionalistička histerija Milorada Dodika, za razliku od
nacionalističke histerije Zorana Milanovića, opslužena s mnogo većom
koncentracijom izvršne političke moći, makar ovaj drugi službeno boravi
na čelu države, dok prvi rukovodi paradržavom. U praksi to znači da je, u
pogledu “doprinosa društvu”, prvi najčešće u mogućnosti nanositi
temeljnu, a drugi fasadnu štetu. Iako mu se koji put omakne i više od
toga.
Jer uz druge državničke obaveze Milanović nosi i teret vlastite
izlišnosti, pa se realizira – kako je svojedobno primijetio jedan
marginalni kroničar – kroz “histerični suživot nabujala ega s ovlastima
koje ga svode na format političkog mikroba”. Stoga njegovi nastupi
“poprimaju formu kontinuirane tirade invalida, jer je teško oteti se
utisku da prisustvujemo bizarnome prizoru u kojem čovjek bez obje ruke
neprestano udara šakom o stol”.
Svejedno, Dodik i Milanović demonstriraju sve više podudarnosti,
dotle da ponekad samo preko napadne prisutnosti nacionalne
identifikacije u njihovu javnom govoru možemo znati oglašava li se
kabadahija iz Banjaluke ili njegovo zagrebačko ogledalo. Razlika,
paradoksalno, proviruje iz onoga u čemu su isti, a isti su po
mitomansko-ratobornom vitlanju apstrakcijama poput (para)državne
suverenosti, narodnog interesa ili nacionalnog identiteta, te po
konkretnoj težnji da susjedu crkne krava.
Moglo bi se reći kako je očekivano da sliče kao jaje jajetu ako su
svoja politička bića smjestili u narodne mošnje. Čovjeka to dovodi u
priliku da, kad god mu ustreba, tuđim narodom gloginje mlati. Imamo,
dakle, posla s banalnim nacionalističkim kurčenjem.
Zadnji put Milanović je to prakticirao u Vukovaru, na “obilježavanju
31. godišnjice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i 25.
obljetnice završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja”. U svome
govoru evocirao je “teški i slavni put borbe za državu u nemogućim
uvjetima”, naglasio hrvatske žrtve i tuđa zlodjela, osudio
neprijateljsku indiferenciju međunarodne zajednice, spomenuo hrvatsku
“obranu Bosne i Hercegovine”, koju prljavi denuncijanti nazivaju
agresijom, po tisuću sedamsto pedeset i šesti put istaknuo nadnaravnu
veličinu i zasluge svojega mrtvog uzora, ukazao na “inteligenciju”,
“hrabrost”, “organizacijsku sposobnost”, “mudrost”, “tolerantnost”,
“vizionarstvo” i, uopće, nenadjebivost “ratnog predsjednika dr.
Tuđmana”, a zatim se s uzdignutim kažiprstom obratio unutrašnjim i
vanjskim Srbima.
Poruka ovima drugima od takve je važnosti da je smještena u naslov izvještaja na službenom portalu šefa države:
“Predsjednik Milanović poručio Srbiji: Ne računajte na hrvatsku
podršku za EU dok god podižete optužnice protiv hrvatskih generala.”
Unutrašnjim Srbima, pak, predsjednik je uputio sljedeći apel:
“Pozivam političke predstavnike Srba da u svojim nastupima poštuju
hrvatsku državu. Ne moraju biti pokorni i klanjati se, ali da ne govore
da je Oluja bila etničko čišćenje, jer nije.”
Niti je dakle avionsko granatiranje i ubijanje civila u izbjegličkoj
koloni predstavljalo ratni zločin, niti je tokom Oluje provedeno etničko
čišćenje. Mada su civili zaista ukokani iz zraka i mada je više od
dvjesto tisuća Srba u par dana protjerano iz Hrvatske. Štoviše, jedino
ako “ne govore da je Oluja bila etničko čišćenje” Srbi će pokazati da
“poštuju hrvatsku državu”. Predsjednik Republike oglasio je da se ne
može istovremeno poštovati i država i istina. Treba pažljivo birati:
ili-ili.
Uz samu paradnu prijetnju, kurčenje se očituje u činjenici da
Milanović, zahvaljujući potkresanim ingerencijama i razilasku s vladom,
uopće nije taj koji će definirati “hrvatsku podršku” za pristup EU-u, pa
ga čak ni službena Srbija kod svojih “računanja” neće ozbiljno uzimati u
obzir – prazna je puška, naime, njegovo omiljeno oružje – a ni hrvatski
Srbi nemaju ni razlog ni obavezu slušati upute, tim više što već duže
vrijeme s njima nema nikakav politički kontakt.
Što se Hrvata tiče, pred njima je također izbor, ali odavno se više
ne radi o tome hoće li Milanovićevi politički stavovi biti prihvaćeni
ili odbačeni, već jesu li njegovi istupi moralno podnošljivi ili nisu.
Ako jesu, to je samo dokaz više da su etičke norme pregažene etničkim
valjkom, pa predsjednička prijetnja ima učinak lozinke kojom se
periodično obnavlja kolektivni zavjet.
Problem s Milanovićevom porukom vanjskim Srbima u tome je što ona,
usprkos ambalaži, nema ambiciju prokazati politikantske motive
srbijanske vlasti – koji su u slučaju podizanja najnovije optužnice
nedvojbeni – već poricati ratni zločin počinjen s hrvatske strane, koji
je također nedvojben, a ne postoji ni trunka volje da se on istraži i
rasvijetli. Srbija ne smije sudski goniti “hrvatske generale”, a sigurno
je da ih nećemo goniti ni mi. Šire shvaćeno: nitko nema pravo
optuživati “hrvatske generale”, osim onih kojima ne pada na pamet da to
čine, to jest nas.
To je ta nacionalistička klopka koja nalaže da se vlastitim
neistinama ustaje protiv tuđih laži i da se “hrvatski generali” ustale
kao patetični amblem za markiranje prve linije obrane ili napada, ovisno
o trenutnim potrebama. Njihova nacionalna legitimacija jamči njihovu
moralnu ispravnost; oni su po definiciji neupitni, nevini i nedodirljivi
naprosto zato što su naši, “hrvatski”. Milanović nije ni prvi ni jedini
koji propovijeda usku povezanost domoljublja i moralnog idiotizma, ali
se svim silama trudi održati tu formulu na snazi.
Isto je i s porukom unutrašnjim Srbima, koji imaju dokazati da
“poštuju hrvatsku državu” tako što će zašutjeti o etničkom čišćenju u
Oluji, premda su hrvatski građani nepregledne izbjegličke kolone mogli
promatrati u izravnome TV-prijenosu, a o ubojstvima stotina zaostalih
staraca čitati u Feralu. Milanović nije opterećen pomišlju da bi se
inkvizitorski postavljena dilema – Je li Oluja bila oslobodilačka
operacija ili etničko čišćenje? – dala razriješiti potvrdnim odgovorom
na obje ponuđene solucije.
Tuđman iz groba koji progovara kroz njegova usta, naime, onaj je koji
pere ruke, a ne onaj što je iz Vlaka slobode kreštao o prljavim srpskim
gaćama i o Srbima u karlovačkom sudu, greškom neprotjeranim, a bogme ni
onaj koji je prije ratnoga džumbusa u “Bespućima povijesne zbiljnosti”
opravdavao etničko čišćenje kao najefikasniju prevenciju od budućih
“zlosilja”.
Tako funkcionira groboglasnička koncepcija vladanja. Poput Milorada
Dodika, Zoran Milanović razvija se po liniji permanentne retardacije,
postajući sve desniji i sve bjesniji. Jedan od razloga tome je što svoje
državničko poslanje obavlja s dviju lokacija: tijelom na Pantovčaku,
duhom na Mirogoju.
Portal Novosti