Da zlo ne dođe u sobu
Jedan novinar iz Sarajeva, onaj od onih starinskih (ne i starih) i jedan stari katolički sveštenik (jedan od onih pravih) su išli u Konjic, da među nevažnim ljudima potraže njenu rodbinu, neke druge Kneževiće. Između ostalog, da neko preuzme tu sobicu bez WC-a, čisto da se neki probisvjet ne useli tu i ne zagorča život Nadinim komšijama koji je se za njenog turobnog života po zlu nisu sjećali. Da je po zlu mrtvu ne spominju. A, da budemo pošteni do kraja, i da Klas ne dobije tu sobicu kao nagradu što su staricu ostavili bez WC-a. Ne samo da svjetovni novinar i duhovnik u Konjicu nisu našli njenu rodbinu, nisu našli ni Kneževiće, tek ponekoga ko ih se još uvijek sjeća i zna da su nekada, do rata, živjeli tu. Nada je mrtva. Leži u hladnjači u Barama, čeka to malo dostojanstva, barem u smrti, i ljudski ispraćaj na onaj svijet.
Derbi smrti u Derbyju
U istom gradu je, neki dan, došlo do neobičnog obračuna. Svega je tu bilo, od maloljetničke delikvencije do muško – ženskog revolveraškog sukoba u kojoj su dva mlada pljačkaša s pištoljima upali u sportsku kladionicu Derby na Ciglanama. Troje ljudi rođenih ili odraslih u ratu, onom našem, našli su se skupa u neadekvatnom prostoru, mimo propisanih standarda, bez video – nadzora i fizičke zaštite. Skoro pa ilegalna kockarska institucija. Ona, djevojka koja je radila u spomenutoj kladionici, bila je iza običnog stakla, ne neprobojnog kako je propisano. Očekivala je neke ili nekoga poput te dvojice, čekala je zlo kao što neka djevojka u nekom normalnom društvu čeka poljubac poslije posla. Znala je da je zlo, u svijetu u kojem živi i radi, ne može mimoići. Samo je pitanje dana, sata, minuta. I, ne najvažnije, ni nevažno, nije se prezivala Dodik, Tihić, Silajdžić, Čović, Lagumdžija… Zvala se Amela. Amela. Amela Džindo. Još se zove tako, živa je dok ovo pišem, nadam se da će živjeti još dugo i zdravo. Za život joj se još bore nekoliko timova sarajevskih ljekara. Nije znala nikoga od navedenih, nikoga od onih koji se voze u kolima sa neprobojnim staklima i dobro paze da drže svoju djecu i prijatelje daleko od droge, nevolja, siromaštva. Ne čekaju njihovi pljačkaše u sportskim kladionicama da zarade koru hljeba. Tu, na prvoj liniji jedne od nekoliko stotina kockarskih bojišnica, čekala je napad.
Amela i pištolj
Zašto je Amela imala pištolj? Da ubije sedamnaestogodišnjaka s drugim pištoljem? Ne. Imala je pištolj da odbrani sebe. Jer, nikom drugom nije bilo stalo. Ili niko nije bio plaćen da je čuva? Stajao je taj pištolj, načekan, s metkom u cijevi, čekao je da opravda svoju svrhu. Nevažno je otkud pištolji 17-godišnjem Alenu i 20-godišnjem Kenanu. To više niko ne pita, nekoliko stotina KM za oružje se uvijek nađe. Jer, Amela se bojala, s pravom. Bojala se da neko ne uđe i ne oduzme joj život dok pokušava zaraditi za taj isti život. Nije tražila od oca da bude u kockarskoj rupi s njom, nije ni njezin dečko (ako ga ima) morao čamiti u kladionici da je čuva. Nije bilo ni policajca koji je plaćen da je štiti, ni zaštitara kojeg bi gazdurina platio. Bili su tu ona i načekan pištolj. Pa ko osta – osta. I, ubila je i bila skoro ubijena. Znamo kako, bojim se da znamo i zašto, ali nam rijetko daju kazati.
Važnost
Šta je zajedničko Nadi i Ameli? Pa, postali su važni. Nada je mrtva, Amela je u bolnicu došla bez pulsa. I još nešto. Postali su važni. Nada je dospjela u medije, javnost se zgraža nad njenom sudbinom, sad kad je već mrtva i još ne i pokojna. Ameli je, sad kad je ostala bez svijesti i skoro bez života, u posjetu došlo par jako važnih ljudi. Par onih najnajvažnijih. Predsjednik Federacije BiH, došao je da vidi polumrtvu Amelu. I premijer Federacije, Mustafa Mujezinović, došao je da je obiđe. Ja nešto mislim, a često sam u pravu, da su došli zbog javnosti, ne zbog Amele. Mislim da su došli da sebi dodaju još važnosti. Jer, Amela ih u ovom stanju ne može ni vidjeti ni čuti. A, ne vjerujem ni da bi joj bilo lakše kada bi ih vidjela i čula. Možda bi im se nasmiješila, onako, kao što to pristojno čeljade čini kad mu u nevrijeme dođu gosti.
Poveznica
Dakle, Amela, Nada, Alen i Kenan, živi i mrtvi, dobili su priliku da se o njima govori, iako nisu Dodik, Tihić, Silajdžić, Čović, Lagumdžija i ne voze se kolima sa neprobojnim staklima. Spojila su ih ova nakaradna vremena i nakaradno društvo u kojem djevojke nose pištolje s metkom u cijevi, starice umiru u prokislim sobičcima bez toaleta, sportske prodavnice nade niču poput korova, gdje važni odvajaju od usta tuđe djece da bi obezbijedili svoju, društvo u kojem je skoro pola radno sposobnih nezaposleno. I još nešto im je zajedničko. Svi oni, živi i umrli, bili su, za one koji odlučuju o njihovoj sudbini, jako nevažni ljudi.