Kako razumjeti persone koje čuče kraj malog ekrana svog kućnog tv prijemnika od sedam uveče, pa sve do osam časova i kusur minuta, gledajući dnevnike raznoraznih zemaljskih i vanzemaljskih kanala. Normalni ljudi koji se ne bave takvom vrstom moždane fiskulture to mogu logički promatrati samo ako u vidu imaju da se na sličan način zabavljaju i sitna čeljad. Samo što je ova gledalačka populacija mnogo realnija, jer se uz tu veselu kutiju ne zlopati već se zabavljaju gledajući crtiće i neke druge mnogo pametnije tv. sadržaje nego što su večernji dnevnici.
Njihovi heroji ih ne prepadaju surovom realnošću i neizvjesnom budučnošću. Ne govore šta da čine i čemu da se nadaju. Ne seru im se u ćejf glumeći ono što nisu i pretvarajući se u ono što ni teorijski ni praktično ne mogu biti. Pokemon je pokemon. Djeca nemaju razloga da sumnjaju u njihove moći, jer znaju da sve ono što čine crtani junaci nije ništa drugo do plod mašte genijalnih animatora.
Pametna su djeca. Znaju ona da je to fikcija i da su svi događaji na ekranu izmišljeni zarad zabave i razbibrige. Nema šanse da jedno dijete, čak ni ono od tri godine, povjeruje kako je Spužva Bob nekakav pravi pravcati sunđer koji će im pokucat jednoga jutra na vrata, te proskakutati i palamuditi po kući. Djeca jesu mala, ali nisu blesava, i naravno da znaju da je taj lik obični crtež na komadu papira kojeg su izmislili oni stariji zarad smijeha i zabave.
Uporedimo jedan dnevnik sa crtanim filmom, pa ćemo vidjeti da se radi o istoj stvari. Samo što odrasli, suprotno od svojih mnogo pametnijih potomaka, vjeruju svemu što vide i čuju, umjesto da shvate poentu priče i prihvate se zdravog razuma.
U čemu je fora. Konzumenti takve vrste lake zabave koji nemaju šta drugo da rade u to doba, osim što bulje u ekran gledajući dnevnike, nisu prisiljeni da prihvataju sve zdravo za gotovo. Niko ih bičem ne goni da vjeruju pričama o budućim ratovima i ponovnim egzodusima, niti u ljigavo i snishodljivo povlađivanje seksi voditeljice koja im govori kako je njihova nacija najbolja na svijetu, a kako su svi ostali niko i ništa, te da je njihov vožd najbolji, najpametniji i najjači junak od svih voždova.
Zar niko od žalosnih uživalaca te najpliće populističke propagande ne vidi da se njima manipuliše na najgori mogući način i da im ispiraju mozgove najpjenušavijim sapunicama koji je televizijski ekran vidio. Sto puta je bolja bila ona «strašna» najezda telenovela od bujice ovih dezinformativnih emisija. Jer, šta ti jedna Esmeralda može naškoditi u životu. Jedino što ti se loše može desiti je da se shrvan saosjećajnošću prema paćenici sjebeš i brizneš u plač. Ali, ako ćemo pravo, medicina je dokazala da je plakanje zdravo. Ono oslobađa stresa, tako da ne gubiš ništa osim nešto malo tekućine. Drugo, to što plačeš je dokaz da si čovjek od krvi i mesa, a ne neka konjuždrina koja nema osjećanja ni prema kome.
Na kraju krajeva, šta je par kapljica suza naspram dve kile živaca koje jedan prosječan uživalac večernjih dnevnika potroši gledajući horor scene koje mu plasira medij. «U Bugarskoj pocrnilo more! Probudio se vukan na Islandu, pa opet zaspao! U glavnom gradu Grenlanda Eskimi podmetnuli požar!» Sve su to glupave i beskorisne informacije koje nam dolaze od strane ulickanih tv. spikera.
Što je najgore, oni čak ni pojma nemaju šta pričaju jer tekst čitaju sa «idiota». To je ona glupa sprava koja je gledateljima nevidljiva jer stoji tik pokraj objektiva kamere i izbacuje tekst koji ovi čitaju.
Ima i onih koji misle da su spikeri strašno mudri ljudi jer sve vijesti znaju napamet. «Vidi je što je pametna, rodila je majka! A jest čovjek učevan, bog ga blagosilj’o!»
Svako selo ima svoju televiziju, a svaka seoska televizija svoje viđenje stvarnosti. Zato se nije čuditi što za jedan i najbanalniji događaj imamo najmanje tristotine interpretacija. Naprimjer, uzmimo vijest o površini izoranih njiva u Semberiji u prvom kvartalu tekuće godine. Od prvih vijesti koje počinju na lokalnim televizijama u 19:00 do onih zadnjih koje završavaju u 20. časova i kusur minuta, skromnih 100. ari skočiće na rekordnih milion dunuma, a da se urednik i voditelj tog «epp-a» neće čak ni zacrveniti od stida.
«Vid’ nas što imamo jaku poljoprivredu moremo naranit pola Jevrope!» – zaključiće svaki polupismeni, uz to i napola ludi stanovnik i goljo ove napaćene države. I ne bi bio problem što nam je država napaćena da nije frka što nema nikoga da je digne iz pepela patnje. U njoj su sve sami paćenici i kao takvi idealni su kao konzumenti medijske manipulacije.
Tačku na «i» znamo ko stavlja. Televiziju čiji dnevnik ima završnu riječ ne moramo imenovati. Samo ćemo, neprimijetno, uperiti prst u nju. I boga mi, koliko je lopova održala na vlasti u posljednjih 18 godina ne bih se čudio da istu nisu preselili u Bakingemsku palatu.
Ali nisu oni jedina televizijska stanica koja je smještena u velelepnu građevinu. U posljednjih par godina nemali broj ih se uselilo po kojekakvim svemirskim brodovima od objekata, postaklenim od «glave do pete», sa sve verandama i fasadama koje liče na osmo svjetsko čudo. Zapravo, počeli su da liče na one protiv kojih se kobajage bune u tim svojim dnevnicima i dezinformativnim emisijama. Da duvaju u istu tikvu vidi se iz priloženog!
U svakom slučaju, gledanost televizijskih dnevnika i dezinformativnih emisija je u posljednje vrijeme mutirala i naglo porasla. A i gledateljstvo je mutiralo k'o nindža kornjače. I oni pored tv. ekrana i oni u njima izgleda da su sve sami mutant do mutanta.
Opet, ne mogu a da se ne zapitam, šta to ljude drži da ih se ne može odvojiti od tv-a. Kao da su zalijepljeni za aparat. Bulje i ne trepću. Ni u Titu tako gledali nisu! Neki tvrde da je to zbog činjenice da su voditelji dnevnika sve privlačniji i seksepilniji, te da voditeljke nose duboke dekoltee, pa se narod valjda popalio za njih, da ne kažem zaljubio. Ne bih da ulazim u ljubavni život naroda i narodnosti, ali ja sam ipak skloniji vjerovanju da je narod poludio i od ludila oslijepio, te umjesto da gleda Pamelu Anderson i njene čuvare plaže nesrećno javno mnijenje je, izgleda, počelo da onaniše na svoje funkcionere. E jadna nam onanija naša!
A izgleda da se obistinila i ona narodnooslobodilačka da: «Danas svaki beter – može u TV eter!»
HVALA NA PAŽNJI I DO NAREDNOG ČITANJA! (da ne kažem gledanja)