Da se na istom mjestu u tramvaju drugu godinu za redom pojavio identičan plakat, putnik bi kazao dežavi… Međutim, primijetio je: američki marinci sa prvog plakata zamijenjeni su kurdskim (ili avganistanskim) na drugom.
Oba plakata najavljuju istu manifestaciju: obilježavanje dana općine (Novi grad) i godišnjice bitke na Žuči (brdo između Sarajeva i Vogošće), i slučajnom posmatraču nije baš najjasnije kakve veze imaju i jedni i drugi (Amerikanci i Avganistanci) sa slavljeničkom bitkom. Šta je poruka: da su slavnu pobjedu izvojevali strani plaćenici?
Istini za volju, ni mnoge druge stvari na ovim plakatima nisu baš najjasnije. Naprimjer, je li se novac poreskih obveznika mogao potrošiti i drugačije, osim u stripovanje rata? Zašto među jedanaest kurdoamera nema niti jedne žene? Gdje su civili privođeni da kopaju rovove i bunkere? Gdje je lovačko oružje, kojeg je u junu 1992. bilo na linijama oko Sarajeva barem koliko i automatskog? Gdje su ranjeni i mrtvi, od čije je krvi ponekad blato bilo crveno? Gdje su manjerke s raskuhanom rižom ili neskuhanim grahom? Gdje su domovi koji gore, unezvjerene napuštene domaće životinje, osakaćena stabla?
Jesu li poniženje, patnja i smrt zaista, kako vrijeme prolazi, sve više inspiracija za crtače stripova na partijskim položajima, a sve manje mučna uspomena? Kome je rat više brat: ratnim profiterima ili poslijeratnim paraziterima? I jesu li omraženi komunisti zaista pobijeđeni, ako njihove populističko-propagandne metode i dalje veziruju učmalim javnim prostorom i kastriranom akademskom zajednicom.
Je li ovaj plakat najbolje što intelektualni potencijal Općine Novi grad može ponuditi kulturi i umjetnosti, ako se ne računa dugi spisak estradnih zabavljača s mikrofonima umjesto gusala? (Jesu li pjevali iz pijeteta, ili iz budžeta?) I šta mu je cilj: da djeci (a kome bi se drugom obraćao, u žanru slikovnice) bojno polje (zapravo brdo poviše smrdljivog gradskog smetljišta) predstavi kao idilično uzletište u raj?
U stripovskom dvodimenzionalnom svijetu se od časti, herojstva i muškosti ne vidi poniženje, patnja i nepravda. Zato u njemu bosanskohercegovačka privreda može slobodno odahnuti: nezaposlenost je prividna, radnici bez posla su ratnici na odsustvu. Mir je veliki odmor između dva časa istorije, nastavak politike impotentnim sredstvima.
Teško je zamisliti bjednije grafičko rješenje od ovog žuto-plavo-crno-bijelog kičeraja, poentiranog jeftinom socrealističkom simbolikom žablje perspektive sa nebom u pozadini. Još teže je povezati sintagmu heroji Žuči s crnim konturama koje bi više priličile metama na vojničkim strelištima nego umjetničko-edukativnom plakatu. Ali je najteže zamisliti šta će ovaj diletantski manir koji prijeti da preraste u tradiciju poroditi sljedeće godine. Hoće li umjesto kurdoamera oblake zaklanjati siluete Mirka i Slavka, brišući i posljednju prividnu razliku između soc i nac realizma?
Tekst je preuzet sa Deutsche Welle