Gledale su me kuhane oči sirote životinje koja bi možda lizala mamin trbuh da nismo slavili onih četrdeset godina. Zašto smo skupa? Zato jer ni jedno od nas nije imalo hrabrosti ispuniti životni san: ne živjeti zajedno četrdeset godina. Da li ćemo proslaviti četrdeset i prvu godišnjicu braka? Teško.
Imam samo šezdeset i četiri godine i čitam Story. Preko noći sam postala Žena Koja Ima Plan. Pročitala sam intervju sa Hrvojem Hegedušićem koji u svojoj sedamdeset i osmoj kaže: “Svima nam treba da budemo voljeni.” Jes! Moj najdraži šansonijer je napustio ženu od sebe mlađu dvadeset godina, kako ta žena prekrasno pjeva, i krenuo u novi život.
Nabavio je brod u Novom Vinodolskom, iz teksta se iščitava da će se na tom brodu ljuljati sa ženskom od sebe mlađom jedno pedeset godina. “Ljubav moraš zaslužiti i predati joj se. Pa koliko traje da traje.” To, majstore! Ploviti treba! Ljubiti treba! A ne kuhati ovčje glave. Nema medija koji nije pozdravio herojski čin našeg Hrvoja. Očekivano.
Ljudi vole čitati priče o herojima. Priče o poznatim jebačima. Nisam poznata pa mediji moju životnu priču neće pratiti ali to je manje bitno. Hegedušić mi je prodao recept za sreću. Treba ostvariti svoje snove. Moj san je bio sa susjedovim tridesetogodišnjim sinom, sa mojom je kćeri išao u vrtić “Pčelica”, motorom krenuti na put oko svijeta. Mali je lud za motorima a ja za njim. Da na plaži vidite u kupaćim gaćama njega i moga muža sve bi vam se samo reklo.
Znam da me voli jer me mjesecima molio da mu kupim motor od tristo ili šesto konja, zaboravila sam. Nabavila sam kacigu, naočale za deleko i za blizu u jednom komadu, kožnati kombinezon rađen po mjeri, a krenula sam i na hormonalnu terapiju. Nije da ne osjećam nikakvu spolnu želju, žene u šezdeset i nekoj zapravo su miljama daleko od prezrelosti, ali ništa ne želim prepustiti slučaju.
Ginekolog mi je rekao da će tablete koje moram piti tri puta dnevno od mene učiniti lavicu u krevetu, na plaži, pokraj puta, pod šatorom i na ostalim lokacijama koje vole bajkeri. Da sam šutjela za moj bi plan znao samo on i ja. Sve sam ispričala kćeri. Ne biste vjerovali. Rekla mi je da sam stara, luda krava. Da ona to ne može vjerovati. Da imam unučad. Da četrdeset godina imam muža. Da koji mi je kurac. Da šta će reći susjedi? Da kako će ona hodati cestom? Da šta će reći njeni prijatelji? Da kako će to preživjeti tata? Da će moju unučad izbaciti sa baleta, plesa, hokeja.
Bila sam uporna. Rekla sam da je Hegedušić rekao, ljubav moraš zaslužiti i predati joj se. Koliko traje da traje. ”Jebo te Hegedušić, nisi ti Hegedušić. Ti si žena! Stara žena!” “Hegedušić je od mene stariji petnaest godina.” “Muškarci nikad nisu stari, muškarci su z r e l i . Naučna istraživanja su pokazala da su seksualno najmoćniji u devedesetoj a žena je u trideset i petoj stara kanta. To ti nitko nije rekao?” “Nije.”
Eto. Zato ovo pišem u ludnici. Pitaj boga da li mi je komp uopće uključen u struju. Kad je moja kći liječnicima ispričala na što se spremam strpali su me u košulju koja se otkopčava sa stražnje strane. Oduzeli su mi poslovnu sposobnost, postavili staratelja za poseban slučaj a mojim su prijateljima rekli da sam umrla. Pomozite mi! Spasite me! Potpišite peticiju da me puste na slobodu! Ja samo želim zaslužiti ljubav i predati joj se. Koliko traje da traje.
Tekst je preuzet sa bloga autorke