Yannis Varoufakis, via Thinkers Forum
Jedini razlog zašto govorimo o Elonu Musku, a ne o Jeffu Bezosu ili Marku Zuckerbergu jeste taj što je Musk de facto postao potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Kupio je sebi veoma komfornu poziciju u administraciji i to je bila nevjerovatna i zadivljujuća investicija – za uloženih nekoliko stotina miliona dolara zaradio je stotine milijardi. Ne vjerujem da igdje postoji bolji povrat investicije od onoga kojeg je on već ostvario. To je ono zbog čega govorimo o njemu.
Ja lično ne marim previše za njega i za to što on za Die Welt piše mišljenje o svojoj podršci AfD-u. Vjerujem u slobodu govora i ako on hoće da na izborima u Njemačkoj podrži kojekakav polusvijet nek mu bude. Što se mene tiče, ne mislim da je to zabrinjavajuće. Nije samo on u pitanju, tu je i gospodin koji se zove Peter Thiel (osnivač tehnoloških giganata Palantira i PayPala, op. ur.), koji se takođe angažovao u Trumpovoj kampanji i čiji je nekadašnji zaposlenik bio sadašnji potpredsjednik SAD.
Sve je to savršeno legitiman razlog da se čovjeku smuči, ta broligarhija („bro“ = žargonski „brat“, op. ur.) koja pliva u nevjerovatnom bogatstvu i koja ima svoje historijate – pogledajte kako su neki od njih tretirali bivše žene, kako su promovisali knjige koje opravdavaju nasilje, kako se samo smiju na spomen ljudskih prava, kako zarađuju zilione kroz poslove sa vladom i vojskom ili kako se okome na svaki plan vlade koji će siromašnima pomoći makar malo ali neće njih učiniti još bogatijim – sve je to nešto od čega se čovjeku smuči.
Nedavno je premijerka Italije Giorgia Meloni posjetila Miami i malo je nasamo ćaskala sa Muskom. Jedan od razloga zbog čega je Musk toliko voli i zbog čega ne želi da ona bude otpisana kao Nigel Farage (vođa britanske Reformske partije, predvodnik pokreta za Brexit, op. ur.) jeste u tome što mu je Meloni ponudila priliku da talijanska vlada istupi iz projekta zajedničkih europskih satelita koji bi bili konkurencija Muskovom Starlinku. To je razlog zbog čega treba biti jako zabrinut zbog dealova koje u Mar-a-Lagu dogovaraju talijanska neofašistička premijerka i Elon Musk, za kojeg ne treba nikakav pridjev.
Ovdje moram usput spomenuti još nešto – on nije nikakav apsolutista slobode govora, on je samo obični apsolutista i totalitarac kojem uopšte nije stalo do slobode govora ukoliko se ne radi o njegovom vlastitom slobodnom govoru. On navodno podržava slobodu govora Tommyja Robinsona (britanski desničarski aktivista osuđen na zatvorsku kaznu i zabranjivan na društvenim medijima zbog klevete i govora mržnje, op. ur.) iako je činjenica to da je Robinson osuđen zbog potpune laži o izbjeglici iz Sirije i na sudu i van njega, ali nije rekao ni jednu jedinu riječ dok je Julian Assange doslovno trunuo u zatvoru pod visokim mjerama sigurnosti.
Za njega, čovjek koji je neosnovano optužen treba trunuti u zatvoru jer je djelovao protivno interesima CIA, NSA, Pentagona ili Elona Muska. Fućka se Elonu i za slobodu govora i za slobodu izražavanja, a pogotovo za slobodu medija.
Ovdje ću se staviti u ulogu vražjeg advokata i postaviti pitanje – šta je u svemu ovome novo? Ljudi se ponašaju kao da je ovo što se dešava sa Muskom, Thielom i drugim članovima te broligarhije nešto novo. A da li je stvarno novo? Možda i jeste, ali ne zbog razloga koje navode liberalni mediji. U poređenju sa dinastijom na čijem je čelu bio John D. Rockefeller Musk izgleda kao amater. Henry Ford je kupio novinsku kuću i bukvalno tjerao općine da odbace tramvaje i zamijene ih Fordovim automobilima i autobusima. Thomas Edison je poznat po onom famoznom događaju kad je strujom javno ubio slona kako bi pokazao da je Westinghouseova izmjenična struja opasnija od njegove istosmjerne.
Odnos velikog biznisa i vlade je uvijek ličio na rotirajuća vrata. Tako je i Bill Clinton za ministra finansija doveo izvršnog direktora banke Goldman Sachs Roberta Rubina, pa je ovaj uklonio sve prepreke koje su od tridesetih godina bile brana kriminalu koji je počinjen nakon Clintonovog mandata. I Barack Obama je uzeo istog čovjeka da nakon 2008. spašava banke iz kolapsa kojeg su same prouzrokovale. Nema tu ničeg novog.
Ali, da završim ovu dugu misao, ono što jeste novo je nova forma kapitala koju ovi ljudi posjeduju. Poznato je da ja to zovem cloud kapital – to nisu proizvodi niti sredstva za proizvodnju, nego sredstva za modifikaciju ponašanja. To je novo hiperoružje koje posjeduju ovi broligarsi ili tehnofeudalni lordovi. Oni imaju nešto što Edison, Ford, Westinghouse ili Rockefeller nisu imali i tu treba shvatiti način na koji ova vrsta kapitala funkcioniše i na koji način preuzima tržište, na koji ga zamjenjuje, kako ga pretvara u gigantskog parazita koji je stotinama puta veći od organizma na kojem parazitira.
Taj organizam predstavljaju klasični kapitalizam, radnici i vrijednost koja se stvara. Potrebno je da shvatimo ovo novo oružje koje imaju veliki tehno-giganti, Musk i razni Muskovi poput Gatesa i Googla – nemojmo zaboraviti ni njih, iako su demokrate oduvijek su u ovoj igri i već su u Trumpovom užem krugu – i da se politička ekonomija posveti ovom fenomenu kojeg Musk samo epitomizira.
Yanis Varoufakis je bivši ministar finansija Grčke, ljevičar i autor nekoliko djela o ekonomiji, sa akcentom na dužničku krizu i finansijsku neravnotežu u svijetu. Njegova knjiga “Tehnofeudalizam: Ono što je ubilo kapitalizam” problematizira ulogu tehnoloških giganata u društvenim promjenama.
Preuzeto sa Objavi.ba