Dok sam gledao direktni prenos Hrvatske televizije povodom čitanja presude generalima Oluje osjećao sam se kao da gledam neku beskrajno dosadnu fudbalsku tekmu u kojoj niko već dugo nije zabio gol i onda je u produžetku katastrofalnom greškom sudaca dosuđen penal i slijedi pobjedonosni zgoditak provincijalne ekipe što pobjedu slavi u inat ostatku sela. Veselje. Radost. Euforija u ušljivom ambijentu promašene svakodnevnice. Praznik prije Božića. Uplakani bivši vojnici. Razdragane sredovječne žene. Jedna posebno. Nju posebno grle i ljube. Sluđeni sredovječni muškarci. Dvojica posebno. Njima niko ne vjeruje da se raduju kao dama koju grle. Namrštena i razdragana mladež upregnuta za nove pohode. Otjelovljenje kiča, u svom ružnom izdanju.
Na drugoj strani ove sreće, sreća u grimasama ogorčenih sportskih protivnika što se nadaju pobjedi u doglednoj budućnosti. Kažu učiće od svog protivnika. I zaista, mislim da nije bilo srpskog desničara koji u danu kada su oslobođeni hrvatski generali nije hvalio hrvatsku naciju i državu jer oni, vele, skrbe o svojim braniteljima, šalju pomoć haškim zatvorenicima, lobiraju za njih. Kao što nijedan nije propustio da kaže sunarodnjaku, šta god to bilo, I told you so. Sve i svašta se u toj sportskoj atmosferi moglo čuti od pobjednika i poražnih, što su se sportskim rječnikom samoprozvali pobjednicima i gubitnicima.
U tom sportu naduvaniih emocija, gluposti, zloće, mržnje, mračnjaštva, provlačila se tek poneka rečenica, kao dosadna fusnota u maturskom radu, o onima koji su stvarne žrtve. Onome što se naziva hrvatska i srpska javnost oslobođenje generala je bio festival, maškare sa zadatkom da se svi javno preobuku u prava lica, ona što privatno opušteno mrze, u vlastioj tami, i tako nam se jednim kolektivnim opuštanjem ukazalo lice onoga što nazivamo region. Ono je strašno. Kao hrvatska radost. Kao srpsko zadovoljstvo vlastitom tugom u hrvatskoj radosti.
Sada napokon znamo kako su svi dosadašnji pokušaji tzv. normalizacije ovdašnjeg ludila neuspjeli poduhvati. Neiskreni gestovi bez stvarnosnog učinka. Kao ono Tadićeve izvinjenje koji je vjerovao da je dovoljno biti lijep, izgledati miroljubivo i izviniti se da bi postao Vili Brant. Iskreni smo otprilike koliko Tadićevo izvinjenje.
Ko ovdje uopće i uopšte mari za žrtve? Pravdu? Sadašnje ekonomske nevolje? Korupciju? Spoljni dug? Socijalnu nejednakost? Srbi i Hrvati igraju fudbal i baš im je dobro. Atmosfera je vrela, stadionska. Gušta se mržnja, umjesto špica i piva. Baš ka Kerum u Nedjeljom u 2. Loptu će prvi šutnuti Gotovina, veli Štimac. Mihajlović kaže nema šanse. U sportu nema mjesta politici. To je onaj selektor što je otjerao Adema Ljajića jer nije znao srpsku himnu. Nekako će se već dogovoriti. Valja upriličiti još jednu tekmu uzajamne mržnje, sada na domaćem terenu, van haške sudnice.
Advokat Nobilo reče po pobjedi da nisu bitna suprotstavljena i izdvojena mišljena dvojice sudija jer to vam je kao na Olimpijadi gdje se računa samo… tu već ugasih tv. Valjda je mislio na medalju ili veliku pobjedu koju neće ukaljati „tehničke greške“.
U nečemu je ipak u pravu. Ovom presudom donijetom preglasavnjem suočiš se stvarno sa zbiljom u njenoj ogoljenosti, u ovom slučaju sa pravdom. Doznaš da je pravda sport. No, u sportu bar vlada nepredvidiva i, pokatkad, pravedna sportska sreća. Igra slučajnosti. U sportu van sporta vlada jeziva nemarnost, neodgovornost i glupost.
Možda ćemo svi sada u regionu, kako se sada nazivamo, odrasti i naučiti se napokon da ne očekujemo ništa od svijeta, međunarodne javnosti, velikih ideala o pravdi i pomirenju i okrenuti se sebi. U nekom veselijem scenariju utopističkog romana ovakva presuda i cinizam sudija doveli bi do čudesnog otriježnjenja, skidanja sa zle ideologije, tj. do rada vlastitog pravosuđa na procesuiranju ratnih zločina.
Sudeći prema prvim reakcijama i dubiozama zavjereničkih teorija tobož unesrećenih i nezadovoljnih ovom presudom, kao i onih usrećenih, naš scenario će biti neveseliji. Ovih je dana naša tv slika izgledala kao poludjeli reality show u kom su svi mogli učestvovati i u kom smo vidjeli većinsku hrvatsku javnost, ekstatično oduševljenju himerama vlastitog dostojanstva ili čega već, i na drugoj strani njen savršeni, saglasni kontrast srpske tuge stilizovane do patosa o gubitku tog toliko željenog dostojanstva.
Bilo je zaista tužno slušati Josipovića, regionalnog pomiritelja, kako čestita generalima pobjedu i kako mu jedan zloslutni rep prošlosti određuje ponašanje gotovo dvije decenije poslije. Još tužnije je bilo slušati Žarka Puhovskog kako citira Gotovinu koji nam poručuje da se okrenemo budućnosti. Dok je bilo tužno slušati Josipovića kao wanna be liberalnu uzdanicu, Dačića i Dodika, kao već dokazane huškače, bilo je gorko slušati jer njihova plodonosna demogogija dobila je sjajnu zapršku. Dodiku se, igrom samog proviđenja, namjestilo da komentariše tu gnusnu mu presudu na dan kada su ga zapitkivali o informaciji da je povedena istraga minhenskog Tužilaštva protiv njega. Kakav Minhen, Beč, korupcija, Hipo Banka, protesti radnika, pričajmo o Hagu.
I eto, prođoše te haške maškare, neobične po tome što se svako morao obući u sebe kako bismo pokazali gdje smo dvadeset godina od raspada onoga što se nije zvalo region.
Sada valja slaviti potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma. To je onaj sporazum kojim je zaustavljan rat u Bosni. Bosna, to je ona zemlja pored Srbije i Hrvatske što igraju perverzni fudbal na terenu koji sakriva ubijene, mučene i prognane do nepostojanja. Bosna, to je ona zemlja što je nesrećna navijačica u sportu susjednih zemalja i koja redovno nadrlja kad god dođe do gužve.
E, ta Bosna, tj. njen dio, jer kod nje se sve mjeri po dijelovima, slaviće Dejton. Ove godine će biti mnogo lakše ga se sjetiti. Nakon ove haške epizode makar smo saznali kakvi smo, koliko se mrzimo i koliko je onih što su još uvijek pod dobro ugojenom ličnom zamjenicom mi.
A mnogo ih je. Jer utakmica se gleda zajedno. Navija se pristrasno i ludo. Bosna to najbolje dokazuje, sa svim svojim nesrećnim dijelovima, Dejtonom ovjerenim. I to bismo si trebali priznati, prije nego što započnemo novu sagu o pomirenju, regionu, jugosferi.
Za sada vlada geslo: Fudbal je život, ostalo su sitnice. Npr., pravda.
Uglješa Vuković : Jugoslavija, ne bivša, i ne post!