Naša RS mnogo voli svoju policiju i raduje se svakom susretu sa svojim plavim drugarima. Zato se na dan kada policajci slave svoje postojanje 4. aprila građanstvo sa njima rado druži, dok im ovi po ulicama i trgovima pokazuju svoju opremu i mirnodopsku gotovost.
RS je bliže Evropi od Federacije BiH, i geografski, i mentalno, i estetski. Emotivno smo jako vezani za zapad i zbog toga se trudimo da što više ličimo na njega. A kako bolje pokazat da sličimo Evropi i zapadu nego identitet policajca približiti vrijednostima staroga kontinenta. Zato su naši plavi anđeli počeli da poprimaju identitet evropskog čovjeka. Imaju manire! Više ne psuju Boga naglas, naučili su strani jezik (za početak hrvatski), poznaju rad na računaru (znaju da tastatura ne može računati sama od sebe), ne nose šapku nahero, ne drže se za pištolj za vrijeme patrole, pendrek im nije uvijek na pameti i znadu da voze montbajkove.
Sada kada nema vojske i prašinara da nas štite i da nas u komforu bezbjednosti drže, tu su plave žene (ne plavuše, već žene u uniformi plavoj) da nam javni red i mir čuvaju zajedno sa svojim kolegama plavcima. Dakle, i žene su dobile priliku da postanu policijski faktor, te se njihova emancipacija manifestuje i kroz tu državnu službu. Uh, ala volim kada me zaustavi neka zgodna policajka i priupita za broj lične karte. Sav se naježim!
Istina je i to da su plavci od vojske bolji znalci. Vojska je inače neupotrebljiva u miru i kao takva totalno bespotrebna. Policajci su mnogo efikasniji, a imaju i bolju opremu. Kada su, recimo, studentske demonstracije, ne mogu se koristiti višecjevni bacači raketa, zolje i apovke, ali vodeni top, to čudo nad čudima, je veoma efilasno. Dum-dum meci su možda dobri kada trebamo da ubijemo međeda, ali kada treba da ubijemo volju u narodu, bolje ih je gađati onim plastičnim. Plastični mečići su zakon, ne prave fleke po tijelu, al’ zato bole k'o sam đavo!
I eto ti naših anđela plavih, prvog ponedjeljka u mjesecu aprilu, proljetnim suncem okupani i oko opreme specijalne poređani, na uvid građanima daju s kakvom opremom raspolažu i sa kim i sa čim ćemo da imamo posla ako se slučajno u koštac s vlašću uhvatimo. Policija tu jeste da narod čuva, ali pošto je i vlast narodna mora da se znade ko u štićeničkom lancu prednost ima.
Svakakvih tu spravica ima, od čeličnih lisica i palica do biciklića, motora i automobila. Prespremni su! Oko njih dječija graja i osmjesi majki i očeva oduševljenih opremom kojom se njihovi plavi anđeli služe. Ej, momak, koliko može da razvije brzinu ovaj montbajk?, raspituje se veseli čičica pipajući guvernal. Čiko, Čiko, a jel ovaj sav pendrek tvoj?, zanima se pirgavi dječačić. A čiko u plavom čeličnog terminatorskog pogleda i s kacigom na glavi odguruje malca, Bjež’ odatle nije palica za dječije igre!
Dobro mu i veli gospon policajac. Palica nije za djece, palica je za prevaspitavanje nevaspitanih građana koji bi revoluciju da dižu i od vlasti pravdu da traže. Autima policijskim preče je jurit za onima koji nam RS ruše nego li za korupcijom koja je ionako neuhvatljiva. A i besmisleno je koristiti specijalnu opremu protivu onih koji im tu opremu obezbijediše.
Plavi anđeli i oni koji im daju krila uvijek će da budu gornji, a narod koji nikad poletjet neće ostaće donji. I to tako treba da bude! Šta je ljepše nego imat borbenu silu kojoj niko pera odbit ne može. Ona mora da bude pripravna i stamena kako bi očuvala bolju polovinu BiH. Šta bi, jadni, da nam je policija kilava? Pojela bi nas korupcija! Ali ne, mi smo bolja polovina i zato nam i policija mora biti efikasna i seksi. U fazi smo suzbijanja kriminala i sve nelegalne radnje ima da se pretvore u legalnu rabotu, a policija je tu da te bludne radnje štiti i čuva.
I zašto da ne volimo svoje plave anđele kada nas zaustave na ulici i pruže ruku prijateljstva. Gdje to ima da se s policajcem zbratimiš, a da mu ni imena ne znaš. Gdje još prijateljstvo kupit možeš za dvadeset maraka! Zato je naš narod s policijom na ti. U slučaju da nadomiriš još dvadeset kermića, policajca pobratima možeš čak i u onu stvar poslati. Ljutiti se neće, jer u nas dobro raspoloženje ima svoju cijenu.
I dok stoje postojano kao klisurine, ponosni na grb koji na ramenima nose, kvalitet naših plavih anđela tek u interakciji s narodom prepoznajemo. Naš čovjek svakog policajca poimence znade i ponešto uvijek ima da mu za poklon dade. Žene vole oficire, a narod policiju, to je u nas tako odvajkada!
Uvijek je dobro bilo da se u porodici nađe neko ko će svršit k'o policajac. Neka ga majci, zlu ne trebalo, da pogura ako negdje nešto prikoči. Vozačka, lična karta, pasoš…
Policija naša je zapravo najbolja na svijetu. Ona nas nikada nije udarala po glavi – uvijek joj je bio slađi naš džep! Pa živjeli nam naši plavi anđeli i neka vam red bul da još veća krila.