Opet, po tko zna koji put, Bosnu i Hercegovinu užasnulo je krvava slika s maloljetnikom u glavnoj ulozi. Dječak, koji je u svojih 13 godina nakupio dovoljno bijesa da u očevog ubojicu ispuca 14 metaka, netragom je nestao ostavivši za sobom pitanje: što se to događa djeci u ovoj zemlji?
U rukama čudnih odraslih, koji su nekada i sami oštrili metke a danas ubijaju drugim oružjima nesretni svijet, zemlja je postala vrtić za odgajanje prevaranata, kradljivaca i ubojica.
Nagledavši se nepravdi i tjeranja pravdi na vlastitu ruku, djeci ne preostaje ništa drugo no preuzeti život onako kako im se nudi. S druge su strane odgovorni hladni na propast dječaka s pištoljima i zagrijani za toplo mjesto u kojemu sjede.
Nakon što se svako malo zemlja zgrozi krvlju, koju sve češće prolijevaju djeca, digne se glas tu i tamo, zaplače se i zagalami kako se to više nikada ne smije ponoviti. A onda se sve ponovi. I krv, i galama, i obećanja.
Nakon što je ubijen dječak u sarajevskom tramvaju, ispeglani čuvari budućnosti zemlje obećali su kako se nikada neće ponoviti nešto slično. Kad su dječaci spalili staricu pred sarajevskom zgradom, obećali su kako nikad neće više planuti takve vatre, a još gore tinjaju.
Djeci, koja umjesto veselih crtića pred spavanje, dobivaju porcije lubanja i krvi, koja umjesto likova iz bajki pamte imena zločinaca i kriminalaca, ne preostaje ništa drugo no učiti iz strašnih priča.
Nakon 14 metaka u Živinicama, roditelji su digli glas i optužili vlasti da ništa ne rade iako bi trebali biti svjesni da vlast, koja ne vidi dalje od tople fotelje, neće ući u kuću i šibom iz raja ispraviti djecu.
Ista ta vlast neće učiniti ništa da bude bolje dječaku iz Prijedora koji je uhvaćen kako krade hranu za svoju obitelj. Sebi je ostavio žvake, ali balon kojeg je mislio napuhati neće odletjeti do onih koji su prepustili ljudima da uzimaju pravdu u svoje ruke i djeci da se osvećuju.
Vlast nije spriječila ubojstvo oca maloljetnog ubojice niti je nahranila obitelj prijedorskog golobradog kradljivca. Jer, vlasti u Bosni i Hercegovini nema. Ni odgovorne u foteljama, ni odgajačke u kućama.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.bitno.ba