Kad sam išao u šesti razred osnovne, već nas je u razredu bilo 30. Cure iz okolice Konjica bile su nam prilično zanimljive, što zbog reskog naglaska, što zbog činjenice da su odisale zdravljem, manje-više odrasle na svježem, hladnom zraku Konjica. Pored “naših” vitkih, dugonogih cura duge, sjajne i ravne kose, izgleda kakav je bio uobičajen u cura s juga Hercegovine okupanog suncem, novopridošle djevojke (ne dao Bog da ih nazovete djevojčicama, one ipak imaju nekih 13 godina) bile su vitalne, snažne građe, duge tamne kovrčave kose.
Ono što smo mi momci najviše primijetili, imale su grudi, tada najzanimljiviji dio dječacima koji su upravo govorili istovremeno i hrapavim i kreštavim glasom zbog neobjašnjive navale hormona. Dobro, moguće da je na to utjecala činjenica da su zbog izbjeglištva bile godinu starije od lokalnih cura iz šestog osnovne, ali mi smo samo vidjeli veće grudi.
S vremenom su došle i cure iz okolice, primjerice, Kaknja ili Žepča. Ove su nam opet bile zanimljive na sebi specifičan način, bile su sitne kao i mi muški, ali svejedno su i one pokazivale odlike ženstvenosti, unatoč nerijetko kratkoj kosi, najčešće šišanoj na paž. Činjenica je opet da su do vremena dok su u razred koji je sada nerijetko brojao i 37 ili 38 đaka i lokalne cure počele “pupati”, ali još od vremena dolaska Konjičanki mi smo ih nešto slabije primjećivali.
Škola je pak u prvom valu izbjeglica dobila odjele “f” i “g”, a s dolaskom klinaca iz Kaknja čak i “i” razrede. Izgledalo je kao da sve pupa.
A i pupalo je. Naša škola je bila prilično stara zgrada, u obliku slova U ili potkove te je zajedno s dvoranom oblikovala klaustar u sredini gdje smo mogli galamiti i trčati i ogovarati prve simpatije i tući se i svašta. Osim osnovne škole, čija se nastava odvijala u dvije smjene i to u nekih osam do devet prenatrpanih odjela po razredu, bila je tu i škola rukometa, škola fudbala kojeg su brzo preimenovali u nogomet, bivša muzička škola koja se sad zvala, isprva teško probavljivim imenom, glazbena i u kojoj se učio glasovir, bila je tu i škola plesa, koja je navodno bila i skupa za tadašnje prilike. Sve u svemu, nekih desetak škola pod jednim krovom.
Sjećam se da smo prije rata imali srpsko-hrvatski, a sada hrvatski, no iako se jezik promijenio, nije bilo neke osobite razlike, osim što u ovom novom materinskom jeziku nema rječce “da”. Nekad je bilo uistinu komplicirano napisati pismeni sastav bez te rječce, no to mi je ionako laganu osnovnu školu činilo zanimljivijom. Na kraju, pojavio se i taj kre-a-ci-o-ni-zam, vrlo kompliciran pojam iza kojeg se krila prilično jednostavna teorija da je sve stvorio Bog. Prvi put sam i čuo da je Darwin možda i bio u krivu, iako se iz silnih prijeratnih dječjih enciklopedija i Politikinog Zabavnika vrlo dobro sjećam da je Darwin bio genijalac koji nam je otkrio prirodne principe razvoja vrsta.
Danas znam da Darwinovu teoriju, iako ju je prilično lako oboriti pronalaskom fosila mede, zeke, lije ili kakve druge životinje iz popularnih basni u, primjerice, jurskoj stijeni, još nitko nije uspio oboriti. Međutim, ova nova teorija o Postanku mi se toliko svidjela jer nas je Bog stvorio kao dvoje, Evu od Adamova rebra… to mi je objašnjavalo zašto cure imaju tako privlačne grudi – pa to je taj dio koji nama muškima nedostaje.
Takva mi sjećanja obično navru kad danas spominju školske probleme. Nastava je još i prije rata često kaskala, sjećam se da su mi roditelji mrzovoljno govorili da su prosvjetari dosadni ljudi koji uvijek štrajkaju. Pitao sam se zašto moji roditelji ne štrajkaju, a kada bih to glasno izrekao, roditelji bi mi odgovorili kompliciranom teorijom kako oni u poduzećima nemaju djecu pomoću koje bi ucjenjivali Partiju.
Nije mi to bilo jasno sve do posljednjih godina. Svake godine pred početak školske godine neki Sindikat osnovnoškolskog obrazovanja prijeti štrajkom ili štrajka. Činjenica je da ovom zemljom vladaju sitni džeparoši koji su se uhodali u džeparenje na veliko, ali je i činjenica da je ovo siromašna zemlja u kojoj mnogima kradu i staž i naknade za materijalne troškove i regres pa jadni ni ne smiju štrajkati.
A upravo ova brojna grana zaposlenika koji su nas prije učili o Darwinu, a danas kažu da nije nužno da je on u pravu, na svake izbore uredno izađe zaokružiti upravo ove iste džeparoše kojima je vrhunac informacijske znanosti okačiti kakvu dobru trebu na desktop i potom se ponosno smješkati novinarima koji to primijete.
Navru mi sjećanja na poslijeratnu prenatrpanu osnovnu i kad netko spomene dvije škole pod jednim krovom. A eto, kad je moja škola imala deset škola pod tri krova na dvije vode i jednom dekom (jer dvorana nije imala krov). Bilo nam je tijesno jer su ti isti džeparoši koje je prosvjeta, koja nas uči da Darwin možda i nije u pravu, ustoličila na neraskidive pozicije kakvih bi se postidili čak i komunistički džeparoši prikriveni pod krinkom samoupravnog socijalizma i dijalektičkog materijalizma.
Da, razumijem ja da se osnovci mogu osjećati izolirani i ugroženi kada ih nakrcaju u srednju školu, među one suhonjave dvometraše kakvi sada pohađaju srednju. Ali se isto tako sjećam da su ti isti roditelji prije nekoliko godina tražili da im djeca imaju hrvatske i bošnjačke i srpske paralelne nastavne federalne planove i programe. I nije mi jasno koja je to komplicirana filozofija oblikovati školu u kojoj su za matematiku i fiziku i Darwinovu biologiju morali uobraziti i dva ili više nastavnih programa. Šta, zar bi pronalazak fosila zeke u jurskoj stijeni drukčije utjecao na djecu islamskih roditelja od djece rimokatoličkih?!? Zar bi Allah drukčije trijumfovao od Jahvea? Zar su, u konačnici, grudi uopće drukčije u rimokatolkinja i pravoslavnih i muslimanki ili u Konjičanki i Čapljinki i Kakanjki? Mekane i tople, Darwinovski svrsishodne. I lijepe nama muškima.
Smeta li djeci jezik kojim govori profesor ili bi im obrazovanje bilo uspješnije kada bi umjesto direktora i ravnatelja škole imali samo po jednog, a višak novca da bude upotrijebljen da se kupi kakav kompjuter pa da djeca nauče da osim dobre trebe na Ćaninom desktopu kompjuter još ima i hard ili solid state disc i grafičku i mrežnu i čitač kartica i štošta?
Tekst preuzet sa prijateljskog portala Bitno.ba
Minimalno 300 KM za opremu školarca