Ako ideš baš iz mrtvog centra, a žuriš, najbolje je da metro linijom U2 dođeš do Rathausa, tamo uhvatiš tramvaj dvojku i voziš se pet stanica. Tramvajem ćeš proći kroz Osmi i doći do Šesnaestog becirka. Tramvajska stanica je kod pijace; skreneš kroz pijacu desno, ulicom Brunnengasse pa na desnoj strani pratiš parne kućne brojeve. Dođi do broja 76 – tu ti je, čitaoče, ako ovo čitaš u Beču, petnaestog novembra 2011. godine, prije početka utakmice Portugal – Bosna i Hercegovina, revanš meča baraža za odlazak na Evropsko fudbalsko prvenstvo 2012, najbolje mjesto da utakmicu gledaš. Kafana se zove Melon. Govorim iz iskustva: prije četiri dana, jedanaestog novembra, na datum čiji su simbolički potencijal mnogi već iščitali kroz šest jedinica, a niko se valjda nije sjetio da se radi o devedeset trećoj godišnjici završetka Prvog svjetskog rata, započetog, je li, baš u Sarajevu, tamo sam gledao prvu utakmicu, onu zeničku, a najradije bih tamo gledao i revanš.
U petak u pola osam, trideset minuta prije početka utakmice, kafana je već bila puna ko šipak. Sa obje strane šanka, na zidovima – po jedan veliki televizor. Iz televizijskih zvučnika šumi reklamni gejzir, a kafanom se ori samo jedan – samo naš – jezik, u svim njegovim varijantama i narječjima. Uspijevam se izboriti za poziciju uz ćošak šanka, mjesto je dobro, vide se oba ekrana. Sa mnom su moje bečke drugarice: dvije Bosanke koje je vihor rata, kako se to kaže, još početkom devedesetih doveo u Austriju, dvije koruške Slovenke koje naški govore jednakom intonacijom i melodijom kao Valentin Inzko. Prije nego utakmica počne, osvrćem se oko sebe. Lokal je okićen navijačkim insignijama, a klijentele ima svakakve: i muške i ženske, i onih u kasnim teen godinama i onih u ranim pedesetim, i onih što u jednoj ruci drže skoro ispijenu kriglu, a u drugoj novu tek napunjenu i onih što iz šolja pijuckaju čaj ili kafu. Većina su Bosanci, ali ima i drugih Jugoslovena, a za trojicu tipova koji stoje u prikrajku, nekako čudno dizajnirani, ne bih garantovao da nisu i Portugalci. I makar se čini da je zadimljena kafana već odavno prepuna, svako malo ulazi još neko i nekako se uspijeva smjestiti. Nema frustracije ni nervoze, atmosfera je, što bi se reklo, pozitivna. Maratonski reklamni blok završava i sve se oči prikivaju za ekrane.
U Beču sam se zapravo zatekao književnim poslom. Tražio sam zgodno mjesto na kojem bih mogao pogledati utakmicu pa su mi preporučili ovaj Melon. Međutim, i prije nego je meč počeo, shvatio sam da ono što me se te noći tiče nije samo na ekranu, nego i tu, oko mene. Gledanje utakmice se generalno rijetko dade odvojiti od konteksta i kad u glavi vrtimo najbolje utakmice koje smo gledali, uglavnom pamtimo i mjesta gdje smo ih gledali, društvo u kojem smo bili, najbolje upadice i “provale”. Nažalost, ponekad su upamte i nečija pijana agresivnost, dosadna repetativna logoreja i slične negativnosti. Sad sam, međutim, dok je utakmica počinjala, osjećao da negativnosti neće biti. Već u prvim minutama, satelitska slika bi se povremeno zamrznula ili zbrčkala, no razočarenje nije bilo histerično. Ona bizarna navada da pola ekrana bude prekriveno reklamom pa se na nekoliko sekundi ne vide ni lopta ni igrači, također je prihvatana mirno i strpljivo. Dobro, bilo je nekoliko strašnih balkanskih psovki na sudijin račun, ali bez one sladostrasne odlučnosti kakva se zna čuti u naškim psovanjima. Bilo je skandiranja (najviše Misimoviću, a najvatrenije Ivici Osimu kad ga je režiser jedanput fokusirao na tribinama), horskih uzdaha (poslije Ibiševićevih promašaja), kolektivnog aplaudiranja (Ronaldovim promašajima i Begovićevim odbranama), atmosfera, dakle, nije nipošto bila pozorišna, ali nije bilo onog potmulog očaja uz kakav se, zna mi se učiniti, ovakve utakmice dočekuju u samoj Bosni, onog osjećanja da se na fudbalskom terenu rješava neko suštinsko metafizičko pitanje, da se igra za nekakvo čudno kolektivno iskupljenje, da se igra za život i smrt. To je onaj potmuli očaj koji generiše radost kad komšiji crkne krava, onaj isti očaj iz kojeg sa istom snagom izvire frustracija zbog bosanskohercegovačkih državljana koji ne navijaju za reprezentaciju BiH, kao i sklonost da se navija protiv Hrvatske i Srbije bez obzira na njihove protivnike.
Sve vrijeme dok je trajala utakmica Bosne i Hercegovine i Portugala, neki su preko mobitela pratili i kako se razvijaju utakmice između Hrvatske i Turske, odnosno (nešto kasnije) Češke i Crne Gore, pa se, činilo se, cijela kafana radovala zbog pobjede Hrvatske, odnosno žalila zbog lošeg rezultata Crne Gore. Ne bih da iz svog impresionističkog iskustva izvlačim bilo kakve “epohalne” zaključke, ali se jesam malo i zamislio jer to nije prvi put da mi se učini kako neko jugoslovensko bratstvo & jedinstvo (u doslovnom i svakodnevnom smislu, a van svake ideološke vještačke konstrukcije koju bi neko mogao učitati u tu frazu) bolje funkcioniše u tzv. dijaspori nego u domovini. Kao da se izvrnula ona slika iz proze Miodraga Bulatovića o nacionalizmu koji cvjeta u emigrantskim pajzlovima dok u Jugoslaviji vlada idila zajedništva. Frustraciju uvijek gaje poraženi; iza Drugog svjetskog rata, oni koji su izbjegli bili su poraženi, oni koji su ostali pobjednici. Možda se i to sada obrnulo, mislio sam te noći nakon utakmice. Noćas ću utakmicu gledati u Sarajevu, ali ću mislima biti (i) u Beču. Tamo će i slavlje (ako ga bude) i tuga (ako je bude) biti tiši i dostojanstveniji. Sutra je srijeda, radni dan.
Tekst preuzet iz Oslobođenja