Foto: Anadolija
Dan bijelih traka ni prema formi ni prema sadržaju nije ulično političko pozorište. Performansi i happeninzi koji se iz godine u godinu izvode 31.5. na gradskom trgu u Prijedoru imaju samo jednu zadaću: biti artefakt živog sjećanja na ubijenu prijedorsku djecu i civile.
Mnogi bi kritičari „scenskog događaja“ mogli reći da je Dan bijelih traka stacionarna ili dinamična simulacija, da spada u sferu peripatetičnih manifestacija bliskih političkom teatru ili teatru potlačenih. Potom bi upali u staru zamku: argumentovali bi da je politčki teatar ili teatar potlačenih samo prizor jednog tužnog mimohoda u kojem neorganizovani i dezorijentisani traže bolju upravu, više poštovanja, da povlače reakcionarski potez. No, to bi se i moglo nategnuto i laički argumentovati da je riječ o događaju kojim se traži od vlasti ono što je vlast spremna da ispuni.
Prizor daje druge argumente.
Komemoracija iza koje stoje roditelji ubijene djece, srodnici ubijenih civila, porodice nestalih i poginulih je način sprečavanja zaborava, a ne definisana opcija prohodnosti politike pamćenja.
Tu će uvrijeđena javnost odmah reagovati. Zar ne traže porodice ubijenih da se javni prostor u tom gradu obilježi, da se izgradi spomenik, zar nije to politička aktivnost?
Da, porodice ubijenih i nestalih traže da se javni prostor obilježi, da se izgradi spomenik, i da se uvaži patnja, bol i stradanje.
Mnogi politički, nacionalni i vjerski lideri, predstavnici organizacija nastoje čin sprečavanja zaborava pretvoriti u osnov za gradnje politike pamćenja i kulture sjećanja, čitaj: osnov za grabljenje publiciteta. Tu ostavljam otvorenu diskusiju za pitanje na koga se aludira: na nominalne Srbe ili na nominalne Bošnjake.
Evo istine: i na jedne i na druge, i na sve one koji bi čin sprečavanja zaborava koji orkestriraju aktuelne vlasti u Prijedoru i Republici Srpskoj iskoristile u političke, nacionalne i vjerske svrhe. S tom ključnom razlikom što je za neke povod izmišljen i relativizovan, a za druge je povod kao izmišljen za relativizaciju.
I jedni i drugi prenebregavaju činjenice: ubijeni su ljudi, djeca koja nisu ni mogla (a možda ni htjela, sve i da su mogla) imati nacionalnost, vjeroispovijest, političko opredjeljenje. Ubijeni su, kao i mnogi drugi civili, jer su im te etikete prišivali oni koji su bili žedni tuđe krvi i sopstvenog profita.
Koliko god aktuelne vlasti u Prijedoru i Republici Srpskoj nastoje potisnuti u zaborav masovne zločine protiv čovječnosti i istrebljenje nesrpskog stanovništva u Prijedoru i okolini, toliko slobodni, kritički glasovi nastoje da upozore na bitnost, važnost sprečavanja zaborava. Ti slobodni, kritični glasovi nemaju iza sebe ni entitet, ni državu, ni administraciju. Imaju ih ispred sebe, kao prepreku, i u jednom i u drugom entitetu. No, Dan bijelih traka ne računa na takvu podršku: računa na saosjećanje i saučešće ljudi. Roditelji ubijene djece, porodice nestalih, prognanih i ubijenih civila pokazale su (opet, desetu godinu zaredom) spremnost da oduzmu mikrofone i uskratite širenje propagande i agende koja vodi novim podjelama, novom/starom nepovjerenju, novoj/staroj masovnoj homogenizaciji. Ti ljudi su pokazali da zbog interesa, zbog političke moći, zbog publiciteta neće biti saučesnici novih dramaturgija sukoba u politčkoj sferi. Sad smo na redu mi, svi ostali.