Mene čak ni ne zanima historijska istina o tuzlanskoj Kapiji – o tome su svoje rekli i reći će kompetentniji od mene, baš kao i o Markalama, koje je Dodik dodao “u paketu”, a za koje već i ptice na grani “znaju” da su namještene za potrebe bombardiranja bosanskih Srba.
Historijske istine za potrebe ovog ogleda ionako nisu važne: ne zbog svetosti u svakom slučaju nevinih žrtava – jer povijest i znanost ne poznaju tabue svetosti – već zbog toga što motiv Milorada Dodika nije istinoljublje. Kao što istina nije bila motiv nijednog od takvih spektakularnih otkrića i provaljenih namještaljki svih ovih godina.
Niti su tuzlanska Kapija i sarajevske Markale prve inscenirane tragedije, niti je Milorad Dodik prvi koji je stisnuo muda i hrabro progovorio o užasima koje su bezdušni dušmani radili vlastitim sunarodnjacima manipulirajući njihovim žrtvama. Počelo je, sjetit ćete se, još u Sloveniji u ljeto 1991, kad su obavještajci JNA otkrili da Slovenci pale vlastite kamione, kuće i aerodrome, sve kako bi za to optužili jugoslavensku vojsku, a agenti slovenačkih službi sa druge strane raskrinkali manipulacije JNA, koja je sama obarala svoje helikoptere ubijajući makedonske i bosanske regrute, kako bi diskreditirala Slovence.
Rat u Hrvatskoj cijeli je bio insceniran, od onog najslavnijeg slučaja, kad su pokvareni Dubrovčani na Svetoga Nikolu 1991. poskidali valjda sve gume sa gradskih autobusa i automobila, pa ih na gomilama palili po Stradunu, crkvama i zidinama – a naivni BBC, Reuters i svi svjetski mediji javili da to JNA i crnogorski rezervisti masakriraju Grad – pa do čuvenog “raketiranja” Banskih dvora u Zagrebu, kad su Franjo Tuđman i Ante Marković “čudom” napustili zgadu nekoliko minuta prije nego su na nju pali avionski projektili. Nema što podmukli Hrvati nisu bili u stanju napraviti za ostvarenje svog tisućljetnog sna: granatirali su svoje gradove, podmetali mine pod bolnice, rušili mostove, ubijali vlastite sunarodnjake, samo da svijet uvjere kako su žrtve svirepe, krvožedne srbočetničke soldateske.
Ni hrvatski Srbi, međutim, nisu ostajali dužni: kad su shvatili da je prilično nepraktično dovlačiti svoje mrtve na gomilu i prikazivati ih kao žrtve ustaškog masakra, počeli su ih sami ubijati, paleći pritom cijela sela: u “Oluji”, recimo – to svi u Hrvatskoj znaju – nisu se libili granatirati vlastite izbjegličke kolone, sve kako bi ih prikazali kao žrtve novog ustaškog genocida.
Hrvatima i Srbima u Bosni su se pridružili i Bošnjaci, vjerojatno najprepredeniji od svih. Tuzlanska Kapija i sarajevske Markale samo su najpoznatiji, iako nipošto jedini slučajevi manipulacije Armije BiH. Poznata je stvar da je takozvani genocid u Srebrenici organiziran tako što je bošnjačka vojska, baš kao u Tuzli, ubijala Bošnjake gdje god je stigla, pa ih dovlačila u masovne grobnice. Srećom, srpski obavještajci raskrinkali su i ovu strašnu laž bošnjačke propagande, baš kao što su njihove hrvatske kolege otkrile i slavnu podvalu sa Starim mostom u Mostaru, kojega su Bošnjaci sami srušili kako bi Hrvatima nabacili povijesnu ljagu za nezapamćeni kulturocid.
Nisu u Bosni, jasna stvar, inscenirali samo muslimani: i bošnjački su agenti i mediji razotkrili svu silu manipulacija koje su jednako revno radile srpske i hrvatske vojske u Bosni, od masakra u Križančevu Selu do ubojstava u selima oko Srebrenice, gdje su Srbi kao mahniti ubijali Srbe, sve u namjeri da kompromitiraju srebreničke branitelje predvođene Naserom Orićem. Isto su kasnije radili i na Kosovu, gdje su – to zna svaki Albanac – sami ubijali svoje sunarodnjake u zabačenim enklavama, optužujući za to Oslobodilačku vojsku Kosova. Srpske su manipulacije, međutim, bili dječja igra prema onome što su radili Albanci: slučaj Račak, gdje su pripadnici OVK desetine svojih mrtvih, koje su prije toga temeljito poubijali, dovukli u selo i za masakr optužili srpske snage, samo je najpoznatiji. Da i ne spominjemo kako su od NATO-a nešto kasnije naručivali i granatiranje vlastitih izbjeglica.
Sve u svemu, deset godina na Balkanu su se međusobno ubijali svi, Slovenci su ubijali Slovence da optuže Srbe, Srbi su ubijali Srbe da optuže Hrvate, Hrvati Hrvate da optuže Bošnjake, Bošnjaci Bošnjake da optuže i jedne i druge, onda opet Srbi Srbe da optuže Albance, pa Albanci Albance da optuže Srbe, svatko svoga, svi svoje, temeljito i ustrajno: kad-tad pokazat će se povijesna istina da u svim balkanskim ratovima devedesetih nitko nikad nije ubio pripadnika druge vjere ili nacije, bio je to zapravo veličanstveni rat Slovenaca protiv Slovenaca, Hrvata protiv Hrvata, Srba protiv Srba, Bošnjaka protiv Bošnjaka ili Albanaca protiv Albanaca, istinski bratoubilački i samoubilački rat u kojemu je jedini cilj bio optužiti Drugog, u kojemu onda Drugom nije preostalo drugo nego da optuži Trećeg, sve dok vesela krvava centrifuga nije zavrtjela puni krug.
Rat je prilično davno završio, ali obrazac ponašanja ostao je isti: nije se još dogodilo da je netko na neki hrvatski zid napisao “Srbe na vrbe”, a da lokalni političar ili novinar nije za to optužio same Srbe – jer, zaboga, potpuno je jasno da grafit “Srbe na vrbe” odgovara samo Srbima, kako bi mogli optužiti Hrvate – kao što svatko na Balkanu zna da “Nož, žica, Srebrenica” ispisuju i skandiraju bošnjački provokatori, kompromitirajući Srbe.
Ili, da spomenem samo posljednji slučaj, kad je bošnjački provokator ubačen u Vladu Republike Srpske izjavio kako je granatiranje tuzlanske Kapije 1992. godine, u kojemu je poginulo više od sedamdesetoro mladih ljudi i djece, bilo inscenirano od bošnjačke vojske.
Tekst preuzet sa www.nezavisne.com