Poput neke šekspirovske hulje Tramp je, čini se, spreman da prekine sve veze, prekrši sve obaveze i prekorači sve granice. On je nasilnik koji cepa ugovore, izdaje ljude oko sebe i ide do kraja u ostvarivanju sopstvenih i interesa svoje nacije. On je kao hijena: goni ga apetit. Napola s divljenjem, opisuju ga kao odmetnika – uz pretpostavku da nije loše da se stvari malo protresu, mada ne i razbiju bez ostatka. Za mnoge Amerikance očarane Divljim zapadom odmetnik je pozitivna pojava. To je i jedina zemlja engleskog govornog područja u kojoj se reč „agresivan“ izgovara s odobravanjem.
Libertarijanci zakone i regulativu shvataju kao nametnuta ograničenja. Po njihovom mišljenju, ljudski život je svodiv na krajnosti: na jednoj strani su volja i energija, koje izviru iznutra i nedvosmisleno su dobre, a na drugoj su zabrane, koje nam se nameću spolja i izvesno su loše. Moguće je da su nam zakoni i kodeksi ponašanja potrebni zato što smo grešna stvorenja, smatraju oni, ali bez njih bi bilo bolje, kao što bi bilo bolje bez bolnice ili groblja. Takvim ljudima pravo nije neophodan sastojak ljudskog razvoja. Oni previđaju činjenicu da je uslov dobrog života da ne budemo opljačkani ili ubijeni, kao i da kreativnost podrazumeva potiskivanje izvesnih moći i ostvarivanje nekih drugih. Oni koji veruju u opravdanost svoje želje prosto zato što je njihova i autentična – ili su egzistencijalisti ili adolescenti.
Kad je pesnik Vilijam Blejk napisao da je bolje udaviti dete u kolevci nego gajiti neostvarive želje, nije mislio da treba postupati po nagonu, već da loše nagone treba suzbiti pre nego što ojačaju. Zato Blejk nije bio libertarijanac. Pored toga, on je odbacivao pojednostavljenu suprotnost između pravnih normi i naših strasti zato što je shvatio da nas zakoni, ili moć kao takva, prožimaju i oblikuju naše strasti. Kad bi zakoni bili samo nametnuti spolja, lako bismo ih kršili. Upravo činjenica da ih internalizujemo čini ih tako obavezujućim. Najstabilnija društva su ona čiji građani sami sebe disciplinuju.
Divljenje odmetnicima od zakona ima dugu istoriju. Balzakov Votren je bankar, genije, homoseksualac i vrhunski kriminalac. Kroz ceo 19. vek može se videti sve veće preklapanje biznismena, kriminalca i aristokrate. Aristokrate liče na kriminalce zato što imaju ležeran odnos prema zakonskim normama i konvencijama. Oni koji postavljaju pravila igre ne vide razlog da im se i sami povinuju. Slični su kriminalcima i zato što ima nečeg perverzno privlačnog u njihovoj drskosti. Nama, strašljivim ljudima koji poštuju zakon, oni omogućuju da zamišljamo sebe u njihovoj ulozi, što je jedan od razloga popularnosti Borisa Džonsona. Svako voli gospodara i svako voli hulju. I jedan i drugi dodaju dašak glamura nezanimljivom društvenom redu i poretku. Volter Skot je bio moderan, vrlo civilizovan škotski ravničar, ali je svoje romane ispunio romantičnim premodernim gorštacima, naslednim plemenskim poglavicama i epskim bitkama. Za Tomasa Karlajla i mladog Bendžamina Dizraelija, industrijska Engleska, sa svojom velikom srednjom klasom, sivo je mesto bez duha, kojim dominiraju dosadne vrline štedljivosti, opreza, radinosti, čestitosti i slično. Nedostaju joj polet i sjaj tradicionalne aristokratije. Dakle, ako su ta svojstva izumrla (mada njihov zakasneli procvat vidimo u irskom podražavaocu engleskog plemstva Oskaru Vajldu), treba od preduzimljivih i vrednih industrijskih prvaka stvoriti novu duhovnu aristokratiju.
Novi junak je, dakle, preduzetnik. On ima viziju, motivaciju i ambiciju koje su nekad pripadale jednom Hektoru ili Odiseju. U stvari, on nije samo junak već i kriminalac, pošto se vrhunski biznismen odlikuje smelošću i nepoštovanjem zakona kao i anarhista ili trgovac ljudima. Votren je možda bankar, ali bankar pariskog kriminalnog podzemlja. Inovatori i pronalazači putuju u nepoznate predele u kojima ne važe zakoni civilizacije i uvode sopstvena pravila. Kao što nas podseća Marks, kapitalizam je u suštini odmetnička sila koja neprestano uznemirava, demaskira, ometa i razara.
To je izvanredan paradoks. Anarhija je postavljena u samo jezgro društva srednje klase, koje bez nje ne bi funkcionisalo. Pravi odmetnici su gazde. U društvenom poretku koji se mora neprestano revolucionisati da ne bi nestao, policajci i kriminalci su deo iste igre, kao u romanu Tajni agent Džozefa Konrada. To je jedan od razloga zašto su pisci s kraja 19. veka opčinjeni figurama u kojima su spojeni autoritet i buntovnost, buržoaski ugled i demonska destruktivnost. Nalazimo se u dobu Džekila i Hajda, Holmsa i Moriartija ili dve sukobljene ličnosti u Vajldovom Dorijanu Greju. Od romantičarskih pesnika nadalje, i na umetnika se sve više gleda kao na polukriminalnog odmetnika i marginalca, neprijatelja konvencija srednje klase, koji prezire njene puritanske principe i živi uklet zbog neke opake kletve. Niko nikad nije zamišljao Šekspira i Miltona kao gladne marginalce koji trunu po mansardama, ali je od Bodlera nadalje prevladao taj stereotip.
***
U tom smislu je zanimljiva proza Čarlsa Dikensa. U ranom romanu kao što je Oliver Tvist, postoje dva suprotstavljena sveta: pristojno društvo i Fejginovo kriminalno podzemlje. Cilj narativa je da Olivera izbavi iz druge sfere i uvede ga u prvu; njegov prelazak olakšava činjenica da Oliver govori besprekornim standardnim engleskim, iako je odrastao u popravnom domu. Roman implicitno postavlja pitanje koji od ta dva sveta je stvarniji. Formalni odgovor glasi da je to ugledni svet srednje klase; ali književno umeće romana odudara od njegove ideologije, pošto nema nikakve sumnje da je Fejginova jazbina, koliko god bila mimo zakona, mesto koje kipti od života. Niko ne bi poželeo sok od pomorandže s Oliverom ako bi mogao da dobije viski s Fejginom. (To isto važi za Miltonovog Boga i Satanu.) Nije samo raskalašna aristokratija zabavnija od mastiljavih činovnika i utegnutih advokata već su to i niže klase zahvaljujući svojoj vitalnosti. Problem romana o srednjoj klasi je kako tu sredinu učiniti privlačnom; to je izuzetno nezahvalan zadatak.
Stavite, međutim, Olivera Tvista naspram kasnijeg Dikensovog romana Mala Dorit, u čijem je središtu zatvor Maršalsi. Jasno je da to mesto pripovedač smatra stvarnim, naspram dvodimenzionalnog sveta učtivog viktorijanskog društva. (Dikens je neko vreme živeo u dužničkom zatvoru kao dete.) Svakodnevni društveni svet ukorenjen je u zločinu i izrabljivanju. Merdl, megabiznismen u ovom romanu, pokazuje se kao najobičniji prevarant. (U njegovom imenu se ogleda frojdovska veza između novca i merde, baš kao što je i „Tramp“ u suštini dikensovsko ime jer njegova sirova jednosložnost sugeriše ne samo trubljenje ili hvalisanje već i sklonost nadgornjavanju i kompeticiji, kao i porivu laganja.) U Velikim očekivanjima se pokazuje da zločin prebiva u osnovi bogatstva kad junak, na svoj užas, otkrije da je njegov dobročinitelj odbegli robijaš.
Nije teško biti anarhista, delom zato što nijedan zakon ne može biti apsolutan. Tvrđenje da on to može biti – „Zakon je zakon“ – šuplja je tautologija. Zakoni, naravno, mogu biti kriminalni. Vojnik kom je naređeno da puca u nedužne civile u nekom selu ne samo što ima pravo da ne posluša naređenje već je dužan da ga ne posluša. Zakoni nisu apsolutni zato što postoji nešto što je osnovnije od njih, a to su razlozi zbog kojih im se povinujemo. Jasno je i to da postoje cele oblasti društvenog života koje nisu uređene zakonom. Kao što je primetio Ludvig Vitgenštajn, tenis je igra, i kao svaka igra ima svoja pravila, ali nijedno pravilo ne propisuje koliko visoko treba poslati lopticu.
Pored toga, svim zakonima i pravilima potrebno je tumačenje. Njihovo značenje se ne podrazumeva. Verovanje da taj zadatak može da obavi napisani paragraf zabluda je hrišćanskog fundamentalizma. Neka od tih tumačenja su veoma neuverljiva, kao kad Porcija spasava Antonija od smrti u Šekspirovom Mletačkom trgovcu skrećući pažnju suda na to da ugovor dopušta Šajloku da uzme funtu Antonijevog mesa, ali ništa ne kaže o prolivanju njegove krvi. To je jeftin trik venecijanske vladajuće klase kojim ona skida s udice jednog svog pripadnika. Porcija prosto vuče za nos Jevrejina koji je dostojan prezira. U Šajlokovom ugovoru zaista se ne pominje krv, ali se ne pominje ni dužina noža niti kakav donji veš treba da nosi Antonio kad Šajlok u njega zarije nož. Svi jezici se oslanjaju na dedukciju i implikaciju, prećutno slaganje i podrazumevanje, pa ni pravni jezik nije izuzetak. Nijedan tekst ne može eksplicitno da iskaže sva svoja zamisliva značenja, koja će se menjati u zavisnosti od učitanog konteksta.
Preduzetnik kao junak, genije, prekršilac, odmetnik: ime za to u našem vremenu je Ilon Mask, ali uprkos njegovom fetišizmu novog, on je plod nasleđa koje seže daleko u prošlost. Jedan od razloga što se ta tradicija danas ponovo pojavila su mediji. U našem ekranskom društvu, političarima i biznismenima potrebno je nešto od glamura i harizme koji su nekad bili obeležje aristokratije. Oni koji tome nisu dorasli, kao na primer Tramp, uvek mogu pokušati da postignu slično dejstvo ispoljavajući svoje zlobno, brutalno, pogano Ja. Nije slučajno što je predsednikova politička karijera počela na televiziji. Nadajmo se da će se završiti na nekom mestu koje liči na Maršalsi.
UnHerd, 27.02.2025.
Prevela Slavica Miletić