Raspuštanje Američke agencije za međunarodni razvoj i demokratiju (USAID) nadmašilo je čak i pesimistične scenarije o Trampovoj spoljnoj politici. Pošto se SAD udalje od demokratizacije kao spoljnopolitičkog cilja, to će imati ozbiljne posljedice širom sveta. Ne čudi što su istočnoevropski autokrati, od srpskih nacionalista do rumunske ekstremne desnice, slavili Trampovu pobjedu na izborima. Euforija je od tada izblijedila, jer stvari u Istočnoj Evropi stoje malo drugačije.
Promjena politike Trampove administracije predstavlja istorijski preokret nakon pet decenija prodemokratske spoljne politike. Uključivanje ljudskih prava i demokratije kao ciljeva američke spoljne politike pod Karterovom administracijom 1977. godine značajno je doprinijelo demokratizaciji Latinske Amerike, a kasnije i otvaranju i demokratizaciji bivših komunističkih zemalja Istočne Evrope. Dok se u javnosti uglavnom govori o neuspjehu uspostavljanja novog, demokratskog režima kroz ratove u Iraku, Afganistanu ili Libiji, ti primjeri predstavljaju izuzetak. Mnogo je bila bitnija uloga USAID-a, kao jedne od najvažnijih agencija, u podršci vladama i civilnom društvu širom svijeta u izgradnji demokratije.
Raspuštanjem USAID-a i sličnim spoljnopolitičkim odlukama, Trampova administracija šalje poruku vladama širom svijeta da su pitanja demokratije i ljudskih prava sada beznačajna u odnosu na druge prioritete.
Ali, 2025. nije 1977. godina. Već i prije nego što je Tramp preuzeo vlast, demokratija je bila pod pritiskom širom svijeta. Autoritarne vlade, na primjer u Bjelorusiji, Rusiji i Centralnoj Aziji, pojačale su represiju. Bojale su se da bi se požar prodemokratskih “obojenih revolucija” 2000-ih širom Istočne Evrope, koje su kulminirale “Euromajdanom” u Ukrajini 2014. godine, mogao proširiti i na njihove zemlje. Od eskalacije ruske agresije na Ukrajinu, nazirala se sasvim drugačija prijetnja: da li će Rusija pokušati da nametne režim Ukrajini i, oslanjajući se na evropsku politiku američkog potpredsjednika Vensa, stvoriti novi savez autoritarnih država u Istočnoj Evropi?
Međutim, već odavno, centar promocije demokratije u Istočnoj Evropi nije Vašington, nego Brisel. Na Kopenhaškom samitu 1993. godine, Evropska unija otvorila je perspektivu proširenja na Istočnu Evropu i time pokrenula najsnažniji motor demokratizacije u modernoj istoriji. Takav ‘evropski dil’ podrazumijeva četiri slobode, ekonomski prosperitet i političko učešće, u zamjenu za demokratiju, vladavinu prava i zaštitu ljudskih prava. U stručnom žargonu, ovo se zove “mehanizam uslovljavanja”. SAD je je pratio i podržavao tu politiku. Od 2010-ih, evropsko-američki tandem se raspao. Pojedinačne članice EU su blokirale proces pristupanja zbog nacionalistički motivisanih susjedskih sporova ili domaćih političkih problema. U drugim slučajevima, ključne članice ili EU komisija su dali prednost pragmatičnim dogovorima sa vladama Zapadnog Balkana. Naime, EU je zažmirila na autokratsku vladavinu srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, u zamjenu za njegovu saradnju u migrantskoj krizi i pristup rudniku litijuma. Time je uništila motor demokratizacije EU.
S druge strane, SAD igraju odlučujuću ulogu u sferi bezbjednosti, posebno u jugoistočnoj Evropi. Kontroverza oko američke podrške Ukrajini ukazuje na evropsku zavisnost od transatlantskog partnera, odnosno bivšeg partnera. Bezbjednost je u ovoj regiji ključna tema pošto se svaka država u kojoj spoljni akteri u ovom periodu promovišu ili uspostavljaju krhku demokratiju suočila nedavno sa ratom, ili se nalaze u susjedstvu ratnih područja. Strane trupe su stacionirane od Južnog Kavkaza do Zapadnog Balkana radi održavanja stabilnosti. Na Istoku je to Rusija, dok na Zapadnom Balkanu SAD postavljaju ton za mirovne operacije. U Bosni i Hercegovini i na Kosovu, NATO i EU osiguravaju mir.
Za sada nema znakova da će se SAD povući iz regionalne arhitekture bezbjednosti. Suprotno, iznenadnim održavanjem mirovnog samita između Jermenije i Azerbejdžana, Tramp se etablira na Južnom Kavkazu. Mirovni sporazum se vrti oko koridora Zangzegur, tranzitne rute kroz južnu Jermeniju. Ovaj plan nije nov, ali dok se Rusija ranije smatrala garantom bezbjednosti duž koridora, SAD imaju zasad nerazjašnjenu ulogu. Postepeno povlačenje Rusije išlo bi na ruku jermenskoj vladi. Za premijera Nikola Pašinjana, koji je došao na vlast 2018. godine na talasu prodemokratskih protesta, oduvijek se sumnjalo da zagovara postepeno približavanje Jermenije Zapadu. Ali u kontekstu Jermenije, to je igranje na tankoj žici. Rusija, s kojom je Jermenija povezana u Evroazijskoj uniji i koja sa svojim vojnim bazama garantuje bezbjednost Jermenije, zaprijetila je posljedicama koje, naravno, mirišu na Ukrajinu. Međutim, jermenska javnost je bijesna na Rusiju. Kada je azerbejdžanska vojska 2023. godine zauzela de facto državu Nagorno-Karabah i protjerala jermensko stanovništvo, tamo stacionirane ruske mirovne snage su ostale pasivne. Nakon što je jermenska enklava izgubljena, i time najbitnije pitanje bezbjednosti izbrisano, Jermenija se donekle oslobodila ruskog pritiska. Ovog marta, jermenski parlament je ovlastio vladu da pripremi proces pristupanja EU. Svaka američka bezbjednosna uloga, ma koliko ograničena, dodatno bi oslobodila Jermeniju od ruskog pritiska. Američki bezbjednosni štit i dalje otvara put ka demokratiji i evropskim integracijama u istočnoj Evropi.
U međuvremenu, pokušaji istočnoevropskih autokrata da se udvaraju Trampu su se pokazivali uzaludni. Srpski predsjednik Vučić i albanski premijer Rama su se udvarali porodici Tramp projektima izgradnje hotela na zaštićenim područjima, ali bezuspješno. Vučić se vratio iz Mar-a-Laga u maju praznih ruka. Sjetimo se medijskih izveštaja kako je izbačen pri pokušaju da inkognito upadne na skup donatora. Istovremeno, Trampova administracija je izdala i Vučićevog bliskog saveznika, korumpiranog bivšeg bosansko-srpskog političara Milorada Dodika. Američke sankcije protiv Dodika su potvrđene, a izgleda da su SAD i podržale mandat EUFOR-a prilikom mogućeg hapšenja. Možda istočno-evropske zemlje nisu dovoljno privredno značajne za Trampa. Inače, carinska stopa od 35 odsto na uvoz iz Srbije svrstava se u sam svjetski vrh i predstavlja najgori aranžman koji neka balkanska zemlja ima.
Sve u svemu, Trampova druga inauguracija djeluje manje bitna, i u političkoj i vojnoj sferi, u odnosu na drugi veliki događaj koji trenutno potresa Istočnu Evropu: pokušaj širenja ruske agresije protiv Ukrajine 2022. godine. Tri i po godine, na vrhu evropske agende je bila bezbjednosna i politička perspektiva zemalja na ničijoj teritoriji između Rusije i EU. Odgovor na rusku prijetnju je Evropska integracija i vojna podrška. EU je započela pregovore o pristupanju sa Moldavijom i Ukrajinom dok se Gruzija povukla iz procesa. Na Zapadnom Balkanu, EU hitno mora da povrati kredibilitet u evrointegracije i jasno definiše kriterije za pristupanje, jer taj proces realno već godinama ne postoji. Drugim riječima, odgovor na postepeno povlačenje SAD leži u mnogo odlučnijoj evropskoj politici demokratizacije i bezbjednosti.
Daniel Bochsler je profesor političkih nauka pri Univerzitetu u Beogradu i Centralno-Evropskom Univerzitetu u Beču. Vodi EU projekat ‘Horizon Europe’ o međunarodnoj podršci demokratiji u Istočnoj Evropi.