Sve što treba znati o stvarnoj daytonskoj Bosni i Hercegovini saznali smo na duboko potresan način ovih dana u Jablanici i Gradačcu. I te vijesti su toliko brutalne da su momentalno obišle čitav postjugoslavenski prostor i potresle svakoga tko ih je pročitao.
Stoga vjerojatno i nije nužno podsjećati čitatelje, ali za potrebe teksta vrijedi napomenuti da je prvo vlasnik hotela u Jablanici pretukao zaposlenicu koja je tražila plaću. Njezin iskaz o uvjetima rada u hotelu, kolektivnom otkazu koji su zaposlenice dale i, unatoč kontinuiranom mobingu najavile ga unaprijed, svjedočanstva su apsolutne ljudskosti. I time spomenuto premlaćivanje postaje još strašnije.
Potom je nasilnik u Gradačcu ubio bivšu partnericu i još par ljudi pa sebe, unatoč tome što se sve skupa možda moglo spriječiti nakon prijave koju je ubijena žena podnijela protiv budućeg ubojice, a sutkinja se postavila oportunistički prema čitavoj priči. Ova dva slučaja, pri čemu jablanički vrijedi izdvojiti kao poseban, predstavljaju kontinuitet nasilja nad ženama i femicida u Bosni i Hercegovini, koji raste iz godine u godine.
Disfunkcionalnost države kao takve
Slučaj iz Jablanice jest donekle drukčiji, jer uključuje i klasno pitanje i činjenicu da je lokalna elita ignorirala sva saznanja o tome što se u hotelu događa i uporno u njemu održavala razne javne događaje, konferencije i proslave, ali uključuje i masovni solidarizirajući prosvjed sa zahtjevom da se taj hotel i njegov vlasnik otkažu iz javnosti, koji će vjerojatno polučiti rezultate.
U svakom društvu, koliko god ono bilo naopako složeno i parcelizirano, ipak postoji neka točka preokreta i prag nasilja koje se više ne može podnositi i tolerirati. Slučaj iz Jablanice po svim bi pokazateljima mogao predstavljati tu točku preokreta, barem na lokalnoj razini.
Ono što je, međutim, naišlo na kritike solidnog dijela javnosti, činjenica je da se Sarajevo film festival, koji je upravo počeo i svečano je otvoren vatrometom, nije uopće referirao na ove užase, niti su proglašeni dani žalosti u zemlji. I to govori o dvije stvari. Ovo posljednje o disfunkcionalnosti države kao takve, a izostanak reakcije sa SFF-a o potrebi za bijegom od stvarnosti, koju taj festival personificira od prve godine.
Dominacija priča o ratu i traumama
Nudeći, naravno u uvijek sjajnom programu suočavanje s tom stvarnosti, ali uvijek uz činjenicu da je ljudima potrebno tih sedam dana glamura u kojem će uvjeriti sami sebe da žive neke normalne živote u normalnoj zemlji i gradu koji su rat ostavili davno iza sebe. Očekivati da ta platforma za bijeg od stvarnosti bude mjesto i fizičkog suočavanja s njom, bilo bi pretjerano.
Vratimo li se na početak teksta i tezu da je nasilje nad ženama stvarna slika daytonske Bosne i Hercegovine, riječ je o tome da je apsolutno sve što se u političkom životu zemlje događa i što doista ima interes većeg dijela javnosti, vezano isključivo uz pitanja ustavnog uređenje zemlje, tumačenje Daytonskog mirovnog sporazuma, politike identiteta, ratne prošlosti, ulogu Visokog predstavnika, kolektivne strahove…, a skoro nikako uz stvarni život ljudi i samo društvo.
Sve to pak generira konstantnu nervozu javnosti, bijes, frustracije i osjećaj nepravde koji su ionako sveprisutni i tek dijelom potisnuti od rata do danas. I u svemu tome nigdje nema prostora za stvarni život ni za pojedinca kao takvoga. Za potvrdu ove teze ne treba ići dalje od posljednjih lokalnih izbora u Mostaru, gradu koji ih je dočekao potpuno komunalno raspadnut, a kojima je i dalje dominirala priča o ratu i traumama.
Ništa bez ozbiljnog pritiska izvana
Sve dakle što u političkom i javnom smislu postoji u daytonskoj Bosni i Hercegovini usmjereno je protiv normalnog života, funkcionalne zemlje i ideje budućnosti, zbog čega se sav taj akumulirani bijes potaknut potpunim neredom i apsolutnom političkom kontrolom u pravosuđu i ostalim institucijama države, bilo na državnoj, entitetskoj ili županijskoj razini, slama na onim najslabijima i najnezaštićenijima, a to su žene i radnici.
U jablaničkom slučaju su se te dvije stvari čak i spojile. I situacija će, nažalost, nastaviti biti takva ili dok se društvo do te mjere ne emancipira od priča o nacionalnom i o kolektivnoj ugroženosti, što je gotovo nemoguće, ili dok se ne uspostavi nekakav istinski dogovor o minimalnom zajedničkom nazivniku u kojem neće više postojati egzistencijalni nacionalni strahovi.
To je nešto manje nemoguće, ali i dalje zvuči kao utopija i neće se dogoditi bez ozbiljnog pritiska izvana. Taj pritisak u posljednje vrijeme jest vidljiv, ali je upitno je li došao prekasno, budući da su međunacionalni odnosi na najnižoj razini od rata, a nepovjerenje među politikama ogromno.