TREĆE POGLAVLJE
Marksizam je oblik
determinizma. On uzima ljude kao oruđa povijesti i stoga ih lišava njihove
slobode i individualnosti. Marx je vjerovao u izvjesne željezne zakone
povijesti koji se izvršavaju neumoljivom silom i kojima se nikakvo ljudsko
djelovanje ne može oduprijeti. Feudalizam je bio osuđen da ustupi mjesto
kapitalizmu, a kapitalizam će nedvojbeno utrti put socijalizmu. U tom je smislu
Marxova teorija povijesti tek sekularizirana verzija providnosti ili sudbine.
Ona je uvredljiva za ljudsku slobodu i dostojanstvo baš kao što su to i
marksističke države.
Započnimo s pitanjem što je to
karakteristično za marksizam. Što to ima marksizam, a nema nijedna druga
politička teorija? To svakako nije ideja o revoluciji koja prethodi Marxovu
djelu niti je to pojam komunizma koji vuče korijene još od davnina. Marx nije
izumio socijalizam ili komunizam. Pokret za radnička prava u Europi već je
razvio socijalističke ideje dok je Marx još bio liberal. U stvari, teško je
zamisliti ijednu političku odliku koja bi bila tipično
marksistička. To nipošto nije ideja o revolucionarnoj partiji jer je ona
proizvod Francuske revolucije. Marx u svakom slučaju o njoj ima malo toga za
reći.
A što je s konceptom društvene
klase? Ni to ne drži vodu, s obzirom na to da je sam Marx ispravno opovrgnuo
kako je on tvorac te ideje. Istina je da je on na važan način redefinirao
cjelokupni koncept, ali on nije njegova tvorevina niti je došao do zamisli o
proletarijatu koja je bila bliska određenom broju mislilaca u devetnaestom
stoljeću. Njegova ideja o otuđenju uglavnom je preuzeta od Hegela. Također ju
je anticipirao veliki irski socijalist i feminist William Thompson. Osim toga,
kasnije ćemo vidjeti da Marx nije usamljen u pridavanju tolike važnosti
ekonomiji u društvenom životu. On je vjerovao u društvo suradnje oslobođeno
eksploatacije koje vode sami proizvođači i smatrao da do toga može doći samo
revolucionarnim sredstvima. Ali isto to je mislio i veliki socijalist iz
dvadesetog stoljeća Raymond Williams koji se nije smatrao marksistom. Mnoštvo
anarhista, libertinskih socijalista i ostalih skupina podržali bi ovu viziju,
ali bi snažno odbacili marksizam.
U središtu Marxove misli nalaze
se dvije važne doktrine. Jedna od njih je primarna uloga koju igra ekonomija u
društvenom životu; druga je ideja o nasljeđivanju modusa proizvodnje kroz
povijest. No, kao što ćemo kasnije vidjeti, nijedna od ovih zamisli nije izvorno
Marxova. Je li onda za Marxa, umjesto koncepta klase, svojstven
koncept klasne borbe. To je nedvojbeno blisko samom središtu
Marxove misli, ali nije originalno ništa više od koncepta klase kao takve.
Pogledajmo ovaj distih o imućnom veleposjedniku iz pjesme “Napušteno
selo” Olivera Goldsmitha:
Plašt koji obloži njegove udove u svilenu lijenost
Uze susjednim poljima polovicu njihova bogatstva.
Simetrija i ekonomičnost samih
stihova zajedno s njihovom skladno uravnoteženom antitezom suprotstavljena je
velikoj nejednakosti ekonomije koju opisuje. Ovaj distih jasno govori o klasnoj
borbi. Ono što prekriva veleposjednika, pljačka njegove sluge. Ili, uzmimo na
primjer ove stihove iz maskerate Comus Johna Miltona:
Kad bi svaki pravednik koji s nostalgijom žudi
Imao tek umjeren i doličan uvid
Onog što opsceno obilovalo je raskoši
A sad se gomila u rukama nekih kao višak,
Blagoslov prirode bio bi dobro raspodijeljen
Na jednake dijelove, ne više nego što je potrebno…
Sličan stav nalazimo i u Kralju
Learu. Zapravo, Milton je ovu ideju prešutno ukrao od Shakespearea.
Voltaire je smatrao da se bogati bogate pijući krv siromašnima te da se vlasništvo
nalazi u samom središtu društvenih sukoba. Kao što ćemo vidjeti, Jean-Jacques
Rousseau imao je otprilike isti stav. Ideja klasne borbe ni na koji način nije
Marxova svojina, čega je i sam bio svjestan.
Čak i u tom slučaju, ona je od
iznimne važnosti u njegovu djelu. Zapravo, toliko je važna da je smatra snagom
koja pokreće ljudsku povijest. Ona je istinski pokretač dinamike ljudskog
napretka, a ta ideja nije pala na pamet Johnu Miltonu. Dočim su mnogi
teoretičari društva ljudsku zajednicu shvaćali kao organsko jedinstvo, prema
Marxu ona je konstitutivna podjela i sastoji se od obostrano neuskladivih
interesa. Njezina logika je logika sukoba, a ne kohezije. Primjerice, u
interesu je kapitalističke klase držati plaće na najnižoj razini, a u interesu
radnika podići ih na višu razinu.
Marx u Komunističkom
manifestu na slavnom mjestu obznanjuje kako je “povijest svakog
dosadašnjeg društva povijest klasnih borbi”. Dakako, on to nije mislio
doslovno. Ako se moje pranje zubi prošle srijede računa kao dio povijesti, onda
se to teško može nazvati pitanjem klasne borbe. Igranje kriketa ili patološka
opsjednutost pingvinima nije od goruće važnosti za klasnu borbu. Možda se
“povijest” odnosi na javna zbivanja, a ne na privatna poput pranja
zubi. Ali buka u kafiću protekle noći u dovoljnoj je mjeri javna. Možda je,
dakle, povijest ograničena na velike društvene događaje. Ali
tko ih definira? Na koji je način veliki požar u Londonu 1666. godine mogao
biti proizvod klasne borbe? Da je Che Guevaru pregazio kamion, to bi mogao biti
primjer klasne borbe samo pod uvjetom da je vozač bio agent CIA-e. U svakom
drugom slučaju, bila bi to tek prometna nezgoda. Pripovijest o represiji spram
žena isprepleće se s poviješću klasne borbe, ali ona nije samo njezin aspekt.
Isto se odnosi i na poeziju Wordswortha ili Seamusa Heaneyja. Klasna borba ne
može pokriti baš sve.
Možda Marx nije shvatio svoju
tvrdnju doslovno. Naposljetku, Komunistički manifest je
napisan kao politička propaganda i kao takav prepun je retoričkih razmahivanja.
Čak i u tom slučaju, postavlja se važno pitanje što sve marksistička misao
obuhvaća. Neki je marksisti očito tretiraju kao Teoriju svega, ali to sigurno
nije tako. Činjenica da marksizam nema nešto osobito zanimljivo reći o viskiju
ili o prirodi nesvjesnog, ugodnom mirisu ruže ili o tome zašto postoji nešto, a
ne radije ništa, ne ide na njegovu štetu. On nije zamišljen da bude cjelovita
filozofija. On nam ne govori o značenju ljepote ili erotskog, ili načinu na
koji je pjesnik Yeats postigao čudesnu ljepotu svojih stihova. Marksizam je
uglavnom šutio u pitanjima ljubavi, smrti i smisla života. On ima za izreći,
budimo u to uvjereni, veliku pripovijest koja se proteže još od zore
čovječanstva pa sve do sadašnjosti i budućnosti. Ali osim marksizma postoje i
druge velike pripovijesti, poput povijesti znanosti ili religije ili
seksualnosti koje se preklapaju s pričom o klasnoj borbi, ali se ne svode samo
na nju. (Postmodernisti pretpostavljaju da ili postoji jedna velika pripovijest
ili pak mnoštvo malih narativa. Ali to nije istina.) Dakle, što god Marx
mislio, tvrdnju “cjelokupna povijest bila je povijest klasnih borbi”
ne bi trebalo shvatiti kao da je sve što se ikada dogodilo problem klasne
borbe. Umjesto toga, to znači da je klasna borba od najtemeljnijeg značenja
za povijest čovječanstva.
Doduše, u kojem smislu temeljna?
Kako je, na primjer, u većoj mjeri fundamentalna nego povijest religije,
znanosti ili seksualne represije? Klasa nije nužno fundamentalna u smislu
pružanja najjačeg motiva za političko djelovanje. Sjetite se u tom kontekstu
uloge etničkog identiteta, kojem marksizam pridaje malo pažnje. Anthony Giddens
tvrdi da su međudržavni sukobi, zajedno s rasnim i spolnim nejednakostima,
“jednako tako značajni za klasno izrabljivanje”[1].
Ali za što? Jednako značajni u moralnom i političkom smislu ili jednako
značajni za ostvarivanje socijalizma? Ponekad nešto nazivamo fundamentalnim
ukoliko je ono nužni temelj za nešto drugo, no teško je vidjeti kako je klasna
borba nužan temelj za religijsku vjeru, znanstvena otkrića ili represiju spram
žena, više zaokupljena tim problemima negoli oni sami. Ne čini se uvjerljivim
da će se, ukoliko izbacimo ovaj temelj, budizam, astrofizika ili natjecanje za
Miss svijeta urušiti. Oni imaju relativno neovisnu, vlastitu povijest.
Dakle, čemu je
klasna borba od fundamentalnog značenja? Čini se da je Marxov odgovor dvojak.
Ona oblikuje mnoge događaje, institucije i oblike mišljenja koje se na prvi
pogled čine neovisnima od nje; ona također igra odlučujuću ulogu u turbulentnom
prijelazu iz jedne povijesne epohe u drugu. Pod poviješću Marx ne shvaća
“sve što se ikad dogodilo”, nego specifičnu putanju koja je
usmjerava. On termin “povijest” koristi u smislu značajnog slijeda događaja,
a ne kao sinonim za cjelinu ljudskoga postojanja do današnjih dana.
Je li, dakle, ideja klasne borbe
ono što Marxa razlikuje od ostalih teoretičara društva? Baš i ne. Vidjeli smo
da taj pojam nije izvorno njegov, isto kao što to nije ni koncept proizvodnih
oblika. Ono što jest jedinstveno u njegovu mišljenju spajanje je
tih dviju ideja zajedno (klasna borba i oblici proizvodnje) kako bi se stvorio
povijesni scenarij koji je uistinu novitet. O tome na koji se način ova dva
koncepta podudaraju raspravlja se već dugo među marksistima, a sam Marx nije
bio posve jasan po tom pitanju. Kad bismo tražili ono što je karakteristično za
njegovo djelo, zaustaviti se na ovom mjestu i ne bi bilo tako strašno. U biti,
marksizam je teorija i praksa dugoročne historijske promjene. Kao što ćemo
vidjeti, problem je u tome što je upravo ono najoriginalnije kod Marxa ujedno i
najproblematičnije.
U cjelini uzevši, oblik
proizvodnje za Marxa znači spajanje određenih proizvodnih snaga s određenim
proizvodnim odnosima. Proizvodne snage su svi oni instrumenti s kojima u
cijelom svijetu odlazimo na posao da bismo reproducirali naš materijalni život.
Ta ideja pokriva sve što zastupa ljudsko ovladavanje ili kontrolu nad Prirodom
u svrhu proizvodnje. Računala su proizvodne snage ako imaju udjela u
materijalnoj proizvodnji u cjelini, a ne kad ih koristimo za prepisku sa
serijskim ubojicama prikrivenim pod maskom prijateljskih stranaca. U Irskoj u
devetnaestom stoljeću proizvodne snage bili su magarci. Ljudski rad je
proizvodna snaga. Ali te snage nikad ne postoje u suštini. One su uvijek povezane
s nekim društvenim odnosima, pod čime Marx podrazumijeva odnose između
društvenih klasa. Primjerice, jedna društvena klasa može posjedovati i
nadzirati sredstva za proizvodnju, dok se druga može naći u ulozi
eksploatiranog.
Marx smatra da proizvodne snage
imaju tendenciju razvitka tijekom povijesti. To ne znači da one sve vrijeme
napreduju, s obzirom na to da je vjerovao kako one mogu zapasti u duža
razdoblja stagnacije. Akter takvog razvoja je bilo koja društvena klasa koja
posjeduje sredstva za materijalnu proizvodnju. Prema ovakvom shvaćanju
povijesti, čini se kao da proizvodne snage “odabiru” onu klasu koja
je najsposobnija pružiti im uvjete za ekspanziju. No, ovdje dolazi do trenutka
u kojem prevladavajući društveni odnosi, umjesto da zagovaraju rast proizvodnih
snaga, počinju djelovati kao njihova zapreka. Oboje srljaju u proturječje, i
pozornica je tada spremna za političku revoluciju. Klasna se borba zaoštrava, a
društvena klasa sposobna za preuzimanje sredstava za proizvodnju preuzima moć
od prethodnih gospodara. Kapitalizam, na primjer, posrće iz krize u krizu, iz
pada cijena u ponovni pad, prema društvenim odnosima koje uključuje, a u
određenoj točki u tom padu, radnička je klasa pripremna na preuzimanje
vlasništva i kontrole nad proizvodnjom. Na jednom mjestu kod Marxa nailazimo
čak na tvrdnju kako nijedna nova društvena klasa ne preuzima vlast sve dok
proizvodne snage nisu maksimalno razvijene od prethodne klase.
Ovo je na najkoncizniji način
sažeto u poznatom ulomku:
U određenoj
fazi svog razvitka, materijalne proizvodne snage u društvu dolaze u proturječje
s postojećim proizvodnim odnosima ili – kazano pravnim rječnikom o istoj stvari
– s vlasničkim odnosima unutar kojih su djelovali otada. Od oblika razvoja
proizvodnih snaga, ovi odnosi pretvaraju se u vlastite spone. Tada započinje
epoha društvene revolucije.[2]
Postoje brojni problemi s ovom
teorijom, kao što su to ubrzo uočili sami marksisti. Jedan je razlog u ovome:
zašto Marx pretpostavlja da se proizvodne snage općenito stalno razvijaju?
Istina je da tehnološki razvoj smjera kumulativnosti, u smislu da ljudi
nevoljko odbacuju napredak koji ostvaruju na polju prosperiteta i
učinkovitosti. To je zbog toga što smo kao vrsta donekle racionalni, ali isto
tako i pomalo indolentni i stoga skloni smanjivanju rada. (Upravo ovi čimbenici
uvjetuju činjenicu da su redovi na blagajni u supermarketu uvijek približno
iste dužine.) Nakon što smo izumili e-mail, malo je vjerojatno da ćemo se
vratiti klesanju u kamenu. Također imamo i sposobnost da takav napredak prenesemo
na iduće generacije.
Tehnološko znanje se rijetko može
izgubiti, čak i ako se uništi sama tehnologija. Ali to je toliko prihvaćena
istina da ne može umnogome poslužiti rasvjetljavanju. Primjerice, ona ne
objašnjava zašto se proizvodne snage u određenim razdobljima razvijaju jako
brzo, ali zato ponekad mogu stagnirati stoljećima. Postojanje velikog
tehnološkog napretka ovisi o prevladavajućim društvenim odnosima, a ne o nekom
urođenom nagonu. Neki marksisti prinudu za poboljšanjem proizvodnih snaga ne
smatraju općenitom povijesnom zakonitošću, nego imperativom specifičnim za
kapitalizam. Oni pretpostavljaju da svaki oblik proizvodnje mora slijediti neki
još produktivniji. Pritom je sporno uključuju li takvi marksisti i samog Marxa.
Još nešto: nije jasno kojim su
mehanizmom određene društvene klase “odabrane” za zadatak
propagiranja proizvodnih snaga. Naposljetku, takve snage nisu neke utvare
sposobne nadgledati društvenu scenu i dozvati određenog kandidata da pruže
pomoć. Vladajuće klase dakako ne promiču produktivne snage iz pukog altruizma,
ništa više nego što ne dolaze na vlast kako bi nahranile gladne i obukle gole.
Umjesto toga, one nastoje slijediti svoje vlastite materijalne interese,
ubirući višak iz rada drugih. No ideja je u tome da čineći to nesvjesno pokreću
naprijed proizvodne snage u cjelini, a s njima i (barem na duge staze) duhovno
i materijalno blagostanje čovječanstva. One osnažuju resurse iz kojih je većina
društvenih klasa isključena, ali čineći to stvaraju baštinu koju će ljudi u cjelini
jednog dana naslijediti u komunističkoj budućnosti.
Marx jasno kaže da materijalno
bogatstvo može naštetiti našem moralnom zdravlju. Čak i u tom slučaju, on ne
vidi procjep između moralnog i materijalnog, kao što ga vide neki idealistički
mislioci. Prema Marxu, otvaranje proizvodnih snaga uključuje širenje kreativnih
ljudskih snaga i sposobnosti. U jednu ruku, povijest uopće nije pripovijest o
napretku. Dapače, mi posrćemo iz jednog oblika klasnog društva u drugi, iz
jednog oblika represije i izrabljivanja u drugi. Međutim, ovakav svirep narativ
može se shvatiti kao kretanje naprijed i prema gore, s obzirom na to da ljudi
imaju sve složenije potrebe i želje, surađuju na sve zamršenije i zahtjevnije
načine, te stvaraju nove oblike povezanosti i nove vrste ostvarenja osobnih
težnji.
Čovječanstvo u cjelini doći će do
takve baštine u komunističkoj budućnosti, ali proces njegove izgradnje
neodvojiv je od nasilja i eksploatacije. Naposljetku će društveni odnosi biti
tako uspostavljeni da akumulirano bogatstvo služi na dobrobit svih. No i sam
proces akumulacije isključuje većinu ljudi od toga da uživaju u njegovim
plodovima. Dakle, kaže Marx, povijest “napreduje sa svoje loše
strane”. Čini se kao da je današnja nepravda neizbježna kako bi se kasnije
uspostavila pravednost. Cilj je u nerazmjeru sa sredstvima: kad ne bi bilo
eksploatacije, ne bi bilo ni značajne ekspanzije proizvodnih snaga, a kad ne bi
bilo takve ekspanzije, ne bi bilo ni materijalnog temelja za socijalizam.
Marx je u pravu kad kaže da su
materijalno i duhovno istodobno u sukobu i u dosluhu. On jednostavno ne osuđuje
klasno društvo za njegova zlodjela, iako čini i to, nego priznaje da duhovno
ispunjenje iziskuje materijalne temelje. Ne možete imati pristojan odnos ako
gladujete. Svako širenje ljudskih komunikacija sa sobom donosi nove oblike
zajedništva i nove oblike podjela. Nove tehnologije mogu omesti ljudske
potencijale, ali ih također i poboljšati. Modernizam ne treba bezumno slaviti,
ali ne treba ga ni prezrivo odbaciti. Njegove pozitivne i negativne odlike su u
većini slučajeva aspekti istog procesa. Zbog toga jedino dijalektički pristup,
onaj koji shvaća kako s proturječjem stvar zapravo stoji, može pridonijeti
pravednosti.
Unatoč tome, postoje stvarni
problemi s Marxovom teorijom povijesti. Na primjer, zbog čega isti mehanizam
(sukob između proizvodnih snaga i odnosa) djeluje prelazeći iz jednog razdoblja
klasnog društva prema drugom? Koji je uzrok za takvu neobičnu dosljednost i
postojanost tijekom velikog povijesnog razdoblja? U svakom slučaju, nije li
moguće svrgnuti dominantnu klasu dok je još na vrhuncu, ako je politička
opozicija dovoljno jaka? Moramo li doista čekati sve dok proizvodne snage ne
posrnu? I ne bi li rast proizvodnih snaga zapravo potkopao klasu koja
pretendira na vlast – recimo, stvaranjem novih oblika represivne tehnologije?
Istina je da s rastom proizvodnih snaga radnici postaju sve više uvježbani,
bolje organizirani, obrazovaniji i (vjerojatno) politički samopouzdani i
sofisticirani, ali zbog istog razloga moglo bi biti više tenkova, nadzornih
kamera, desničarskih novina i oblika prebacivanja rada nekim drugim tvrtkama.
Nove tehnologije mogle bi stvoriti velik broj nezaposlenih i političku
inerciju. U svakom slučaju, je li društvena klasa dovoljno zrela za revoluciju
složenije je od pitanja ima li dovoljnu moć da unaprijedi proizvodne snage.
Sposobnost klase oblikuje mnoštvo čimbenika. Kako možemo znati da će specifični
niz društvenih odnosa biti koristan za ovu svrhu?
Promjena društvenih odnosa ne
može se jednostavno objasniti ekspanzijom proizvodnih snaga. Isto tako, ni
inovativne promjene u proizvodnim snagama nužno ne rezultiraju novim društvenim
odnosima, kao što nam to zorno pokazuje industrijska revolucija. Iste
proizvodne snage mogu supostojati s različitim nizom društvenih odnosa.
Primjerice, staljinizam i industrijski kapitalizam. Kad je riječ o seljačkoj
privredi od drevnog doba do modernih vremena, širok dijapazon društvenih odnosa
i oblika vlasništva pokazali su se mogućima. Isti sklop društvenih odnosa može
također potaknuti različite oblike proizvodnih snaga. Sjetimo se samo
kapitalističke industrije i kapitalističke poljoprivrede. Proizvodne snage i
proizvodni odnosi ne idu harmonično ruku pod ruku tijekom povijesti. Istina je
da svaki stadij razvoja proizvodnih snaga otvara cio niz mogućih društvenih
odnosa i ne postoji jamstvo da će se bilo koji niz zapravo realizirati. Također
nema jamstva ni da će se potencijalni revolucionarni akter prikladno naći pri
ruci kad dođe do historijskog sloma. Ponekad jednostavno nema nijedne klase na
vidiku koja bi mogla unaprijediti proizvodne snage, kao što je to bio slučaj u
drevnoj Kini.
Čak i tada, veza između snaga i
odnosa pokazuje o čemu je riječ. Između ostalog, ona nam omogućava priznati da
određeni društveni odnosi mogu postojati samo ako su se proizvodne snage
razvile do određenog stupnja. Ako neki ljudi žive komotnije od drugih, potrebno
je proizvesti znatan ekonomski višak, a to je moguće samo u određenom stupnju
razvoja proizvodnje. Nemoguće je održavati ogroman dvorski sustav cjelovitim –
skupa s trubadurima, paževima, dvorskim ludama i komornicima – ako svatko od
njih stalno mora čuvati koze ili raditi na polju da bi preživio.
Klasna borba je u biti borba oko
viška te će se kao takva vjerojatno nastaviti sve dok potrebe svih ne budu
zadovoljene. Klasa nastaje uvijek onda kad je materijalna proizvodnja toliko
organizirana da prinudi neke pojedince da prebace njihov višak rada drugima
kako bi mogli preživjeti. Kad ima malo viškova ili ih uopće nema, kao u
takozvanom primitivnom komunizmu, svatko mora raditi, nitko ne može živjeti na
račun teškog rada drugih, tako da klase ne mogu postojati. Poslije toga,
postoji dovoljna količina viškova da bi nastale klase poput feudalnih gospodara
koji žive na teret rada podčinjenih. Jedino se u kapitalizmu može generirati
dovoljan višak za ukidanje oskudice i stvaranje društvene klase. No jedino
socijalizam može ovo provesti u djelo.
Međutim, nije jasno zašto bi
proizvodne snage uvijek trebale odnijeti pobjedu nad društvenim odnosima, odnosno
zašto se potonje uvijek tako poslušno i snishodljivo ponašaju spram ovih prvih.
Osim toga, čini se da se ova teorija ne slaže s načinom na koji Marx zapravo
ocrtava prijelaz od feudalizma prema kapitalizmu ili pak od robovlasničkog
društva prema feudalizmu. Također je istina da su iste društvene klase često
imale moć stoljećima unatoč njihovoj nemoći da ostvare rast proizvodnje.
Jedna od očitih pogrešaka takvog
modela jest njegov determinizam. Čini se da se ništa ne može oduprijeti
daljnjem marširanju proizvodnih snaga. Povijest se stvara neizbježnom
unutarnjom logikom. Postoji jedan “subjekt” povijesti (proizvodne
snage koje neprestano rastu) koji se provlači cijelom njezinom dužinom,
odbacujući tijekom vremena različite političke režime. Ovo je do kraja dovedena
metafizička vizija. No, to ipak nije naivan scenarij Napretka. Na kraju,
ljudske snage i sposobnosti koje se razvijaju usporedo s proizvodnim snagama
tvore rafiniraniji oblik čovječanstva. Međutim, cijena koju za to plaćamo
upravo je užasna. Svaki napredak proizvodnih snaga istodobno znači pobjedu
civilizacije i barbarstva. Ako donosi nove mogućnosti emancipacije, također
stiže i obliven krvlju. Marx nije bio naivan zagovaratelj napretka. On je bio i
te kako svjestan strašne cijene ostvarivanja komunizma.
Istina je da također postoji
klasna borba koja sugerira da su ljudi slobodni. Teško je vjerovati da su
štrajkovi, isključenja s rada i radna mjesta uvjetovani nekom providnošću. Ali
što ako je ta sloboda bila tako reći pretprogramirana, već unaprijed upisana u
nezaustavljivi tijek povijesti? Ovdje postoji analogija s kršćanskom međuigrom
između božanske providnosti i ljudske slobodne volje. Za kršćane, ja djelujem
slobodnom voljom ako zadavim lokalnog policijskog narednika, ali Bog je već
predvidio taj čin iz pozicije vječnosti i već ga uključio u svoj plan za
čovječanstvo. On mi nije naredio da se prošloga petka preobučem u kućnu
pomoćnicu i da se nazovem Milly, ali s obzirom da je sveznajući, znao je da ću
to učiniti i stoga je mogao oblikovati svoj kozmički plan uzimajući u obzir
moje maskiranje. Kad mu se molim da dobijem ljepšeg medvjedića od onog
klempavih ušiju i s mrljama od piva koji trenutačno leži na mojem krevetu, ne
radi se o tome da Bog nikad nije imao namjeru učiniti mi takvu uslugu, ali je
promijenio mišljenje čuvši moju molitvu. Bog ne može promijeniti svoje odluke.
Prije je riječ o tome da mi je, iz perspektive vječnosti, odlučio dati novog
medvjedića zbog mojih molitvi, koje je također predvidio iz pozicije vječnosti.
U određenom smislu, nadolazak kraljevstva Božjeg u budućnosti nije
predestiniran: ono će doći samo ako ljudi u sadašnjici rade na njegovu dolasku.
No činjenica da rade na tome svojom slobodnom voljom sama je po sebi neizbježni
rezultat Božje milosti.
I kod Marxa postoji slično
međusobno djelovanje između slobode i neizbježnosti. Čini se da on ponekad
smatra da je klasna borba, iako u izvjesnom smislu slobodna, osuđena na
povećanje intenziteta pod određenim povijesnim okolnostima te se ponekad njezin
ishod može predvidjeti s izvjesnošću. Uzmimo za primjer pitanje socijalizma.
Čini se da Marx misli kako je dolazak socijalizma neizbježan, ukazujući na to
više puta. U Komunističkom manifestu slom kapitalističke klase
i pobjeda radničke klase opisani su kao “podjednako neizbježni”. Ali
to nije zato jer je Marx vjerovao da postoji neki tajni zakon upisan u samu
povijest koji bi predvodio socijalizam ma što ljudi činili ili ne činili. Kad
bi to bilo tako, zašto bi zahtijevao potrebu za političkom borbom? Ako je
socijalizam doista neizbježan, mogli bismo pomisliti kako je dovoljno samo
čekati pa da se on pojavi, jedući curry ili se tetovirajući dok on ne dođe.
Historijski determinizam recept je za politički kvijetizam. U dvadesetom
stoljeću on je odigrao ključnu ulogu u neuspjehu komunističkih pokreta da se
bore protiv fašizma, jer je tada bio siguran da je fašizam smrtni vapaj
kapitalističkog sustava koji je na rubu propasti. Moglo bi se reći da je u
devetnaestom stoljeću neizbježnost bila kategorija koju se gorljivo očekivalo, ali
to danas više nije tako. Rečenice poput “sada je neizbježno da…”
danas općenito imaju zlokoban predznak.
Marx nije smatrao kako
neizbježnost socijalizma znači da slobodno možemo ostati u krevetu. Dapače,
vjerovao je da, kad kapitalizam bude definitivno propao, radni narod više neće
imati razloga da ne preuzme vlast. Oni bi tada shvatili kako je u njihovu
interesu promijeniti sustav te da, kao većina, također imaju moć da to doista i
učine. Tako bi djelovali poput razumnih životinja i proveli alternativu u
djelo. Zašto bi uopće netko živio u bijedi pod režimom koji je moguće svrgnuti
i promijeniti u svoju korist? Zašto biste dopustili da vas noga neopisivo svrbi
ako je možete počešati? Isto kao što je za kršćanina ljudsko djelovanje
slobodno, ali istodobno i predestinirano, tako za marksista dezintegracija
kapitalizma neizbježno dovodi do toga da ga ljudi izbrišu s lica zemlje
vlastitom voljom.
Marx govori o tome što bi
slobodni ljudi trebali učiniti pod određenim okolnostima. No to je ujedno
proturječje, budući da sloboda znači odsustvo prisile i obaveza. Niste obavezni
pojesti sočan svinjski kare ako znate da će vam to uzrokovati veliku bol u
želucu. Ako ste fanatični musliman, radije ćete odabrati smrt. Ako postoji samo
jedan oblik djelovanja koji mogu potencijalno poduzeti te ako nije moguće da ga
ne poduzmem, onda u takvoj situaciji nisam slobodno ljudsko biće. Kapitalizam
možda balansira na rubu ponora, ali ne mora biti da će ga zamijeniti
socijalizam. To može biti fašizam ili pak barbarizam. Možda je radnička klasa
suviše oslabljena i demoralizirana posrtanjem sustava da bi mogla konstruktivno
djelovati. U jednom netipično mračnom ulomku iz Marxova djela, on kaže da
klasna borba može završiti “obostranim uništenjem” sukobljenih klasa.
Ili bi se sustav pak mogao
obraniti od političke pobune reformama, što je mogućnost koju on nije u
cijelosti anticipirao. Socijaldemokracija predstavlja bedem između nje same i
katastrofe. Gledano iz te perspektive, višak koji je izvučen iz razvijenih
proizvodnih snaga može se iskoristiti za podmićivanje revolucije, što se baš i
ne uklapa u Marxovu političku shemu. On je vjerovao da kapitalistički
prosperitet može biti tek privremen te da će sustav s vremenom propasti, a onda
će se radnička klasa neizbježno uzdignuti i preuzeti vlast. Ali to se nije
dogodilo u mnogo slučajeva (mnogo sofisticiranijih danas nego u Marxovo
vrijeme) u kojima čak i kapitalizam u krizi može i dalje računati na
odobravanje građana. Marx nije imao posla s Fox Newsom ili Daily Mailom.
Dakako, može se zamisliti i
drugačija budućnost, odnosno nikakva budućnost. Marx nije mogao predvidjeti
mogućnost nuklearnog holokausta ili ekološke katastrofe. Ili to da vladajuća
klasa bude uništena padom asteroida, što je sudbina koju bi neki njezini
pripadnici više voljeli od socijalističke revolucije. Čak i najviše
deterministička teorija povijesti može biti slomljena jednim takvim
kontingentnim događajem. Istodobno, možemo se i dalje pitati u kojoj je mjeri
Marx bio historijski determinist. Kad u njegovu opusu ne bi bilo više od ideje
da proizvodne snage rađaju određene društvene odnose, odgovor bi bio jasan. To
bi značilo posvemašnji determinizam, a takvu ideju je vrlo malo današnjih
marksista spremno podržati.[3]
Prema tom shvaćanju, ljudi ne stvaraju svoju vlastitu povijest, nego to čine
proizvodne snage koje vode vlastiti, neobičan i fetišistički život.
No, u Marxovim spisima postoji i
druga struja mišljenja u kojoj društveni proizvodni odnosi imaju prednost nad
proizvodnim snagama, a ne obratno. Ako je feudalizam utro put kapitalizmu, to
nije bilo stoga što je potonji na mnogo učinkovitiji način mogao razviti
proizvodne snage; bilo je to zato jer su feudalne društvene odnose na selu
postupno potisnuli kapitalistički odnosi. Feudalizam je stvorio uvjete u kojima
se mogla razviti nova buržoaska klasa, ali ona se nije pojavila kao rezultat
rasta proizvodnih snaga. Osim toga, ako su se proizvodne snage proširile u
feudalizmu, to nije zato jer su u sebi imale neku ugrađenu tendenciju razvitka,
već iz razloga klasnih interesa. Što se tiče modernog doba, rapidan razvoj
proizvodnih snaga u posljednjih nekoliko stoljeća rezultat je činjenice da
kapitalizam ne može preživjeti bez neprekidne ekspanzije.
Prema ovoj alternativnoj teoriji,
čovječanstvo je (u obliku društvenih odnosa i klasne borbe) uistinu kreator
vlastite povijesti. Marx je jednom napomenuo da su on i Engels četrdesetak
godina naglašavali da je “klasna borba neposredna pokretačka snaga
povijesti”.[4]
Smisao klasne borbe jest u tome da se njezin ishod ne može predvidjeti, a
determinizam stoga ne može naći svoje uporište. Uvijek možete reći kako je
klasni sukob determiniran: u samoj naravi društvenih klasa je
da slijede obostrano sukobljene interese te da je to determinirano proizvodnim
oblicima. No, jedino povremeno ovaj “objektivni” sukob interesa
preuzima oblik potpune političke borbe te je teško vidjeti kako bi se takva
borba mogla nekako unaprijed oblikovati, Marx je možda smatrao da je
socijalizam neizbježan, ali svakako nije mislio da su smanjenje radnih sati ili
Pariška komuna neizbježni. Da je doista u potpunosti bio determinist, onda bi
nam mogao reći kada će se i na koji način socijalizam pojaviti. Međutim, on je
bio prorok u smislu prokazivanja nepravde, a ne u smislu zavirivanja u
kristalnu kuglu.
Marx kaže da “povijest ne
čini ništa, ne posjeduje neko neizmjerno bogatstvo, ne vodi bitke. Upravo je
čovjek, stvarni i živi čovjek, onaj koji sve to čini, koji posjeduje i bori se;
‘povijest’ nije neki zasebni entitet koji koristi čovjeka kao sredstvo za postizanje
njezinih vlastitih ciljeva, povijest nije ništa drugo doli djelatnost čovjeka
koji slijedi svoje ciljeve.”[5]
Kada Marx komentira klasne odnose u antičkom, srednjovjekovnom ili modernom
svijetu, on često navodi da upravo oni imaju prioritet. Također inzistira na
tome da svaki modus proizvodnje, od robovlasništva i feudalizma do kapitalizma,
ima svoje navlastite zakone razvitka. Ako je tome tako, onda više ne treba
razmišljati u terminima strogo “linearnog” povijesnog procesa u kojem
svaki oblik proizvodnje prati u stopu neki drugi prema određenoj unutarnjoj
logici stvari. Ne postoji ništa endemsko u feudalizmu što bi ga neizbježno
pretvorilo u kapitalizam. Više ne postoji linija koja bi tkala tapiseriju
povijesti, nego je to niz razlika i diskontinuiteta. Upravo je buržoaska
politička ekonomija, a ne marksizam, ona koja razmišlja u terminima
univerzalnog evolucijskog zakona. Doista, sam Marx prosvjedovao je protiv
optužbi kako je nastojao povijest u cjelini podvesti pod jedan univerzalni
zakon. Bio je izrazito nesklon takvim blijedim apstrakcijama, kao što i
pristaje dobrom romantičaru. “Materijalistička metoda pretvara se u svoju
suprotnost ako je se ne uzme kao nečije vodeće načelo istraživanja, nego kao
gotov obrazac prema kojem netko oblikuje povijesne činjenice onako kako mu to
odgovara.”[6]
Upozorava da njegov stav spram podrijetla kapitalizma ne bi trebalo
transformirati “u historijsko-filozofsku teoriju nekog generalnog puta
koji je ucrtala sudbina svim narodima neovisno o povijesnim okolnostima u
kojima se oni nalaze”.[7]
Ako u povijesti djeluju određena usmjerenja, postoje također i protusmjerovi,
što onda znači da ishod nije unaprijed određen.
Neki marksisti umanjili su značaj
“primata proizvodnih snaga” i uvećali značaj alternativne teorije
koju smo upravo analizirali. No to je vjerojatno suviše obrambeni položaj. Prvi
model pojavljuje se na mnogim važnim mjestima u Marxovu djelu tako da možemo
biti sigurni da ga je uzimao za ozbiljno. On ne zvuči poput nekog trenutnog
zastranjenja. To je također i način na koji su ga marksisti poput Lenjina ili
Trockog generalno interpretirali. Neki tumači smatraju da je u vrijeme
pisanja Kapitala Marx manje-više odbacio svoju prethodnu vjeru
u proizvodne snage kao povijesne junake. Ostali nisu uvjereni u to. Međutim,
proučavatelji Marxa slobodni su odabrati bilo koje ideje u njegovu opusu koje
drže najuvjerljivijima. Jedino marksistički fundamentalisti njegovo djelo drže
svetim pismom, a takvih danas ima manje negoli kršćanskih sekti.
Ne postoji dokaz da je Marx
općenito bio determinist, u smislu poricanja slobode ljudskog djelovanja. Posve
suprotno, on je jasno vjerovao u slobodu i sve vrijeme govorio, ne samo u
novinskim tekstovima, o tome kako su pojedinci mogli (a ponekad i trebali)
djelovati na drugi način, bez obzira na povijesne prepreke koje su ograničavale
njihov izbor. Engels, koga neki smatraju potpunim materijalistom, cijeloga je
života iskazivao interes za vojnom strategijom, što nipošto nije pitanje vjere.[8]
Marx je držao da su velika hrabrost i ustrajnost od ključne važnosti za
političku pobjedu i čini se da je mislio kako su kontingentni događaji
odlučujući u historijskim procesima. Jedan od takvih primjera je i činjenica da
je borbenu radničku klasu u Francuskoj 1849. poharala kolera.
U svakom slučaju, postoje brojni
oblici neizbježnosti. Neke stvari možemo smatrati neizbježnima a da pritom
nismo deterministi. Čak i libertinci misle da je smrt neizbježna. Ako se
dovoljna količina građana Teksasa ugura u telefonsku govornicu, neki od njih će
sigurno biti ozbiljno ozlijeđeni. To je ponajprije stvar fizike, a ne vjere. To
ne mijenja činjenicu da su se unutra natrpali svojom vlastitom voljom.
Djelovanje koje slobodno izvodimo često nas dovodi u sukob sa stranim moćima.
Marxove teorije otuđenja i fetišizma robe zasnovane su upravo na toj istini.
Postoje i drugi oblici
neizbježnosti. Tvrditi kako je pobjeda pravde u Zimbabveu neizbježna ne mora
značiti da se morala događati. Ona može biti nešto poput moralnog ili
političkog imperativa, što znači da je alternativa suviše svirepa da bi se o
njoj razmišljalo. “Socijalizam ili barbarizam” ne mora sugerirati da
ćemo nedvojbeno završiti u jednom ili drugom obliku vladavine. Ona može biti
naglašavanje nezamislivih posljedica ako se ostvari ovo potonje. Marx u Njemačkoj
ideologiji kaže da “u sadašnjem trenutku pojedinci moraju ukinuti
privatno vlasništvo”, ali ovo “moraju” više je političko
uvjeravanje nego zamjedba da ne postoji mogućnost izbora. Marx ne mora uopće
biti determinist, ali postoje mnoge formulacije u njegovim djelima koje
izražavaju osjećaj historijskog determinizma. On ponekad uspoređuje
zakone povijesti s prirodnim zakonima, govoreći u Kapitalu o
“prirodnim zakonima kapitalizma koji djeluju željeznom nužnošću prema
neizbježnim rezultatima”.[9]
Marx se složio s komentarom kako se u njegovim djelima društvena evolucija
doživljava kao proces prirodne povijesti. On također s odobravanjem citira
jednog recenzenta njegove knjige za koju smatra da demonstrira “nužnost
postojećeg stanja stvari, kao i nužnost nekog drugog poretka u koji prvi
neizbježno mora prijeći”.[10]
Nije posve jasno kako se ovaj jednostavni determinizam uklapa sa središnjom
pozicijom klasne borbe.
Engels je ponekad oštro
razlikovao historijske zakone od prirodnih, a ponekad je zagovarao srodnosti
među njima. Marx je koketirao s idejom pronalaženja povijesnih temelja u
Prirodi, ali je također naglasio činjenicu da stvaramo povijest, ali ne i
prirodu. Nekada je kritizirao primjenu biologije na ljudsku povijest i
odbacivao shvaćanje o univerzalnoj valjanosti povijesnih zakona. Poput mnogih
mislilaca devetnaestog stoljeća, Marx je prisvojio autoritet prirodnih znanosti
i potom vrhovni model znanja da bi priskrbio legitimitet svojem djelu. No možda
je također vjerovao i da se takozvane povijesne zakone može spoznati s
izvjesnošću poput onih znanstvenih.
Unatoč tome, ne možemo tvrditi
kako je mislio da je takozvana tendencija pada razine kapitalističkog profita
doslovce poput zakona gravitacije. Marx nije smatrao da se povijest razvija kao
što se razvija grmljavinsko nevrijeme. Istina je da je historijski tijek
događaja za njega poprimao određeni oblik, ali on pritom nipošto nije usamljen.
Malo ljudi povijest čovječanstva doživljava kao posve kontingentnu. Kad ne bi
bilo izvjesnosti ili uvelike predvidljivih tendencija u društvenom životu, ne
bismo bili u stanju poduzeti nikakvo svrhovito djelovanje. Nije to izbor između
željeznih zakona s jedne strane i posvemašnjeg kaosa s druge strane. Svako
društvo, kao i svako ljudsko djelovanje, otvara izvjesne moguće budućnosti dok
druge zatvara. No ova međuigra slobode i ograničenja nipošto nije neki oblik
željezne nužnosti. Pokušate li izgraditi socijalizam u bijednim ekonomskim
okolnostima, onda ćete, kao što smo vidjeli, vrlo vjerojatno završiti u nekoj
vrsti staljinizma. To je provjeren povijesni obrazac koji su potvrdili razni
neuspjeli društveni eksperimenti. Liberali i konzervativci koji inače ne
pokazuju sklonost raspravljanju o povijesnim zakonitostima mogli bi promijeniti
stav kad ta zamisao dođe do njih. Ali tvrditi da ste osuđeni završiti
u nekom obliku staljinizma znači previdjeti povijesnu slučajnost. Možda će se
obični ljudi pobuniti i preuzeti vlast u svoje ruke, možda će vam nekoliko
bogatih nacija iznenada priskočiti u pomoć ili ćete možda otkriti da sjedite na
najvećem naftnom polju na planetu i to iskoristiti za izgradnju ekonomije na
demokratskim načelima.
Slično je i s tijekom povijesti.
Marx nije vjerovao da različiti načini proizvodnje od antičkog ropstva do
modernog kapitalizma jednostavno slijede jedan drugog prema nekom
nepromjenjivom obrascu. Engels je primijetio da se “povijest često kreće
skokovito, posrče i ide u isprekidanim linijama”.[11]
Jedan od razloga je da proizvodni načini ne slijede jedan drugog; oni mogu
zajedno postojati unutar jednog društva. Drugi je razlog u tome što je Marx
tvrdio da se njegovo shvaćanje prijelaza iz feudalizma u kapitalizam može
primijeniti samo na Zapad i da nije univerzalno. Kako proizvodni načini
napreduju, svaka nacija ne mora nužno slijediti isti put. Boljševici su napravili
skok iz napola feudalne Rusije u socijalističku državu bez dugotrajnog
razdoblja vladavine kapitalizma.
Marx je u jednom trenutku
vjerovao da njegova rodna zemlja Njemačka mora proći kroz stadij buržoaske
vladavine prije nego što radnička klasa dođe na vlast. Čini se da je kasnije
ipak napustio ovo uvjerenje, predlažući umjesto toga “trajnu
revoluciju” koja bi zajedno sukobila ta dva stadija. Tipični
prosvjetiteljski pogled na povijest jest onaj u kojem je shvaćena kao organski
proces napredovanja u kojem svaka faza spontano nastaje iz prethodne da bi
uspostavila cjelinu koju nazivamo Napredak. Nasuprot tome, marksistički narativ
je obilježen nasiljem, rascjepom, sukobom i diskontinuitetom. Naravno da
postoji napredak, ali kao što je Marx naveo u svojem spisu o Indiji, on je
poput opakog boga koji pije nektar iz lubanje ubijenih zarobljenika.
U kojoj je mjeri Marx vjerovao u
historijsku nuždu, nije samo političko i ekonomsko, već i moralno pitanje. Čini
se da on nije pretpostavljao kako su se feudalizam ili kapitalizam morali razviti.
S obzirom na posebne proizvodne načine, postoje različite moguće putanje.
Dakako, postoje i granice dokle se može ići. Ne možete se premjestiti iz
kapitalističkog društva u društvo sakupljača, osim ako u međuvremenu ne dođe do
nuklearnog rata. Razvijene proizvodne snage takav bi atavizam učinile
podjednako nepotrebnim kao i dubinski nepoželjnim. No postoji nešto što Marx
napose drži neizbježnim. To je potreba da kapitalizam postoji kako bi se mogao
stvoriti socijalizam. Pogonjen vlastitim interesima, bezdušnim natjecanjem i
potrebom za neprestanim širenjem, jedino je kapitalizam sposoban razviti
proizvodne snage do određene točke u kojoj, pod različitim političkim
raspodjelama, višak koji proizvodi može biti iskorišten da se zadovolje potrebe
sviju. Da bismo imali socijalizam, moramo prvo imati kapitalizam. Drukčije
kazano, vi ne morate imati kapitalizam, ali netko mora.
Marx je smatrao da bi Rusija mogla biti u stanju postići oblik socijalizma
zasnovan na seljačkim zadrugama umjesto na povijesti industrijskog kapitalizma,
ali nije zamišljao da se to može ostvariti bez pomoći stranih kapitalističkih
resursa. Neka određena nacija ne mora proći kroz stadij kapitalizma, ali on
mora negdje postojati da bi postala socijalističkom.
Ovo pred nas postavlja teška
moralna pitanja. Isto kao što neki kršćani prihvaćaju zlo kao nešto što je
nužno i što je Bog namijenio čovječanstvu, tako se i Marxa može čitati kao da
kapitalizam, koliko god bio grabežljiv i lakom, moramo izdržati za dobrobit socijalističke
budućnosti koja će neizbježno uslijediti nakon njega. Ne samo izdržati i
podnijeti, nego dapače aktivno podržavati. Postoje mjesta u Marxovu opusu gdje
pozdravlja rast kapitalizma, s obzirom na to da će se jedino tako otvoriti
prostor za socijalizam. Primjerice, u predavanju iz 1847. godine on brani
slobodnu trgovinu jer ona ubrzava proces ostvarivanja socijalizma. On je
također bio pobornik ujedinjenja Njemačke smatrajući da bi time njemački
kapitalizam ojačao. Postoje mjesta u njegovim djelima u kojima ovaj
revolucionarni socijalist pokazuje suviše sklonosti za napredovanje
kapitalističke klase prema “barbarizmu”.
Moralnost takva stava uistinu je
dvojbena. Kako se ona razlikuje od staljinističkih ili maoističkih pogroma
izvršenih u ime socijalističke budućnosti? Do koje granice ciljevi opravdavaju
sredstva? Uzevši u obzir da malobrojni danas vjeruju u neizbježnost
socijalizma, nije li to dodatni razlog za uklanjanje takve brutalne žrtve
položene danas na oltar u ime budućnosti koja možda nikad neće doći? Ako je
kapitalizam nužan preduvjet socijalizma, a nepravedan je, znači li to onda da
je nepravda moralno prihvatljiva? Ako će u budućnosti postojati pravednost,
mora li zato biti nepravde u prošlosti? U spisu Teorije o višku
vrijednosti Marx piše da se “razvoj sposobnosti ljudske
vrste zbiva pod cijenu većine pojedinaca, pa čak i klasa”.[12]
Pod time smatra da će dobrobit vrste naposljetku pobijediti u vidu komunizma,
ali da to uključuje veliki udio neizbježne patnje i nepravde koja će se
ispriječiti na putu. Materijalni prosperitet koji će na koncu utemeljiti
slobodu plod je neslobode.
Postoji razlika između toga da se
čini zlo u nadi da će se iz toga izroditi dobro i pokušaja da se nečije zlo
ponašanje preokrene u dobro. Socijalisti nisu stvorili kapitalizam i nisu
odgovorni za njegove zločine, ali hvaleći ga zato što postoji, čini se razumnim
da ga iskoriste. To je moguće jer kapitalizam, dakako, nije zao. Kad bismo tako
mislili, bili bismo radikalno jednostrani, što je pogreška koja se Marxu rijetko
potkrala.
Kao što smo vidjeli, sustav
stvara slobodu isto kao i barbarizam, emancipaciju istodobno s ropstvom.
Kapitalističko društvo proizvodi enormno bogatstvo, ali na neki način ne može
odoljeti a da ga ne odmakne što dalje od većine građana. Čak i tako, to
bogatstvo se uvijek može naći na dohvat ruke. Ono može biti razdvojeno od
posjedničkih, individualističkih oblika koji ga stvaraju, investirano u
zajednicu kao cjelinu i iskorišteno za ograničavanje i svođenje teškog i
neugodnog rada na minimum. Ono dakle može ljude osloboditi okova ekonomske
nužde i uvesti ih u život u kojem će biti sposobni realizirati svoje kreativne
potencijale. To je Marxova vizija komunizma.
Ništa od navedenog ne sugerira da
je uspon kapitalizma bila dobra stvar. Bilo bi bolje da je emancipacija
čovječanstva mogla biti ostvarena s mnogo manje prolivene krvi, znoja i suza. U
tom smislu, Marxova teorija povijesti nije “teleološka”. Teleološka
teorija smatra da svaka povijesna faza neizbježno proizlazi iz prethodne. Svaki
stupanj razvoja sam je po sebi nužan, a zajedno s drugim stupnjevima neophodan
je za postizanje određenog cilja. Taj cilj je opet sam po sebi neizbježan i
djeluje kao skriveni pokretač cijelog procesa. Ništa se u ovom narativu ne može
izostaviti i sve (koliko god bilo štetno ili negativno) pridonosi dobrobiti u
cjelini.
To nije ono što marksizam
podučava. Kazati kako se kapitalizam oslanja na bolju budućnost ne znači
implicirati da postoji upravo zbog tog razloga. To također ne znači da
socijalizam nužno proizlazi iz njega. Time se ne sugerira da su zločini
kapitalizma opravdani dolaskom socijalizma niti je kapitalizam nužno morao
nastati. Načini proizvodnje ne javljaju se kao nužni i nisu povezani s
prethodnim stadijima nekom unutarnjom logikom. Nijedna etapa procesa ne postoji
zbog neke druge. Moguće je preskočiti neke etape, kao što je to bio slučaj s
boljševizmom, a ostvarenje cilja nipošto nije zajamčeno. Za Marxa povijest se
ne kreće u nekom točno određenom smjeru. Kapitalizam se može iskoristiti za
izgradnju socijalizma, ali ne radi se o tome da cjelokupni povijesni proces
potajno radi na ostvarenju tog cilja.
Dakle, moderno kapitalističko
doba nedvojbeno donosi koristi. One se očituju u brojnim primjerima, od
anestetika i kaznenog prava do učinkovitog zdravstva i slobode izražavanja,
koje su vrijednost sama po sebi, ne samo zato jer bi se u socijalističkoj
budućnosti mogli naći načini kako da ih se iskoristi. No to ne znači nužno da
je sustav napokon slobodan. Možemo kazati da je, čak i ako klasno društvo naposljetku
dovede do socijalizma, cijena koju je čovječanstvo moralo platiti za takav
sretan ishod jednostavno prevelika. Koliko bi dugo socijalistički svijet mogao
preživjeti i koliko bi energije trebalo procvjetati da bi retroaktivno opravdao
patnje koje su se zbivale u klasnom društvu? Bi li to ikad mogao učiniti, kao
što bi se teško mogao opravdati Auschwitz? Marksistički filozof Max Horkheimer
rekao je da “povijesni tijek uključuje jad i bijedu pojedinaca. Postoji
niz veza koje pružaju objašnjenje tih dviju činjenica, ali nijedan smisao koji
bi ih opravdao.”[13]
Marksizam se općenito ne shvaća
kao tragična vizija svijeta. Njegov konačni čin komunizam izgleda suviše
optimističnim za to. Ali nemati razumijevanja za njegovu tragičnu crtu znači ne
shvatiti njegovu kompleksnost i dubinu. Marksistička pripovijest nije tragična
u smislu lošeg završetka. Ali pripovijest ne mora završiti loše da bi bila
tragična. Čak i ako ljudi na kraju nađu neko ispunjenje, tragično je da su
njihovi preci morali živjeti u paklenim uvjetima da bi im to omogućili. Bit će
tu i mnogo onih koji će ostati postrance, neispunjeni i zaboravljeni. Osim
nekog doslovnog uskrsnuća, nikad nećemo moći pružiti dovoljnu odštetu ili
nagradu svim tim nestalim milijunima ljudi. Marxova teorija povijesti tragična
je upravo u tom aspektu.
To je odlika koju je dobro opisao
Aijaz Ahmad. On govori o Marxu u kontekstu uništenja seljaštva, ali poenta ima
dalekosežnije posljedice za čitav opus. Postoji, kaže Ahmad, “osjećaj
kolosalnog prijeloma i nepovratnog gubitka, moralne dvojbe u kojoj se ni stari
ni mladi ne mogu u cijelosti potvrditi, priznanja da je patnik bio istodobno
pristojan i nesavršen, kao i priznanja da je povijest pobjeda i poraza zapravo
povijest materijalne proizvodnje, a tračak nade na kraju pokazuje da će iz ove
okrutne povijesti možda još proizaći nešto dobro”.[14]
Tragedija nužno ne isključuje nadu. Ona se potvrđuje u strahu i strepnji, s
užasnutim izrazom lica.
Na kraju, postoji još jedna
poenta koju treba spomenuti. Vidjeli smo kako je Marx pretpostavljao da je
kapitalizam neophodan i prijeko potreban za socijalizam. No, je li to točno?
Što ako bi netko nastojao razviti proizvodne snage na vrlo niskoj razini, ali u
što većoj mjeri u skladu s demokratskim socijalističkim vrednotama? Bio bi to
jako težak zadatak. No ovo je, ugrubo govoreći, bio stav nekih članova Lijeve
opozicije u boljševičkoj Rusiji. Iako je taj projekt propao, postoje dobri
argumenti da je to bila prava strategija koju je trebalo prihvatiti u tim
okolnostima. Što bi bilo da se kapitalizam nikad nije pojavio? Ne bi li onda
čovječanstvo pronašlo neki manje okrutan način razvoja onog što Marx vidi kao
njegovo najveće blago materijalni prosperitet, bogatstvo kreativnih ljudskih
snaga, samoodređenje, globalne komunikacije, sloboda pojedinca, veličanstvena
kultura itd.? Bi li alternativna povijest mogla odbaciti genije poput Rafaela
ili Shakespearea? Pomislimo na procvat umjetnosti i znanosti u antičkoj Grčkoj,
Peraji, Egiptu, Kini, Indiji, Mezopotamiji i drugdje. Je li kapitalistička modema
doista bila potrebna? Kako se može prosuditi vrijednost moderne znanosti i
ljudske slobode nasuprot duhovnim dobrima plemenskih društava? Što se događa
kada demokraciju stavimo na vagu s holokaustom?
Ovo pitanje nije samo akademsko.
Pretpostavimo da šačica nas preživi nuklearnu ili neku prirodnu katastrofu i
počne zastrašujuće težak zadatak ponovne izgradnje civilizacije ispočetka.
Znajući što je uzrokovalo katastrofu, ne bi li bio dobar potez ovaj put početi
sa socijalizmom?
Eagleton, Terry. Zašto je Marx bio u pravu. Prevod: Tonči Valentić
[1]
Citat
iz: Alex Callinicos (ur.), Marxist Theory (Oxford,
1989.), str. 143
[2]
Marx, Predgovor A Contribution to the
Critique of Political Economy, u: Marx i Engels: Selected Works (London, 1968.), str. 182. (usp. izdanje: Karl Marx,Prilog kritici političke ekonomije,
Kultura, Beograd, 1969.).
[3]
Najefikasnija
obrana ove teorije nalazi se u: G. A. Cohen, Marx's Theory of History: A Defence (Oxford, 1978.). Rijetko
kad je pogrešna ideja bila zastupana na ovako sjajan način. O izvrsnom prikazu Marxove teorije povijesti v. S. H. Rigby, Marxism and History (Manchester i New York,
1987.), djelo na koje se ovdje oslanjam.
[4]
Citat iz: Alex Callinicos i Chris Harmon, The Changing Working Class(London,
1983.), str. 13.
[5]
. Marx, The Holy Family (New York, 1973.), str. 101. (usp. izdanje: Karl Marx,
Sveta porodica, Kultura, Beograd, 1969.).
[6]
. Marx i Engels, Selected
Correspondence (Moscow, 1975.), str. 390-391. (usp.
izdanje: Marx i Engels, Prepiska, I-IV, Kultura, Beograd, 1959.).
[7]
Ibid., str. 293-294.
[8]
. Ideju je iznio John Maguire, Marx's Theory of Politics (Cambridge, 1978.),
str.123.
[9]
. Marx, Capital, sv. l (New York, 1967.), str. 9. (usp. izdanje: Karl Marx,Kapital, sv. l, Kultura,
Zagreb, 1947.).
[10]
Citirano u: T. Bottomore (ur.), A Dictionary ofMarxist Thought (Ox 1983.), str. 140.
[11]
Citirano u: Umberto Melotti, Marxism and the Third World (London, 1972.),
str. 6.
[12]
Marx, Theories of Surplus
Value (London, 1972.), str. 134. (usp. izdanje:
Karl Marx, Teorije o višku vrednosti, I-III, Kultura, Beograd, 1953.-1954.).
[13]
Citirano u: Alfred Schmidt, The Concept of Nature in Marx (London, 1971.),
str. 36.
[14]
Aijaz
Ahmad, In Theory: Classes, Nations, Literatures (London,
1992.), str. 228