Zamislite da se serijski ubica sklonio među grupu dece u školi. Za decu on ne predstavlja pretnju, ali ako mu se dopusti da pobegne, verovatno će ponovo nekog ubiti, a možda i počiniti masovno ubistvo. Škola je okružena bezbednosnim snagama, ali njihova meta se ne vidi. Mladi oficir pita komandanta šta da radi. Odgovor odmah stiže: „Raznesite školu“. Mladi oficir okleva. A deca? Komandant mu odgovara da smrt dece neće biti njihova krivica, već krivica serijskog ubice. Smrt dece će biti samo neizbežna posledica jednog moralnog i nužnog čina. Ako se ubica ne zaustavi, moglo bi stradati mnogo više dece. Škola je razneta, a s njom i serijski ubica.
Zašto komandant nije u pravu? Delimično zato što je on, etičkim jezikom rečeno, konsekvencijalista. On veruje da o ljudskim postupcima treba suditi tako što će se izračunati njihove verovatne posledice i proceniti da li su uglavnom pozitivne ili negativne. Problem je očigledno u tome šta se smatra pozitivnim, a šta negativnim. Različiti ljudi će verovatno različito, nekad i sasvim suprotno odgovoriti na to pitanje. Utilitarizam je verovatno najpoznatija vrsta konsekvencijalizma jer upoređuje ukupnu količinu nesreće koja će proizaći iz našeg postupka sa ukupnom količinom sreće koju bi on mogao izazvati. (Moraćemo, naravno, da definišemo šta je sreća, pošto ona za Platona nije bila isto što i za Marksa ili Džejkoba Ris Moga.) Nije toliko važna naša namera i priroda našeg čina, koliko njegov uticaj na svet: da li će on povećati ukupnu ljudsku sreću ili neće?
Postupci su isto što i njihova dejstva. Ali kako ćemo znati kakvo će biti dejstvo nekog postupka? Svaka etika zasnovana na posledicama nužno je retrospektivna. Plodovi naših postupaka moći će da se procene tek naknadno, jer će oni tek tada postojati u svetu. Pokušaj da se izračunaju unapred nije jednostavna stvar. Za praćenje rezultata čak i najtrivijalnijih činova bio bi potreban veliki tim istraživača. Na primer, iz autobusa spazim oglas koji me svojim bojama podseća na jednu davnašnju reklamu koja me je navela da propušim. Ponovo počinjem da pušim i za nekoliko godina umirem od raka. Zbog toga jedno od moje dece mora da napusti fakultet, postaje delinkvent i jedne mračne noći u Hekniju udari vas flašom od viskija po glavi. Posle tog napada, vaš vid postaje trajno zamućen, pa se zakucate kolima u kasapnicu u Griniču i ozbiljno povredite jednu stariju ženu. Njen partner padne u depresiju i skoči s mosta.
Nemoguće je, dakle, reći koliko ljudi je upleteno u jedan postupak – a nisam ni pomenuo agenciju koja je dizajnirala oglas, radnike koji su proizveli autobus ili one koji su obezbedili gumu za njegove točkove. Pitanjem ko je vlasnik postupka mnogo su se bavili stari Grci. Oni su smatrali da se ljudi kreću kroz zamršenu, nejasnu mrežu uzroka i posledica koja se nikad ne može sagledati u celini. To može samo Bog, sveznajući narator u romanu. Ono što činimo može izmaći našoj kontroli, izazvati razne posledice, spojiti se s postupcima drugih i stati naspram nas kao nepoznata sila. U tom smislu, svi smo „nedužni krivci“ poput Edipa, upleteni u potencijalno smrtonosne situacije koje nikad nismo izabrali i kojih možda nismo ni svesni. Hrišćanska doktrina o izvornom grehu, po kojoj se svi nalazimo u tom stanju iako ga niko od nas nije skrivio slična je tom tragičnom načinu gledanja.
Tu je i pitanje šta se neće dogoditi zbog onog što vi činite ili ne činite. Možda bi jedno od dece koje ste ubili jednog dana otkrilo lek za rak. Ovde govorimo o onom što bismo mogli nazvati stvarnost u konjunktivu – o svetu koji bi možda bio drukčiji da smo mi drukčije delovali. I ovde se treba kretati pažljivo. Čini se da je razumno reći: „Da nisam zakasnio na aerodrom zbog prepreka na putu, bio bih u avionu koji se srušio u Atlantik i niko od putnika nije preživeo.“ Ali moglo bi se isto tako reći: da sam stigao na vreme, događaji bi se možda odvijali drukčijim tokom i u toj alternativnoj istoriji avion ne bi pao. Možda ne možete da promenite ni delić istorije, a da ne promenite njen veliki deo.
Postoji još jedan razlog zašto to nije najzdraviji oblik etike. Vrlo je kontraintuitivno tvrditi da o nekom postupku sudimo samo na osnovu razlike koju on unosi u svet. Nije stvar samo u tome što loš postupak može imati dobre posledice ili obrnuto. Ponekad nam se čini da je neki čin dobar sam po sebi, bez obzira na rezultat koji bi mogao proizvesti. Dobro je što neko želi da žrtvuje svoj život da bi odbranio nedužne čak i ako krajnji rezultat celog projekta ostavi te iste nedužne u još gorem položaju od onog u kom su ranije bili. Isto tako, dobro je da ne masakriramo hiljade civila u Gazi čak i ako to znači da nam ratoborni pripadnici Hamasa neće pasti u šake.
U pozorišnom komadu Roberta Bolta Čovek za sve sezone, mučenik Tomas Mor iz 16. veka odbija da zvanično porekne autoritet pape iako zna da će zbog toga biti pogubljen. Ostaje veran svom stavu bez obzira na posledice jer bi inače izdao sopstveni identitet. Stvarni Tomas Mor bio je više konsekvencijalista: odbio je da porekne suverenitet pape zato što se plašio da će goreti u paklu ako to učini.
Postupci koji svoju vrednost sadrže u sebi liče na umetnička dela. Kao i umetnička dela, oni ne mogu biti posmatrani samo na funkcionalan ili utilitaran način. Ne pitamo čemu služi „Mona Liza“. Ali čak i takvi postupci mogu imati nenameravane posledice ili pak namera može biti skrivena i samom akteru. Uzmimo, na primer, roman Krila golubice Henrija Džejmsa. U njemu su Kejt Kroj i Merton Denšer mladi zaljubljeni par koji nema sredstava da se venča. Oni se sprijateljuju s Mili Til, prebogatom Amerikankom. Kejt slučajno saznaje da će Mili uskoro umreti od neizlečive bolesti i ubeđuje Denšera da se udvara Amerikanki, koja se u njega zaljubila, da se njom oženi i postane njen naslednik. Mili za sve to saznaje, ali ipak ostavlja Denšeru veliki deo svog bogatstva. Kao mučenica, ona kreativno koristi svoju smrt, stavlja je u službu nekog drugog. Posledica tog čudesnog čina praštanja je to da se Denšer strasno zaljubi u sećanje na Mili.
Gonjen grižom savesti zbog ružnog plana, on ne prihvata nasledstvo. Voljan je da se venča sa Kejt, ali bez novca. Ako Kejt odluči da se ne uda za njega, prebaciće nasledstvo na nju. Kejt, sa svoje strane, insistira da se venčaju, ali samo pod uslovom da on prihvati nasledstvo i time potvrdi da više nije odan pokojnici. Pošto ne mogu da razreše taj mrtvi čvor, njih dvoje se rastaju i tu se roman završava.
Umiranjem Mili, njenom čudesnom nebrigom o posledicama i kalkulacijama, trebalo je da bude prevaziđena zamršena mreža uzroka i posledica. Taj postupak spada u one koje Džejms često naziva „lepim“, to jest u postupke kojima neka osoba ne postiže ništa za sebe, već su oni sami sebi cilj. Velika je smelost živeti samopožrtvovano, u nekakvom ekstravagantnom nehaju, ali još su važniji čista plemenitost i zračenje takvog života. Milina etika je, da tako kažemo, aristokratska, za razliku od uskogrudog račundžijskog mentaliteta Kejt i Denšera.
Milin konačni čin izgleda kao šamar konsekvencijalizmu. On za Mili neće imati nikakvih posledica jer će uskoro biti mrtva. Ipak njen postupak ima trenutno dejstvo na Kejt i Denšera. Postavlja se pitanje da li je sama Mili predvidela to dejstvo. Da li je ona svetica ili kalkulantkinja? Da li je htela da pokaže svoju moralnu prefinjenost i zauvek osvoji Denšerovo srce ili prosto da prekine njegovu vezu s Kejt? Da li je njena divna bezinteresnost zapravo samo lukav čin agresije? Kao što obično biva kod Džejmsa, ne znamo odgovor. Roman nam ne dopušta da proniknemo u Miline motive. Teško je reći da li je njena plemenitost jedan vid egoizma ili altruizma, samopotiranje njenog Ja ili, naprotiv, njegovo potvrđivanje.
Čini se da komandant koji naređuje da se raznese škola veruje da, moralno govoreći, cilj opravdava sredstva. Ponekad je to tačno. Malo ko misli da je loše ako čovek slaže Gestapo koji se raspituje gde se nalazi njegova baka Jevrejka. Ali Toma Akvinski, najveći teolog, ne bi se s složio s većinskim mišljenjem. Doduše, mada je smatrao da je laganje apsolutno loše, nije mislio da „apsolutno“ znači „vrlo grešno“. Za njega je to prosto bio sinonim za nešto što nikad ne treba raditi. S druge strane, bezmalo svako misli da je nedopustivo pucati u desetogodišnjeg dečaka koji se ušunjao u nečiju kuću i ukrao pet funti. (Postoji mnogo veća verovatnoća da bi to uradio Amerikanac nego Britanac – ne zato što su Britanci moralno superiorni, već zato što nemaju pištolje.)
Nema, dakle, opšteg pravila. Neki ljudi verovatno veruju da nije važno ako milion Palestinaca bude ubijeno pod uslovom da se u tom procesu eliminiše Hamas. Valja se zapitati po čemu se ti ljudi razlikuju od Hamasa. Postoje i oni koji smatraju da ubijanje nedužnih – ne-boraca – nikad nije dopustivo, bez obzira na korist koju bi to nekima moglo doneti i da je moralno gnusno shvatiti masovni pokolj kao kolateralnu štetu. Drezden, Koventri i Hirošima su bili slučajevi masovnih pokolja. Ako je nekom dopušteno da to uradi, onda mu je manje-više sve dopušteno, i sav govor o moralu postaje izlišan.
UnHerd, 29.04.2025.
Prevela Slavica Miletić