Oksfordski rečnik engleskog jezika definiše terorizam kao „nezvaničnu ili neovlašćenu primenu nasilja za ostvarivanje političkih ciljeva“. „Nezvanično i neovlašćeno“ je tu da zaštiti svakog vojnika na planeti od sudskog gonjenja za ubistvo i nanošenje teške fizičke povrede. Izraelske odbrambene snage mogu da masakriraju decu i pretvaraju bolnice u ruševine, ali stanovište državne vojske Izraela je da se na te strahote obično ne gleda kao na terorističke činove. Monstruozni zločini Hamasa od 7. oktobra prošle godine izvesno su bili dela terorizma, ali ne zato što počinioci nisu nosili uniforme.
Nije uvek jasno ko je terorista a ko to nije. Nacisti su smatrali da je francuski pokret otpora teroristička organizacija, ali Britanci nisu tako mislili. Da li su članovi Afričkog nacionalnog kongresa u vreme južnoafričkog aparthejda bili teroristička banda ili borci za slobodu? Prema Oksfordskom rečniku, terorizam mora biti neovlašćen, ali nije jasno ko može da izda ovlašćenje za nasilje. „Država“ je uobičajeni odgovor na pitanje ko jedini ima pravo da vrši nasilje, ali mnoge vladavine, od carskog Rima do modernih Sjedinjenih Država, upuštale su se u masovni pokolj civila, što poprilično zvuči kao pribegavanje terorizmu. Da li su bombardovanja Drezdena i Koventrija u Drugom svetskom ratu bila teroristički činovi ili samo neizbežne posledice rata? Ipak, to što je neko u ratu ne štiti ga od optužbe za zločine. Naprotiv, najverovatnije će ih upravo tada počiniti.
Nije svako nezvanično i neovlašćeno nasilje za osudu. Šta ako je ludak s puškom upao u učionicu i sprema se da ubija jedno po jedno dete, a vi stojite iza njega s pištoljem u ruci? Nema mnogo onih koji će reći da ne treba da mu pucate u leđa, a pogotovo nema onih koji bi kao razlog naveli to što niste „ovlašćeni“ da to uradite. Prosto ne bi bilo dovoljno vremena da se pozove policija ili ministarstvo odbrane. Kažem da „nema mnogo“ onih koji bi bili protiv pucanja u tog čoveka jer bi neki pacifisti odbili to da urade zato što smatraju da je primena nasilja apsolutno pogrešna. Lav Tolstoj je bio jedan od njih. (Uzgred, ovde „apsolutno“ ne znači „vrlo, vrlo pogrešno“, već pogrešno u svakom zamislivom sticaju okolnosti koji biste mogli da navedete kao opravdanje.)
Jedini problem s tom vrstom pacifizma je šta ćete reći ožalošćenim roditeljima na sledećem roditeljskom sastanku. Ne pokušati da se ubije ludak s puškom očigledna je greška, što znači da je doslovni pacifizam neodrživ. Ima situacija u kojima je ubiti nekog ne samo dopušteno već i obavezno. Ne upucati ludaka s puškom u takvoj situaciji bilo bi nemoralno. Srećom, takve situacije su retke. Štaviše, one se bezmalo uvek tiču prava na samoodbranu protiv čina nepravedne agresije. Ali ne možete da izvršite nepravednu agresiju i da je predstavljate kao samoodbranu kao što to Izraelci sad rade u Gazi. Nasilje koje se vrši u samoodbrani mora biti srazmerno. Možete upucati ludaka s puškom u leđa, ali ne smete ga polako peći nad vatrom. Možete da ubijete operativce Hamasa koji planiraju ubistvo, ali ne smete da pretvorite njihovu zemlju u pustinju da biste to uradili. Pored toga, ludak s puškom u školi je kriv, što je sud o činu koji se on sprema da počini a ne o njegovom moralnom karakteru, dok je većina ubijenih u Gazi nedužna. Ni ovo nije sud o njihovom moralnom karakteru već o onom što čine (ili u ovom slučaju ne čine, to jest ne ubijaju ljude kao članovi ili pristalice Hamasa).
Kaže se, međutim, da je terorizam povezan s političkom svrhom, što nije slučaj s naoružanim ludakom u školi. Ali pomislite na nekog ko se sprema da ubije predsednika (hajde da to ne bude Tramp) a vi ste jedina osoba koja može da spreči ubicu dobro naciljanim metkom. Neki pacifisti kažu da bi u toj situaciji pucali u noge ali ne u glavu. Oni nisu apsolutno protiv povređivanja ljudi, već samo protiv ubijanja. To nije pedanterija, jer postoji i te kakva razlika između biti obogaljen i biti pretvoren u leš. Ali šta ako možete da naciljate samo glavu atentatora? U tom slučaju ćete izvršiti opravdano ubistvo s političkim ciljem – ali ako ste običan građanin, taj čin nije ni ovlašćen ni ozvaničen.
Definicija terorizma u rečniku je, dakle, prilično besmislena. Čin nasilja može biti legitiman iako ne spada u vaše profesionalne dužnosti i nije ga odobrila država. Ili ga može država naručiti, a da se ni u jednom drugom pogledu ne razlikuje od terorizma. U svakom slučaju, nije uvek lako razlikovati političke motive od nekih ličnijih. Neki nezadovoljan mladić iz etničke manjine može ubiti u ime izvitoperene verzije islama, ali i zato što oseća da je isključen. Ili vi možete nekog ubiti iz zabave – setimo se serijskih „ubistava u vresištima“ iz šezdesetih. Kroz Evropu 19. veka provlačila se jedna struja anarhističkog mišljenja koja je verovala u uništavanje bez razloga. Ako pokretom prsta možete da prizovete ništavilo, vaše se moći sigurno mogu meriti s moćima Boga koji je stvorio svet. Uništavanje je izokrenuta verzija stvaranja, čega je svesno svako dete s balonom u ruci.
Čini se da je sadašnji britanski ministar unutrašnjih poslova donekle neosetljiv na te razlike pošto je nedavno svrstao prskanje aviona bojom u istu kategoriju sa spaljivanjem živih ljudi. Posledica te besmislice je da se umanjuje značaj spaljivanja živih ljudi. Ali pojam terorizma se uvek lako proširivao. On vodi poreklo iz Francuske revolucije, događaja koji je izrodio moderno doba, preciznije iz Vladavine terora, koja je i sama posledica Revolucije.
Teror tada prvi put postaje specifičan oblik politike, nešto kao alternativa neoliberalizmu ili socijaldemokratiji. Terorizam, dakle, započinje život kao program koji sponzoriše država, a ne kao napad na državu. Vlast u takvoj državi sve vreme zastrašuje svoje građane, što je suprotno stanju u kom se građani sve vreme dosađuju, kao pod sadašnjim britanskim premijerom. Valja napomenuti da su neki od onih koji su naglašavali surovost i krvoločnost te epizode bili znatno manje zgroženi načinom na koji je francuska država ugušila levičarsku Parisku komunu osamdesetak godina kasnije, kad je ubijeno ili zatvoreno mnogo više ljudi nego što ih je stradalo u rukama jakobinaca. Istoričar Erik Hobsbom je primetio da je Komuna ugušena masakriranjem Parižana u razmerama koje su bile nezamislive u civilizovanim državama 19. veka.
Ima dobrih razloga za tvrđenje da je ideja terorizma smišljena kao neka vrsta šale. Revolucija je bila doba –izama i reč „terorizam“ može se videti, donekle maštovito, kao satirični šamar toj upotrebi jezika karakterističnoj za bankrot filozofiju koja se sastoji od prosipanja creva i odrubljivanja glava. Jednim mračno duhovitim obrtom, „terorizam“ daje tim bolesnim činovima lažno dostojanstvo političke teorije. Nije više stvar u korišćenju nasilja za nametanje vaše vrste politike. Umesto toga, nasilje postaje jedna vrsta politike – politika s one strane politike, na isti način na koji neko avangardno delo predstavlja umetnost s one strane umetnosti. Umesto da uveravate ljude da treba da deluju na određeni način, vi ih sprečavate da bilo kako deluju. Razlika između rata i mira više se ne može održati. Sa stanovišta teroriste, sam društveni poredak je jedna vrsta nasilja, što znači da je bacanje bombe u prepun kafe samo spektakularnije verzija onog što se sve vreme događa.
Druga mogućnost je da prikačite bombu na sopstveno telo i tako spojite ubistvo i samoubistvo. Bombaši samoubice obično vide sebe vide kao skromna sredstva plemenite ideje, ali to protivreči činjenici da je samoubistvo čin vrhunskog suvereniteta nad samim sobom. Jedan lik Dostojevskog napominje da oduzimanjem sopstvenog života na tren postaješ božanstvo jer ispoljavaš onu vrstu dominacije za koju se obično smatra da je rezervisana za Boga. Iako taj čin traje samo nekoliko sekundi, on je najviše stanje autonomije, koja je zasnovana na ključnom pojmu zapadne filozofske tradicije, naime na ideji da posedujemo sami sebe. Moje telo mi pripada na isti način kao deo imovine s kojim mogu da raspolažem kako mi je volja. Tačno je da ne mogu da ostavim telo u kafani kao što mogu da ostavim kišobran i da nije jasno ko ili šta je taj posednik koji je različit od unutrašnjosti mog tela; ali san o posedovanje samog sebe bio je moćna sila u evropskoj buržoaskoj misli. Mogu da posedujem svoje telo na način prilično sličan onom na koji mogu posedovati tuđa tela, tradicionalno poznata kao robovi; kao što mogu njih da ubijem, isto tako sam slobodan da ubijem samog sebe. U stvari, ubijanje samog sebe je vrhunski čin slobode. Jedan odgovor na taj smrtonosni način gledanja je tvrditi da mi ne pripadamo sami sebi već jedni drugima, čime se postavljaju izvesne granice onom što smemo da radimo sa svojim telima. Važno je, međutim, primetiti da je ljudima koji su dovoljno očajni da se ubiju poslednja stvar na umu doktrina o posedovanju samog sebe.
Problem s nasiljem je to što je ono postojalo od naših početaka; zato je tako duboko usađeno u naša društva. Da bi stvorili civilizaciju, ljudi su morali da zagospodare svojom životnom sredinom a taj odnos gospodarenja ne može da nestane čim se uspostavi civilizovano društvo. Umesto toga, on se „sublimira“ (Frojdov termin) za neki viši cilj. Taj cilj je poznat kao politička država, koja ima monopol na upotrebu sile. Sila se okreće prema spoljašnjim neprijateljima, kao i prema raznim unutrašnjim protivnicima. Ali to znači da je nasilje ugrađeno u civilizaciju, da ono nije samo nesrećni sticaj okolnosti; da je ono u jezgru društvenog poretka, koji mu je suprotstavljen. A ako ova refleksija nije dovoljno sumorna, evo još malo: postoje i oni koji osećaju da ih taj poredak ne predstavlja i da mogu privući pažnju na svoj položaj samo tako što će ubiti neke druge ljude.
UnHerd, 24.07.2025.
Prevela Slavica Miletić