Obično novinari anketiraju građane tog dana, pitajući ih šta im
Dejton znači. Nekako njihovi odgovori isprazno zvuče baš kao i odgovori
na pitanje šta očekuju od izbora. Svaki put poput pokvarenih
gramofonskih ploča čujemo da građani žele promjene i onda uporno
cementiraju na vlasti one koji su ih doveli u stanje beznađa. Ali
građani BiH su skromni i nisu ambiciozni poput ovdašnjih političara,
njima je dobro jer se ne puca, a Dejtonski sporazum je upravo zaustavio
rat i donio mir. Đavlu bi bilo malo.
Dan Dejtona pretvoren je u jednom dijelu Bosne i Hercegovine u
praznik, u drugom dijelu je to normalan radni dan. I tako nam je sve,
kada jedni slave nešto u BiH, za druge je to provokacija, uvreda, napad
na nacionalno biće. Ovdašnji političari nisu se umorili od ratne
retorike, govora mržnje, širenja straha, podizanja tenzija, prijetnji i
ucjena ni toliko godina kasnije. Da taj paradoks bude još izraženiji,
prijeti nam se uvođenjem zakona o zabrani govora mržnje i lažnih vijesti
iz usta onih koji su najveći generatori govora mržnje. Koliko smo
napredovali u ovih tri decenije svjedoči i najava da bismo uskoro za
javno izgovorenu riječ mogli završiti u zatvoru. Krupnim koracima
koračamo ka Evropskoj uniji.
Da li je cilj onog što zovemo međunarodnom zajednicom bio napraviti u
Bosni i Hercegovini fukncionalnu ili zarobljenu državu? Međunarodna
zajednica vješto se krila iza paravana da odgovornost za društvene i
političke procese treba da preuzmu domaći politički lideri, dok su se
domaći političari krili iza te iste međunarodne zajednice pod izgovorom
da su im ruke vezane dok stranci zemlju drže pod protektoratom. Uzajamno
optuživanje, puno grubih riječi i napada, i istovremeno držanje na
istom kursu.
U međuvremenu drže sopstvene građane taocima u sopstvenoj državi, ne
dopuštajući ni otkupninu otupjelim zatočenicima. I da li smo svjesni da
smo jedina evropska država koja ne zaslužuje čak ni oznaku „demokratija
s nedostatkom“. Mi smo „hibridni“ režim, dakle visimo negdje između
demokratskih institucija i autoritarne prakse.
Gdje smo 27 godina poslije? Osiromašeni, zbunjeni i rasuti po
svijetu. Zapravo, živimo u dva paralelna svijeta, bez dodirnih tačaka
među njima – jedan je svijet luksuza i izobilja na račun poreskih
obveznika, drugi je svijet tih istih siromašnih poreskih obveznika. Oni
koji ne pristaju na ovakvu realnost odavno su u inostranstvu.
Tačka na i moralnog posrnuća jednog društva, jedne države i njenih
institucija stavljena je legitimisanjem očigledne izborne krađe,
izbornog inženjeringa, obiljem krivičnih djela na proteklim izborima.
Biće u čast godišnjice Dejtona. Međunarodna zajednica je požurila brže
bolje da zaklopi oči na uspostavljanju jednog poretka na temeljima
korupcije i krađe i prizna da su protekli izbori bili praznik
demokratije. Prije bih rekla da je na ovim izborima zakucan zadnji čavao
u kovčeg privida demokratije koji smo mislili da živimo. Definitivno
demokratija ne stanuje ovdje. Baš kao i sve manje ljudi. Oni koji su
ostali pretvorili su se u sjenu, koja besciljno luta nadajući se da će
taj imaginarni neko riješiti preko noći sve one probleme, koje oni sami,
baš kao i političari niti su htjeli niti hoće da riješe. Usta su i
političarima i građanima puna – ovim prvim reformi, integracije, držanja
fige u džepu kako bi sve ostalo nepromijenjeno, ovim drugima sopstvene
bijede, krize u koje su ih gurnuli ti isti političari koje uporno
potvrđuju od izbora do izbora.
Kako u ovakvom stanju ljudima vratiti vjeru i nadu da je moguće
izgraditi bolje, pristojnije i uljudnije društvo, kada smo svi odreda
zakazali? Kada se narodni poslanici i visoki zvaničnici grohotom smiju
na mizogene uvrede, uvrede ljudi po nacionalnoj osnovi, fizičkom izgledu
u prisustvu mudrih sefovskih glava, kada slavimo zločin i nipodaštavamo
žrtve. U ovakvom stanju neizvjesne i sumorne budućnosti moguće je
jedino umjesto riječi „sretan nam praznik“ zaključiti da klizimo ka dnu.
Tanja Topić, rođena 1968. godine u Banjaluci.
Diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Radila je kao
novinarka beogradskog nedjeljnika „Vreme“, a od 1997. Godine bila je
dopisnica ovog lista iz Bosne i Hercegovine. Radila u banjalučkom
nedjeljniku Reporter od 1997. do 2000. godine. Danas radi kao naučna
saradnica i voditeljica kancelarije njemačke Fondacije Friedrich Ebert.
Kooautorica je i autorica nekoliko studija i članaka: Profili glasača u
Bosni i Hercegovini, Studija o medijima u BiH…
Izvor: Oštra nula