Tanja Topić: Ilustracija Dejtona kroz sliku posrnulog društva

Nekako se uvijek u novembru vraćamo na pitanje šta nam je značilo potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma i koliko je on, zapravo, danas, održiv. U osnovi Ustav Bosne i Hercegovine, proistekao iz ovog sporazuma, je diskriminatorski prema sopstvenim građanima, ali je diskriminacija baš kao i korupcija postala sastavni dio naših identiteta i prihvatljiva matrica društvenog ponašanja.

21. novembar 2022, 11:52

Obično novinari anketiraju građane tog dana, pitajući ih šta im Dejton znači. Nekako njihovi odgovori isprazno zvuče baš kao i odgovori na pitanje šta očekuju od izbora. Svaki put poput pokvarenih gramofonskih ploča čujemo da građani žele promjene i onda uporno cementiraju na vlasti one koji su ih doveli u stanje beznađa. Ali građani BiH su skromni i nisu ambiciozni poput ovdašnjih političara, njima je dobro jer se ne puca, a Dejtonski sporazum je upravo zaustavio rat i donio mir. Đavlu bi bilo malo.

Dan Dejtona pretvoren je u jednom dijelu  Bosne i Hercegovine u praznik, u drugom dijelu je to normalan radni dan. I tako nam je sve, kada jedni slave nešto u BiH, za druge je to provokacija, uvreda, napad na nacionalno biće. Ovdašnji političari nisu se umorili od ratne retorike, govora mržnje, širenja straha, podizanja tenzija, prijetnji i ucjena ni toliko godina kasnije. Da taj paradoks bude još izraženiji, prijeti nam se uvođenjem zakona o zabrani govora mržnje i lažnih vijesti iz usta onih koji su najveći generatori govora mržnje. Koliko smo napredovali u ovih tri decenije svjedoči i najava da bismo uskoro za javno izgovorenu riječ mogli završiti u zatvoru. Krupnim koracima koračamo ka Evropskoj uniji.

Da li je cilj onog što zovemo međunarodnom zajednicom bio napraviti u Bosni i Hercegovini fukncionalnu ili zarobljenu državu? Međunarodna zajednica vješto se krila iza paravana da odgovornost za društvene i političke procese treba da preuzmu domaći politički lideri, dok su se domaći političari krili iza te iste međunarodne zajednice pod izgovorom da su im ruke vezane dok stranci zemlju drže pod protektoratom. Uzajamno optuživanje, puno grubih riječi i napada, i istovremeno držanje na istom kursu.

U međuvremenu drže sopstvene građane taocima u sopstvenoj državi, ne dopuštajući ni otkupninu  otupjelim zatočenicima. I da li smo svjesni da smo jedina evropska država koja ne zaslužuje čak ni oznaku „demokratija s nedostatkom“. Mi smo „hibridni“ režim, dakle visimo negdje između demokratskih institucija i autoritarne prakse.

Gdje smo 27 godina poslije? Osiromašeni, zbunjeni i rasuti po svijetu. Zapravo, živimo u dva paralelna svijeta, bez dodirnih tačaka među njima – jedan je svijet luksuza i izobilja na račun poreskih obveznika, drugi je svijet tih istih siromašnih poreskih obveznika. Oni koji ne pristaju na ovakvu realnost odavno su u inostranstvu.

Tačka na i moralnog posrnuća jednog društva, jedne države i njenih institucija stavljena je legitimisanjem očigledne izborne krađe, izbornog inženjeringa, obiljem krivičnih djela na proteklim izborima. Biće u čast godišnjice Dejtona. Međunarodna zajednica je požurila brže bolje da zaklopi oči na uspostavljanju jednog poretka na temeljima korupcije i krađe i prizna da su protekli izbori bili praznik demokratije. Prije bih rekla da je na ovim izborima zakucan zadnji čavao u kovčeg privida demokratije koji smo mislili da živimo. Definitivno demokratija ne stanuje ovdje. Baš kao i sve manje ljudi. Oni koji su ostali pretvorili su se u sjenu, koja besciljno luta nadajući se da će taj imaginarni neko riješiti preko noći sve one probleme, koje oni sami, baš kao i političari niti su htjeli niti hoće da riješe. Usta su i političarima i građanima puna – ovim prvim reformi, integracije, držanja fige u džepu kako bi sve ostalo nepromijenjeno, ovim drugima sopstvene bijede, krize u koje su ih gurnuli ti isti političari koje uporno potvrđuju od izbora do izbora.

Kako u ovakvom stanju ljudima vratiti vjeru i nadu da je moguće izgraditi bolje, pristojnije i uljudnije društvo, kada smo svi odreda zakazali? Kada se narodni poslanici i visoki zvaničnici grohotom smiju na mizogene uvrede, uvrede ljudi po nacionalnoj osnovi, fizičkom izgledu u prisustvu mudrih sefovskih glava, kada slavimo zločin i nipodaštavamo žrtve.  U ovakvom stanju neizvjesne i sumorne budućnosti moguće je jedino umjesto riječi „sretan nam praznik“ zaključiti da klizimo ka dnu.

Tanja Topić, rođena 1968. godine u Banjaluci. Diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Radila je kao novinarka beogradskog nedjeljnika „Vreme“, a od 1997. Godine bila je dopisnica ovog lista iz Bosne i Hercegovine. Radila u banjalučkom nedjeljniku Reporter od 1997. do 2000. godine. Danas radi kao naučna saradnica i voditeljica kancelarije njemačke Fondacije Friedrich Ebert. Kooautorica je i autorica nekoliko studija i članaka: Profili glasača u Bosni i Hercegovini, Studija o medijima u BiH…

Izvor: Oštra nula