Grčka složenica filozof/ija sastavljena je od filos, „drag“, i sofia, „mudrost/mišljenje“ – „mudroljub/lje, ljubav prema mišljenju“, kada bismo prevodili. „Drugačije mišljenje“ bi se dakle moglo prevesti nazad u grčki kao alozof/ija, čime bismo dobili termin (allos – „drugi“). A termin je neophodan da bi se koliko-toliko stručno razmatrao neki fenomen, posebno ako je nov.
Slučajno sam po ko zna koji put čula formulu „drugačije mišljenje“, ovoga puta iz usta zombi-mame sa prozuklim glasom i funkcijom „bivša“, ne sećam se više čega: u svakom slučaju, neizbežna učesnica u vučimedijskim razgovaranjima. Nešto me je upravo ovoga puta podstaklo, možda smrtna ozbiljnost zombi-mame dok je sebe i sagovornike svrstavala upravo u tu grupu, ljudi koji misle drugačije…
Srbija je verovatno jedina država na svetu u kojoj vlast drže oni koji misle drugačije. Još uverljivije jedinstveno, na vlast su došli jer su za njih glasali, logično, oni koji misle drugačije. Moglo bi se dakle zaključiti da je u Srbiji na vlasti opozicija – koja po pravilu ima drugačije mišljenje od vladajućih. Ili svet dubi na glavi? Ko ima prvo, važeće mišljenje, a ko drugačije od toga? Oznaka „drugačije“ izrazito je neutralna, ona skoro da izjednačava po položaju i statusu, a razlikuje po svemu drugome inače ravnopravna mišljenja, od kojih jedno ima moć, a drugo/drugačije ne. Odgovor je još otežan time što alozofija nema celovitih tekstova po kojima bi, direktno ili putem imanentne poetike, sastavili/učitali sistem mišljenja: moramo je dedukovati iz izjava, fragmenata javnog govora, sporazumevanja po socijalnim mrežama, transparentima, povicima, pesmama, psovkama i slično. I naravno, iz samodefinisanja, koje je na početku problematično: alozofi su sebe odredili kao solidarno jednake sa ćacijima, ili baš kao ćacije. Termin je nastao pravopisnom greškom, jer grupa nije savladala sve znake azbuke, a htela bi da joj to bude isključivo, jedino pismo; šteta, jer neprihvatljiva abeceda ima nešto manje slova… Pokušaj da se neki alozofi prikažu kao visoko pismene osobe propao je, ali je pre toga uspeo da u sumnjive odnose uvuče i univerzitetsku sferu nepouzdanim vestima o studijskom uspehu. Što se vodećih alozofa tiče, tu je retko ko od (ne)vladajućih elita uspeo da detektuje bilo koji znak proverene pismenosti. Najviši nivo artikulacije doseže se među alozofima ponavljanjem formula; najveći broj formula potiče od najviše pozicioniranog alozofa, bivšeg predsednika republike. Sa svim tim elementima, ne može se, nažalost, sastaviti nikakva hipoteza o povezanosti pismenosti, misli ili skupa govornih formula koje bi funkcionisale kao sistem. Alozofija ne može biti prihvaćena kao termin, premda može biti priručna u antropološkom opisu. Tačniji termin bio bi nilozofija (latinski nihil, skraćeno nil – „ništa“). Možda bi još najprikladniji termin bio uzofija (grčki ou – „ne“), koji nije sklopljen po pravilima grčke morfologije, već po terminu utopija („ne-mesto“) engleskog teologa i filozofa Tomasa Mora, koji je namerno izabrao nepostojeći prefiks, da bi naglasio značaj nepostojanja svoje zamišljene države… U svakom slučaju, linija priručnih nužnika koja deli „dom narodne skupštine“ od predsedništva mogla bi dobiti ime uzofija, koje savršeno odgovara lokaciji i populaciji.
Ukoliko se, silom ili drugačije, ukloni uzofsko naselje, dobar deo problema sa onima koji drugačije misle bio bi rešen, odnosno postao bi neupotrebljiv. Pitanje kome su uzofi uopšte bili potrebni potpuno bi se izgubilo: jer, paradoksalno, upravo oni koji su, kao predstavnici drugačijeg mišljenja, izglasali vlast drugačijeg mišljenja, mare za drugačije mišljenje koliko i za lanjsku naftu. Bilo kome izvan granica dometa vučimedija drugačije mišljenje je savršen besmisao. Nefunkcionalno spolja i iznutra, ovo mizerno jezičko poštapanje izaziva samo dodatni bes, uz tone pravih razloga i motiva. Kuš, zombi-mama!