Veliki je to dan bio za Zaplanik, malo selo kraj Trebinja. Petnaest godina nakon rata konačno se u selo vraćaju mještani, izbjegli one olovne 1992, kad se Zaplanik našao na liniji razgraničenja Hrvatskog vijeća obrane i Vojske Republike Srpske. Topovi su se odavno ohladili i mir se vratio u Trebinjsku Šumu: selo je danas ukrašeno srpskim trobojkama, djeca vrište sa ringišpila, odrasli se okupili oko igrališta na kojemu igraju mladi protiv starih, zrak ispunili zvukovi “Zvezda Granda” i slatkasti dim pečenih prasića s livade, a televizijske kamere u stopu prate visoke goste iz Vijeća ministara, strane ambasadore i članove Komisije za izbjegla i raseljena lica BiH.
– Sa zadovoljstvom mogu da kažem da se danas u selo Zaplanik vraćaju gotovo svi stanovnici koji su tu živjeli 1991. godine – blista od ponosa predsjednik Komisije za izbjegla i raseljena lica, pa vodi novinare do obnovljene kamene kuće, najljepše u selu.
– Ima li lift? – dovikuje netko iz okupljene gomile.
– Nema – odgovara drugi član Komisije. – Zapravo, nema još. Znate, mi imamo ograničena sredstva i pokušavamo da ih rasporedimo na najbolji način. Nama je sada prioritet povratak izbjeglih, a o liftovima ćemo kad se svi vrate kućama.
– Sa nama je danas i jedan od povratnika, jedan od onih koji su punih petnaest godina čekali ovaj trenutak – uzbuđenim glasom govori u kameru reporter Televizije Republike Srpske, pa se obraća neobičnom starcu dugačke, bijele brade. – Gospodine, hoćete li se predstaviti našim gledaocima i reći nam kako se osjećate danas, ovdje, nakon petnaest godina?
– Ja sam Simon ben Jonah, ribar, rodom iz Zaplanika – prostodušno je odgovorio čičica.
– Simon ben Džons?! Ribar?!? – iznenadio se reporter.
– Ben Jonah – oprezno ga je ispravio sijedi starčić. – Ali mene u selu i cijeloj Trebinjskoj Šumi znaju kao Simona Petra. Svetog Petra. A kao ribar sam radio u izbjeglištvu, u Izraelu, na Galilejskom jezeru.
– Gospodine sveti Petre, jeste li u dalekom Izraelu mogli sanjati da će doći dan kad ćete se vratiti u svoj Zaplanik?
– Nisam se ja, sinko moj, ničemu nadao – iskreno će sveti Petar, briznuvši potom u plač, pa se baci u zagrljaj drugome, malo punijem starcu jednako bijele brade.
– Vi ste braća? – tutnuo mu odmah reporter mikrofon.
– Ne, nismo, bili smo komšije prije rata u ovoj kući – odgovara drugi čiča, okrenuvši se prema kameri. – Ja sam Savle, od starog srpskog plemena Venijaminovih iz Zaplanika. Ali ovdje me znaju kao Paju, svetog Pavla. Ja bih u ime svih povratnika želio ovako javno u televizor da zahvalim Vijeću ministara BiH, Ministarstvu i Komisiji za izbjegla i raseljena lica BiH što su Peri i meni omogućili povratak.
Frenetični aplauz nadglasao je u tom času i svetog Paju i “Zvezde Granda”, a jedna simpatična djevojka u narodnoj nošnji donijela je visokim gostima ručno vezeni jastučić, i na njemu velike škare. Predsjednik Vijeća ministara BiH osvrnuo se i nasmiješio okupljenima, pa vješto škarama prerezao trobojnu vrpcu na vratima. Tako je u malom selu Zaplanik kraj Trebinja sredstvima Komisije za izbjegla i raseljena lica BiH svečano otvorena obnovljena crkva svetog Petra i Pavla.
Prema popisu stanovništva iz 1991, naime, prije rata u tom su selu živjela ukupno tri stanovnika srpske nacionalnosti, pa ako obnovljena kamena kuća nije hram Svete trojice – a kako vidimo, nije – na kraju potresne priče o Zaplaničanima Petru Simonu i Savlu zvanom Pavle ostalo je nejasno još samo – tko je bio onaj treći s popisa?
Sve ostalo je jasno. A najjasnija od svega jest strategija Komisije za izbjegla i raseljena lica BiH, koja – u trenutku kad je u Bosni još pedesetak hiljada nezbrinutih obitelji, a zaposlen tek svaki stoti povratnik – kao apsolutni prioritet u povratku izbjeglica i obnovi njihovih porušenih domova istakla obnavljanje crkava i džamija, župnih dvora, kapelica, medžlisa, zvonika, minareta, samostana, manastira, križeva i pristupnih puteva do njih.
Ili je sve ostalo u zemlji Bosni sagrađeno i obnovljeno, i sve se izbjeglice pjevajući vratile kućama, ili prije rata u cijeloj Bosni i Hercegovini nije bilo ničega doli kršćanskih i islamskih hramova, i nitko nije živio doli sveti Petar, sveti Pavle i još nekoliko stotina njihovih svetih zemljaka svih triju vjera. Nije ta teorija za odbaciti, ali ne samo zbog toga što je ona prva nemoguća: pogledate li, naime, malo bolje – svi su iz masovne klanice devedesetih izašli čisti kao sveci, pa nije tako bezumna, kao što izgleda, ideja mudrih ljudi iz Komisije da se petnaest godina kasnije u Bosni – umjesto kuća, puteva, bolnica, škola, dječjih vrtića i ostalih bezbožnih građevina – obnavljaju i grade samo vjerski objekti.
Dirljiva priča iz Zaplanika samo je jedna iz izvještaja Komisije za izbjegla i raseljena lica BiH za 2010. godinu, koju je ovih dana objavio portal Žurnal.info, otkrivajući kako je od skoro pet i po milijuna konvertibilnih maraka namijenjenih za održivi povratak Srba u Federaciji BiH više od osamsto hiljada izdvojeno za obnovu crkava i parohijskih objekata, poput hrama svetog Petra i Pavla u Zaplaniku. Mnogo skromniji bili su Bošnjaci, koji su iz fonda za povratak izbjeglica na obnovu džamija potrošili manje od trista hiljada konvertibilnih maraka. Bit će da je to zato što su im džamije gradili drugi: jedino tako može se objasniti zašto su umjesto džamija udarnički gradili puteve do njih. Samo za sanaciju puta od Vratnika do džamije u Faletićima izdvojeno je tako četiri stotine hiljada maraka!
Upravo isposničku skromnost pokazali su, međutim, i Bošnjaci i bosanski Srbi u usporedbi s Hrvatima: od dva milijuna i trista hiljada maraka namijenjenih povratku Hrvata u Federaciji BiH, za obnovu katoličkih crkava, župnih ureda i drugih vjerskih objekata izdvojeno je više od milijun i šesto hiljada! To, međutim, nije sve: u “profane objekte” na koje je potrošen ostatak novca spadaju, naime, i obnove kuća časnih sestara, grobljanskih kapela ili pristupnih puteva ka pastoralnim centrima.
Čitamo kako su se ove godine poštivali prioriteti i tukle norme: obnova cijele jedne seoske škole u okolini Tomislavgrada stajala je jednako koliko i “završni podopolagački radovi na sistemu grijanja u crkvi svetog Juraja Mučenika u Derventi” – dvadeset tisuća maraka. Ista je suma potrošena, primjerice, i za obnovu crkve u Srednjoj Slatini kraj Šamca, dok je za rekonstrukciju Doma kulture s čitaonicom u istom mjestu Komisija izdvojila dvostruko manje novca.
– U malo selo Zaplanik kraj Trebinja vratile su se tako dvije trećine izbjeglih i raseljenih – završava svoj prilog reporter, dok u kadru vidimo Peru i Paju kako shrvani emocijama obilaze svoj obnovljeni dom. – Treći ovdašnji Srbin, sveti velikomučenik Georgije, završio je, kažu nam mještani, u Derventi, do dana današnjeg zatočen u tamošnjoj katoličkoj crkvi. Svi se ovdje nadaju da je Đole živ i da će se jednog dana i on vratiti u svoj Zaplanik.
Tekst preuzet sa portala www.nezavisne.com