U rano jutro 16.travnja 1993. započeo je napad snaga HVO-a na malo bošnjačko selo Ahmići kraj Viteza u kojem je masakrirano 116 civila, mahom žena i djece, starosti od 3 mjeseca do 80 godina. Dan ranije u kući tadašnjeg potpredsjednika HDZ BiH Darija Kordića održan je sastanak na kojem su bili neposredni izvršioci zločina Paško Ljubičić, Vlado Ćosić, Ante Slišković i Tomo Vlajić i na kojem je odlučeno da „ni kokoš ne smije ostati živa”. MUP-ova istraga o tom događaju otkriva da je na primjedbu jednoga od spomenutih da “tamo ima i djece”, stigao je odgovor neimenovanog sugovornika: “Što onda? Ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi.” Sutradan ujutro, jedinice HVO-a pobrinule su se da djeca iz Ahmića nikad ne odrastu. Sve muslimanske kuće u Ahmićima, ali i u okolnim selima, zapaljene su i uništene. Minirana je i seoska džamija.
Da je Hrvatska vodila agresivnu politiku prema BiH tijekom rata, izgovorila je po prvi put u Saboru 2001. Vesna Pusić, što je tada izazvala neviđenu konsternaciju političkog establišmenta, ali i sveukupne populacije. Devet godina nakon, dočekali smo da novoizabrani predsjednik Ivo Josipović izgovori žaljenje zbog “pokušaja dijeljenja Bosne i Hercegovine” i pokloni se bošnjačkim žrtvama u Ahmićima. Josipović je tako u jučerašnjem govoru u parlamentu BiH otišao korak dalje od prethodnika Stjepana Mesića, izrijekom i nedvosmisleno osuđujući Tuđmanovu politiku u BiH.
Rekao je kako su politike iz 90-ih godina “iz neznanja, zloćudnosti ili ludosti vjerovale kako je rješenje za BiH njezina podjela te su u toj, ali i u svojim zemljama posijali zloslutno sjeme, a zavađeni su narodi požnjeli smrt, rat i uništenje” te dodao: “Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u 90-im godinama prošlog stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče”.
“Ovim potezom Josipović je podigao visoku letvicu u kontekstu pomirenja na ovim prostorima i dao važnu političku i odgojnu lekciju svima u regiji”, smatra Eugen Jakovčić, medijski kordinator Inicijative za REKOM u Documenti i bivši urednik Cenzure.
Naglašava da je na simboličkoj razini iznimno važno što je Josipović položio vijence u prisutnosti nadbiskupa vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića i poglavara Islamske zajednice u BiH reisa Mustafe Cerića, jer su upravo duhovni lideri u prošlosti često bili dio manipulacija koje su dovele do sukoba i zločina. Službena hrvatska politika prema BiH u zadnjih 15 godina se nije mijenjala, a zapečaćena je Deklaracijom o Domovinskom ratu, koja je ironije radi, u Saboru izglasana za vrijeme koalicijske vladavine na čelu sa Ivicom Račanom. Istup Josipovića izazvao je, naravno, zgražanje predstavnika HDZ-a, Vladimir Šeks izjavio je da Hrvatska nije bila agresor u BiH niti je sudjelovala u ratnom sukobu u toj zemlji. “Na temelju Splitskog sporazuma između Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića Hrvatska je sudjelovala u zajedničkim obrambenim naporima u BiH”, izjavio je Šeks za Novi list, a njegov stranački sudrug Andrija Hebrang obrušio se na Josipovića optužujući ga da je Hrvatsku svojom isprikom stavio u red svjetskih agresora.
Povjesničar Tvrtko Jakovina Josipovićev potez s jedne strane vidi kao neočekivan, a s druge smatra da je trebao predhodno biti pripremljen na državnoj razini. “Da je Hrvatska normalna država, onda bi ovakva stvar bila unaprijed pripremljena i imali bi nešto slično kao što su imali Rusija i Poljska, povjerenstva koja bi promišljala i rješavala različita otvorena pitanja u međusobnim odnosima. Ovako je Josipović učinio jednu veliku državničku gestu i pomaknuo granice, ali da se neki krupni problemi stvarno rješavaju, isprika bi došla na kraju, a ovako isprika dolazi na početku kako bi otvorila čitav problem”, smatra Jakovina.
Koliko nebuloznim drži izjave Hebranga i Šeksa o neupletenosti Hrvatske, govori izjava Jakovine koji postavlja pitanje: “Zašto je Tuđman onda izručio Hrvate iz BiH Haagu nakon što su se godinama skrivali po Hrvatskoj? Zato što su se možda borili na Madagaskaru?, kaže Jakovina. Koliko god, skoro pa oduvijek, vladajući HDZ promovirao politiku držanja glave u pijesku, ostaje činjenica da je hrvatski državni vrh itekako bio upleten u rat između Hrvata i Bošnjaka u susjednoj državi. “Herceg-Bosna je faktički bila politički proizvod Zagreba i na taj način smo posredno kao država odgovorni za ono što se tamo desilo, naglašava odvjetnik Anto Nobilo, koji je možda jedan od najupućenijih u tadašnja zbivanja u Lašvanskoj dolini kao branitelj generala Tihomira Blaškića, prvotno u Haagu osuđenog na 45 godina zatvora upravo zbog zločina u Ahmićima. Nobilo je kasnije uspio dokazati da je postojala dvostruka linija zapovijedanja, tj. da je punu zapovjednu kontrolu nad hrvatskim jedinicama imao Kordić, a ne Blaškić. “Imamo nekoliko presuda haškog Tribunala u kojima se nedvojbeno govori o upletenosti dijela hrvatskog političkog vrha u ratu u BiH i zasigurno ne možemo poreći da je Herceg- Bosna bila u potpunosti organizirana i pomagana od same Hrvatske na logistički i svaki drugi način, a jedinice vojne policije Herceg- Bosne su počinile taj zločin”, kaže Nobilo.
“Nadam se da se nikada više ovakvi događaji neće ponoviti, izjavio je Josipović u Ahmićima, dodavši, da su ovdje narodi jako puno propatili te zaslužuju bolju budućnost”. Htio to hrvatski državni vrh ili ne, činjenice jedine mogu pomoći da proces suočavanja s prošlošću na ovim prostorima stvarno i započne.
“Onaj tko zatire činjenice o zločinima radi protiv sebe i povijesti, a ovaj Josipovićev potez bi čak mogao nazvati “rekomovskim” jer daje našoj inicijativi veliki poticaj, kaže Jakovčić, koji smatra da je potez hrvatskog predsjednika zapravo na tragu onog što pokušava napraviti Inicijativa za REKOM, jer kako kaže, bez ovakve politike i ovakvih političara, ne možemo ni mi čuda raditi”.
“Otišao bih u Ahmiće da me je netko zvao”, izjavio je u svom stilu bivši predsjednik Mesić. Prije par tjedana srbijanska Skupština donijela je deklaraciju o genocidu u Srebrenici u kojoj su, nekim čudom, uspjeli ispustiti iz njezinog sadržaja riječ genocid, a odmah iza toga najavili deklaraciju o srpskim žrtvama u ratu. Upravo zbog ovakvih političkih kolopleta, Josipovićevo bezuvjetno klanjanje žrtvama budi nadu da će nekad u budućnosti prestati gledanje na žrtve kao naše i njihove. Jer sve su žrtve naše.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.h-alter.org