Prikaz knjige Williama A. Edmundsona „John Rawls: Reticent socialist / Džon Rols: suzdržani socijalista“, Cambridge University Press, 2017.
Džon Rols je bio jedan od najistaknutijih liberalnih filozofa 20. veka. Njegovo najznačnije delo, Teorija pravde
(1971), redefinisalo je polje političke filozofije presudno oblikujući
generacije teoretičara politike, etike i prava. Za mnoge svoje
poštovaoce Rols predstavlja ono najbolje u liberalnoj tradiciji, a
njegova teorija pravde nudi teorijski rigoroznu odbranu najhumanije nade
liberalizma: demokratske države blagostanja koja uspeva da očuva
kapitalizam i istovremeno ga drži pod kontrolom.
Kritičarima sa levice Rolsova teorija se često činila nedovoljno
radikalnom kritikom društvenih nepravdi. Pravedno društvo izvedeno iz
Rolsovog čuvenog misaonog eksperimenta – u kojem racionalne osobe u
„prvobitnom položaju“ dizajniraju društveni ugovor bez znanja o mestu
koje će zauzimati u društvu koje stvaraju – u velikoj meri odražava
temeljne društvene, političke i pravosudne institucije SAD. Rolsov
osnovni teorijski pristup bio je opasno blizu mogućnosti da opravda
postojeći poredak čineći ga prividno neizbežnim proizvodom konsenzualnog
rezonovanja – bacajući senku pre nego svetlost na mogućnosti politike.
U knjizi Džon Rols: suzdržani socijalista Vilijem Edmundson
iznosi odbranu Rolsove filozofije s leva, fokusirajući se na najzrelije i
najradikalnije tekstove ovog filozofa. Do trenutka kada je objavio
svoje poslednje delo, knjigu pod nazivom Pravda kao pravičnost,
Rols je zaključio da je kapitalizam inkompatibilan sa političkom
jednakošću i pravičnom jednakošću mogućnosti koju zahteva pravda. Rols
je zamislio dve vrste režima s onu stranu kapitalizma u kojima bi mogao
biti ostvaren ideal pravednosti: „liberalno-demokratski socijalizam“ i
ono što je nazvao „sistemom demokratski regulisanog vlasništva“.
Edmundson tvrdi da nas Rolsova samoproklamovana neutralnost između ova
dva sistema navodi na pogrešan trag i da njegova zrela teorija
sistematski favorizuje socijalizam. Po Edmundsonu, činjenica da je Rols
odbio da do kraja razvije svoj rudimentarni argument u korist
socijalizma čini ga „suzdržanim socijalistom“.
Edmundson, međutim, nije ni najmanje suzdržan, ni u svojoj podršci
socijalizmu, niti u pohvalama koje upućuje Rolsu. Svoju koncepciju
demokratskog socijalizma Edmundson vidi kao izvod iz Rolsove teorije i
dodaje da ova teorija, bolje od bilo kog drugog teorijskog okvira,
„obezbeđuje zajednički jezik kojim se ljudi iskreno zainteresovani za
ostvarenje pravde mogu međusobno sporazumeti“.
Edundson iznosi jak argument u korist „socijalističkog
konstitucionalizma“, koji zaslužuje da bude uključen u savremene debate
na levici. Pa ipak, Rolsova suzdržanost govori više nego što Edmundson
želi da prizna – i ukazuje na ograničeni značaj Rolsove političke
filozofije za socijalističku politiku.
Pravda kao pravičnost
Rols nije težio tome da u Teoriji pravde razreši bilo koju
dnevnopolitičku debatu. Njegove ambicije su bile dublje od toga. On se
nadao da će razvijajući teoriju pravde koja se zasniva na osnovnim
moralnim intuicijama, kao i na racionalnom interesu, doprineti javnom
„osećaju za pravdu“ koji smešta ogorčene sukobe u kontekst ugovornih
principa. Ako bismo mogli da se složimo oko toga šta znači „pravda“,
naši sukobi oko politike i ekonomije bar bi se mogli odvijati na
zajedničkom terenu. Umesto da pričamo mimo jedni drugih, mogli bismo da
se fokusiramo na nešto što se tiče svih nas: šta znači živeti u
pravednom društvu.
Rols je objasnio svoju teoriju (koju je nazvao „pravda kao pravičnost“) suprotstavljajući je utilitarizmu
(gledištu po kojem bi društvo trebalo da obezbedi „najveću sreću
najvećeg broja ljudi“). Utilitarizam, smatrao je on, nije u stanju da
ponudi odgovarajuću teoriju individualnih prava, niti da objasni značaj
javnog dobra. Utilitarizam se uvek može pozvati na veće dobro koje
preteže nad poštovanjem fundamentalnih prava i sloboda, a maksimizacija
prosečne koristi nema ništa da kaže o onome što dugujemo onima koji se
nalaze u najgorem položaju, čija se situacija može pogoršati čak iako
opšta korist raste.
Ove brige stoje u osnovi Rolsova dva principa pravde:
1) Svaka osoba treba da ima jednako pravo na najobuhvatniji potpuni
sistem jednakih osnovnih sloboda, koji je u skladu sa sličnim sistemom
slobode za sve.
2) Društvene i ekonomske nejednakosti treba da su uređene tako da
budu oboje: a) od najveće dobiti onima u najnepovoljnijem položaju… i b)
da se odnose na javne službe i položaje za sve pod uslovima
nepristrasne jednakosti mogućnosti.
Osnovne slobode garantovane prvim principom uključuju pravo glasa i
pravo na obavljanje javne službe; slobodu govora, okupljanja i savesti;
zaštitu od arbitrarnog hapšenja i privođenja, kao i pravo na
„posedovanje lične svojine“. Drugo pravilo reguliše raspodelu jednom
kada su obezbeđena prethodno navedena prava, a budući da se ne može
smatrati da bilo koji građanin ima koristi od uređenja koje ne ispunjava
njegove osnovne potrebe, mnogi tvrde da ovo pravilo garantuje izvesni
socijalni minimum.
Budući da je Rols pre želeo da pruži smernice za političku debatu
nego njeno razrešenje, njegova teorija ostavlja prostora za socijalizam.
On je spekulisao da bi neka vrsta „tržišnog socijalizma“ u kombinaciji
sa liberalno-demokratskim institucijama mogla ostvariti pravdu kao
pravičnost (za razliku od jednopartijskog, sovjetskog modela
socijalizma).
Pa ipak, činilo se da njegovi osnovni principi prećutno favorizuju
kapitalizam. Smatrajući prvi princip osnovnijim od drugog, Rols je
postavio „ličnu“ imovinu iznad zahteva za raspodelom. Iako je tvrdio da
je ovakav poredak kompatibilan sa egalitarnom raspodelom bogatstva i
mogućnosti, on je ipak eksplicitno tvrdio da se društveni ugovor mora
zasnivati na individualnim pravima, a ne na zajedničkom dobru. Umesto na
socijalističkoj nadi u zajedničko izobilje, njegov drugi princip
zasnivao se na ekonomskom rastu kao na „plimi koja podiže sve čamce“, iz
čega je sledilo da su nejednakosti legitimne ukoliko popravljaju
izglede onih koji se nalaze u najgorem položaju.
Kada je razmatrao moguće ekonomske posledice svoje teorije, Rolsa je
više zanimalo kako bi se ona mogla primeniti na „pravilno organizovanu
demokratsku državu koja dozvoljava privatno vlasništvo nad kapitalom i
prirodnim resursima“. Kapitalizam bi, po njemu, mogao biti pravedan ako
bi porezi, prenosi sredstava i javna dobra održavali jednakost
mogućnosti i ojačali političku demokratiju.
„Pravda kao pravičnost“ je možda flertovala sa socijalizmom, ali nije
bilo teško uvideti zašto su je mnogi smatrali odbranom kapitalizma
države blagostanja.
Ponovno razmatranje kapitalizma
Kada je Rols pisao Teoriju pravde, nakon zakonodavnih uspeha
pokreta za građanska prava i na vrhuncu posleratnog ekonomskog buma, on
se nadao da liberalna demokratija napreduje putem pravde i jednakosti.
Ali do sredine 90-ih on je počeo da brine da je liberalna demokratija u
opadanju. Edmundson citira jednog od Rolsovih bivših studenata, filozofa Džošuu Koena: „Rolsova nada je bila poljuljana stanjem u svetu. On se razočarao.“
Dok su drugi liberali slavili kraj istorije, Rols je bio uznemiren
činjenicom da privatno finansiranje izbora omogućava organizovanom
kapitalu da dominira političkim procesom. Političke slobode – poput
kandidovanja za političke funkcije, upražnjavanja slobode govora i
okupljanja kako bi se uticalo na zakonodavstvo, kao i glasanja na fer
izborima – možda su bile formalno garantovane svima, ali ako je moć
kapitala višestruko prevazilazila moć običnih građana u odlučivanju o
političkim ishodima, ova prava nisu posedovala „pravičnu vrednost“ za
sve građane. Po Edmundsonu, imperativ garantovanja pravične vrednosti
političkih sloboda svim građanima predstavljao je glavni motiv Rolsovog
zaokreta ka socijalizmu.
U Pravdi kao pravičnosti, Rols je naglasio jedan odranije
postojeći aspekt svoje opšte teorije, koji je sada nazvao „centralnom
organizujućom idejom“: ideju društva kao pravičnog sistema društvene
saradnje. Dok je Milton Fridmen društvo shvatao kao „nešto slično igri
ili lutriji u kojoj svako svojevoljno učestvuje u nadi da će dobiti
glavnu nagradu“, Rols je društvo video kao kooperativni poduhvat koji bi
trebalo da koristi svim učesnicima. Za Rolsa, društvena saradnja
funkcioniše u kombinaciji sa pravednim pravnim poretkom, koji se opet
oslanja na demokratsku državu u kojoj svi građani imaju pravičnu šansu
da učestvuju u odlučivanju. Ali ako bogati dominiraju političkim
sistemom, rezultat je klasna dominacija pre nego demokratski suverenitet
– potčinjavanje naređenjima pre nego saradnja u skladu sa pravilima.
Nekoliko decenija ranije, Rols je smatrao da bi kapitalizam kakav se
praktikuje u državama blagostanja mogao bar približno ostvariti njegov
ideal pravednog društva. Nakon štete koju je nanela Reganova revolucija, on je zaključio da to ipak nije slučaj.
U tekstovima iz svoje zrele faze, Rols je tvrdio da je osnovna mana
kapitalizma u državama blagostanja u tome što ovaj „dopušta malobrojnoj
klasi da poseduje skoro apsolutan monopol nad sredstvima za
proizvodnju“. Ova kontrola omogućava manjini da „ustanovi sistem zakona i
imovine koji garantuje njen dominantni položaj, ne samo u politici, već
i u ekonomiji“. Iako je posvećnost raspodeli bila znak „izvesne brige“
za jednakost mogućnosti, činjenica da je kapitalizam države blagostanja
dopuštao koncentraciju moći koja razjeda demokratiju pokazivala je da
ona ne samo da nije u stanju da zaštiti političke slobode, već i da
„odbacuje njihovu pravičnu vrednost“.
Na kraju svoje karijere, tvrdi Edmundson, Rols je postao socijalista.
Lib-dem socijalizam i demokratski regulisano vlasništvo
Rols je ipak ostao dvosmislen. U Pravdi kao pravičnosti on je pisao da se pravda može ostvariti
i u „liberalno-demokratskom socijalizmu“ i u „sistemu demokratski
regulisanog vlasništva“. Dobar deo Edmundsonove knjige posvećen je
traženju odgovora na pitanje kako je Rols mogao da ponudi jasniju ocenu
ova dva režima.
Osnovna distinkcija između njih zasniva se na tipovima vlasništva
koji bi bili dopušteni njihovim ustavima (radi se o izuzetno specifičnoj
distinkciji, jer ova dva sistema dele značajne sličnosti). U oba
slučaja cilj je obezbediti pravičnu vrednost političkih prava i jednakih
mogućnosti – ne sme se dopustiti postojanje privilegovane klase koja bi
ekonomsku moć pretočila u političku dominaciju. I jedan i drugi sistem
garantuju politička prava i vladavinu zakona, ohrabruju živu javnu sferu
i garantuju fer izbore.
U slučaju socijalizma, javno vlasništvo nad najvažnijim sredstvima za
proizvodnju garantuje svim građanima suvlasnički status nad resursima
neophodnim za ravnopravno učešće u društvenoj saradnji, kao njihovo
ustavno pravo. U Edmundsonovom tumačenju u ova sredstva spadaju banke i
finansijski sektor, saobraćaj, osiguranje i neke od najznačajnijih
privrednih grana (mada konkretne granice ove kategorije ostaju nejasne).
„Ključna zamisao“, piše Edmundson, „sastoji se u sledećem: sredstva za
proizvodnju su sredstva koja, ukoliko ne pripadaju svima, omogućavaju
odnose dominacije i potčinjavanja između onih koji poseduju i onih koji
ne poseduju, i između onih koji ubiru rente i onih koji moraju da ih
plaćaju“. Šta se odigrava ispod „komandnih visova“
liberalno-socijalističkog režima već je manje jasno, iako i Rols i
Edmundson nagoveštavaju tržišnu konkurenciju među firmama u radničkom
vlasništvu.
Kako stvari stoje sa „sistemom demokratski regulisanog vlasništva“?
Po Rolsovom gledištu, firme u radničkom vlasništvu i javno vlasništvo su
takođe mogući u ovom sistemu, ali za razliku od socijalizma, privatno
vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju je „dopušteno“. Ipak, Rols i
sistem demokratski regulisanog vlasništva vidi kao alternativu
kapitalizmu – dok je kapitalizam zasnovan na privatnom
vlasništvu, sistem demokratski regulisanog vlasništva „dopušta“ privatno
vlasništvo nad krupnim kapitalom jedino ako ono može biti široko
raspodeljeno. Nasuprot opsežnom javnom vlasništvu i visokoj
dekomodifikaciji (socijalnim uslugama osobođenim stega tržišta), sistem
demokratski regulisanog vlasništva naglašava „obrazovanje i obuku
različite vrste“, „osnovni nivo zdravstvene nege obezbeđene za sve“,
upotrebu poreza kako bi se ograničila nejednakost unutar i između
generacija i antimonopolsku regulativu koja garantuje „široku raspodelu
vlasništva nad sredstvima za proizvodnju“.
Budući da Rols nije isključio socijalističke elemente iz sistema
demokratski regulisanog vlasništva, niti pak privatno vlasništvo iz
demokratskog socijalizma, Edmundson tvrdi da se razlika među njima
zasniva na jednom vrlo suptilnom detalju: od toga da li najznačajnija
sredstva za proizvodnju uvek moraju biti kandidati za privatno
vlasništvo, ili bi trebalo ustavom zabraniti privatizaciju sredstava za
proizvodnju. Socijalistička opcija bi priznala da je demokratija
inkompatibilna sa mogućnošću da privatni građani poseduju najznačajnija
sredstva koja su neophodna svima za učestvovanje u društvenoj saradnji.
Ova distinkcija je korisna za Edmundsonov argument i dopušta mu da
istraži ubedljive rolsovske razloge za favorizovanje javnog vlasništva:
zajedničko vlasništvo nad esencijalnim sredstvima za proizvodnju
predstavlja izraz uzajamnosti i na bolji način neguje stabilnost nego
sporovi o tome da li svako od nas ima dovoljno veliki privatni udeo.
Edmundson prenosi značajne praktične debate na teren viših zakonitosti.
To mu pomaže ne samo da ignoriše nezgodna pitanja, već i čini
socijalizam pitanjem ustavne debate pre nego praktične borbe.
Umesto ustavne teorije, pitanje izbora između demokratskog
socijalizma i sistema demokratski regulisanog vlasništva izgleda da
zahteva ono što je Rols često nazivao „političkom sociologijom“: kada
tržišta mogu biti ukroćena u interesu pravde i demokratije, a kada ih
treba zameniti nečim drugim? Koja sredstva treba staviti pod kolektivnu
kontrolu da bi se predupredila tendencija liberalne demokratije ka
klasnoj dominaciji? I možda najbitnije od svega, koje vrste strategija i
kolektivne akcije mogu dovesti do radikalne društvene promene?
Ustavne prepreke
Edmundson je u pravu što se fokusira na ustav kao na poprište
političke borbe, ali je moguće da on ustavne sporove ipak ne stavlja u
odgovarajuće strateške parametre.
U ustavu SAD zaštita prava kapitalista ograničava demokratska prava
radnika i ugrožava jednaku slobodu za sve. Sredstva za proizvodnju su
(uglavnom) zaštićena ustavom kao privatna imovina i njihovo eventualno
podruštvljavanje uslovljeno je takozvanom „klauzulom o preuzimanju“ kojazahteva
kompenzacije za privatne vlasnike i time ih pretvara u moćne kreditore.
Konačno, odluke Vrhovnog suda u vezi sa finansiranjem kampanja čine
skoro nezakonitim svaki pokušaj osiguravanja pravične vrednosti
demokratskih sloboda u Rolsovom smislu, jer se ograničavanje
finansiranja kampanja vidi kao potencijalna pretnja po slobodu govora i
podložno je obaranju na ustavnoj kontroli.
Kako se boriti protiv nedemokratskog ustava? Edmundsonov apel da se
sredstva za proizvodnju „utemelje u ustav“ može biti ispunjen samo kao
posledica transformativne društvene promene. I iako je Edmundson svestan
problema političke volje, on malo pažnje posvećuje pitanju kako bi se
ovaj program dramatične ustavne reforme zapravo mogao sprovesti.
Naravno, mogli bismo reći da su kolektivno delanje i politička
strategija izvan opsega Rolsove teorije i Edmundsonove reartikulacije
ove teorije. Politička filozofija se bavi višim zakonom ustavnih
argumenata, a instrumentalna pitanja prepušta drugim oblastima. Ali baš
kao i pitanja opsega i značenja tržišta kao oblika razmene dobara, i
pitanja o osnaživanju kolektivnog delanja moraju biti u samom srcu
socijalističke filozofije. U najgorem slučaju, ustavni fokus, tako drag
Rolsu i Edmundsonu, preti da razdvoji kolektivna sredstva od ciljeva,
potčinjavajući političko delanje vrlo specifičnim i ograničenim vrstama
aktivnosti: onima kojima se bave advokati, intelektualci i političari.
Ove alatke nisu same po sebi problematične i mogu biti neophodan deo
svakog ozbiljnog napretka u pravcu socijalizma. Ali srce socijalističke
političke flozofije mora biti osnaživanje radnika i potlačenih. Zato su
socijalizmu potrebniji narodni tribuni nego pravnici.
Rolsova suzdržanost
Ako je Rols uistinu bio socijalista, zašto je bio toliko suzdržan?
Edmundsonov najubedljiviji argument potiče iz Rolsove koncepcije
pluralizma. Rols se nadao da će njegova teorija pravde pomoći
pregovaranju u uslovima društvenog pluralizma, koji je on video kao
tendenciju različitih ljudi da imaju različite poglede na svet i koji je
smatrao osnovnom činjenicom heterogenih, modernih društava. Za mnoge
socijaliste socijalizam nije bio samo teorija pravednog ustavnog
poretka, već i ono što Rols naziva „sveobuhvatnom doktrinom“: moralna
vizija društvenog napretka – čovečanstvo koje uči da hoda uspravno.
Rols se nikada nije osećao lagodno sa socijalizmom ove vrste, jer je
on težio spajanju državne moći sa građanskom religijom koja bi se u
pluralističkom društvu mogla nametnuti samo silom. Po Rolsu, svaki
ostvarivi socijalizam morao bi da uči iz iskustva liberalne tradicije o
tome kako se pregovara u uslovima pluralizma i morao bi odlučno da
odbaci ovakvu vezu između države i ideologije.
Međutim, Rolsova suzdržanost verovatno potiče i iz lekcije koju je naučio od Hegela. U Pravdi i pravičnosti
Rols je tvrdio da je jedan od ciljeva filozofije da nas pomiri sa našim
svetom – ili kako bi to Hegel rekao: „Kada racionalno gledamo na svet i
svet racionalno gleda na nas“. Za Rolsa, ovo je značilo ne samo da
prihvatamo da su se naše institucije razvile racionalno, već bi to
trebalo da nas ohrabri da „prihvatimo i potvrdimo naš društveni svet u
pozitivnom smislu, a ne samo da se pomirimo s njim“. Ista fraza
inspirisala je i Marksovu kritiku utopijskog socijalizma. Da bismo
promenili svet nije dovoljno samo apstraktno zamisliti bolju budućnost,
već moramo prepoznati i kako kontradikcije našeg društva stvaraju
prilike za emancipaciju.
Prihvatanje sveta kakav je danas predstavlja preduslov delanja, ali
njegovo potvrđivanje otupljuje iskustvo nepravde izazvano svetom u kojem
većina nas ne učestvuje u izobilju koje stvaramo. Ako Rolsova
suzdržanost onemogućava ideologiju u obliku nametnute sveobuhvatne
doktrine, ona je ipak održiva u drugom obliku: u obliku ideologije našeg
„sekularnog sveštenstva“.
Autor je student na doktorskim studijama iz političkih teorija na univerzitetu Kornel.
Ed Quish, Jacobin, 22.08.2018.