Odlomak iz prve priče iz knjige „Here Is Where We Meet / Ovde se srećemo“, Bloomsbury, London, 2005.
U središtu jednog lisabonskog trga stoji drvo nazvano luzitanski (što znači portugalski) čempres. Umesto da streme prema nebu, njegove grane su navedene da rastu horizontalno, tako da obrazuju džinovski, nepropustiv, vrlo nizak kišobran prečnika dvadeset metara. Ispod njega lako može da se skloni sto ljudi. Grane se oslanjaju na metalne šipke, raspoređene u krugovima oko debelog, izuvijanog stabla. Drvo je staro najmanje dvesta godina. Pored njega stoji tabla na kojoj je ispisana pesma za prolaznike.
Zastao sam i pokušao da odgonetnem nekoliko stihova:
… Ja sam drška tvog ašova, vrata tvoje kuće, drvo tvoje kolevke i drvo tvog kovčega…
Dalje na trgu kokoške su čeprkale po zapuštenoj travi tražeći gliste. Za nekoliko stolova muškarci su igrali kartašku igru koja se zove sueca; svako je spuštao kartu na sto sa izrazom u kom su se mešali mudrost i malodušnost. Pobeđivanje je ovde mirno zadovoljstvo.
Bilo je vruće – verovatno 28 stepeni Celzijusa – na kraju meseca maja. Za nedelju ili dve Afrika, koja počinje – da tako kažemo – na udaljenoj obali reke Težo, nametnuće svoje daleko, ali opipljivo prisustvo. Na jednoj klupi u parku vrlo mirno je sedela starica s kišobranom. Njen mir je bio od one vrste koja privlači pažnju. Sedela je na klupi u parku, čvrsto rešena da bude primećena. Jedan muškarac s koferom prelazio je preko trga: činilo se kao da odlazi na randevu koji se ponavlja svakog dana. Zatim žena s psićem na rukama – oboje su tužni – koja se zaputila prema Aveniji slobode. Starica na klupi uporno ostaje u pozi prkosnog mira. Kome se obraća?
Najednom, dok sam se to pitao, ona je ustala, okrenula se i, služeći se kišobranom kao štapom, pošla ka meni.
Prepoznao sam njen hod pre nego što sam mogao da joj vidim lice. Hod nekog ko jedva čeka da stigne i sedne. Bila je to moja majka.
***
Ponekad u snovima moram da pozovem svoje roditelje telefonom da bih im rekao – ili ih zamolio da kažu nekom drugom – da ću verovatno zakasniti pošto sam propustio prevoz. Želim da ih upozorim da u tom trenutku nisam tamo gde bi trebalo da budem. Pojedinosti se razlikuju od sna do sna, ali srž onog što moram da im kažem ostaje ista. Isto je i to što sa sobom nemam svoj adresar; pokušavam da se setim njihovog broja i nekoliko puta pozivam pogrešan, ne nalazim pravi. To se slaže sa istinom da sam u svom životu na javi zaboravio telefonski broj stana u kom su moji roditelji živeli dvadeset godina i koji sam nekad znao napamet. U svojim snovima, međutim, zaboravljam da su oni mrtvi. Otac mi je umro pre dvadeset pet godina, a majka deset godina kasnije.
***
Na trgu me je uhvatila ispod ruke; saglasno smo prešli ulicu i polako krenuli prema vrhu stepeništa Mai dʼAgua.
Ima nešto, Džone, što ne bi smeo da zaboraviš – suviše zaboravljaš. Evo šta bi morao da znaš: mrtvi ne ostaju tamo gde su sahranjeni.
Kad je počela da govori, nije gledala u mene. Usredsređeno je osmatrala tlo nekoliko metara ispred nas. Strahovala je da će se o nešto sapleti.
Ne govorim o nebu. Nebo je u redu, ali sad govorim o nečem drugom!
Zastala je i žvakala kao da je naišla na reč s hrskavicom koja se mora bolje sažvakati pre nego što se proguta. Onda je nastavila:
Mrtvi mogu da biraju gde će živeti na Zemlji ako uopšte odluče da ostanu na Zemlji.
Misliš, odlaze na neko mesto gde su bili srećni dok su bili živi?
Već smo stigli do vrha stepeništa i ona se levom rukom uhvatila za ogradu.
Misliš da znaš odgovore, uvek si tako mislio. Kamo sreće da si više slušao svog oca.
On je imao odgovore za mnoge stvari. Danas to vidim.
Sišli smo tri stepenika.
Tvoj dragi otac je bio čovek pun sumnji, zato sam sve vreme morala da budem iza njega.
Da mu trljaš leđa?
Između ostalog, da.
Još četiri stepenika. Podigla je ruku s ograde.
Kako mrtvi biraju gde žele da budu?
Nije odgovorila; umesto toga, rukama je prikupila suknju i sela na sledeći stepenik.
Izabrala sam Lisabon! rekla je kao da ponavlja nešto vrlo očigledno.
Jesi li ikad bila ovde – oklevao sam jer nisam hteo da razlika bude suviše gruba – pre?
Opet je zanemarila pitanje. Ako želiš da saznaš nešto što ti nisam rekla, rekla je, ili nešto što si zaboravio, ovo je pravo vreme i pravo mesto da me pitaš.
Rekla si mi tako malo, primetio sam.
Svako može da kaže! Reći, reći! Ja sam radila nešto drugo. Prkosno je pogledala u daljinu, prema Africi na drugoj strani Težoa. Nikad ranije nisam bila ovde. Radila sam nešto drugo, pokazivala sam ti.
Je li otac ovde?
Odmahnula je glavom.
Gde je on?
Ne znam i ne pitam ga. Zamišljam da je možda u Rimu.
Zbog Svete stolice?
Tada me je prvi put pogledala; u očima joj je zaiskrio mali trijumf šale.
Ni slučajno; zbog stolnjaka!
Prebacio sam ruku oko nje. Blago je uklonila moju šaku sa svoje mišice i zadržavši je u svojoj, obe naše šake je spustila na kameni stepenik.
Koliko dugo si u Lisabonu?
Zar se ne sećaš da sam te opominjala da će biti ovako? Rekla sam ti da će biti ovako. Izvan dana, meseci ili stotina godina, izvan vremena.
Opet je gledala prema Africi.
Znači vreme nije važno, a mesto jeste? Rekao sam to da bih je začikavao. Otkad sam odrastao, voleo sam da je začikavam i ona je to prihvatala, odobravala, jer nas je oboje podsećalo na tugu koja je bila za nama.
***
Kad sam bio dete, njena sigurnost je u meni izazivala gnev (bez obzira na to o kakvoj se raspravi radilo). Ta sigurnost je otkrivala – bar se meni tako činilo – da je moja majka iza svoje smelosti bila ranjiva i kolebljiva, dok sam ja želeo da bude nepobediva. Zbog toga sam osporavao sve u šta je ona bila tako sigurna; nadao sam se da bismo mogli otkriti nešto drugo, nešto što bismo zajedno ispitivali s uzajamnim poverenjem. A zapravo su je moji protivnapadi činili još slabijom nego što je obično bila i oboje bismo, bespomoćni, bili usisani u vrtlog propasti i žaljenja i nečujno prizivali anđela da dođe i spase nas. Ali anđeo nikad nije došao.
***
Životinje su, u najmanju ruku, ovde da nam pomognu, rekla je gledajući nešto što joj je izgledalo kao mačka koja se izležava na suncu.
Nije mačka, rekao sam, već stara krznena kapa, šapka.
Zato sam bila vegetarijanka, rekla je.
Volela si ribu, usprotivio sam se.
Ribe su hladne krvi.
Kakve to ima veze? Kad je princip, nek je princip.
Sve u životu, Džone, pitanje je postavljanja granice. Moraš sam za sebe da odlučiš gde ćeš je postaviti. Ne možeš to uraditi za druge. Možeš pokušati, naravno, ali nećeš uspeti. Poštovanje pravila koja je postavio neko drugi nije isto što i poštovanje života. A ako hoćeš da poštuješ život, moraš da postaviš granicu.
Dakle, vreme nije važno, a mesto jeste? ponovo sam upitao.
Nije to bilo koje mesto, Džone, to je mesto susreta. Nije ostalo mnogo gradova s tramvajima, je lʼ da? Ovde ih stalno čuješ – osim nekoliko sati tokom noći.
Da li loše spavaš?
U centru Lisabona jedva da postoji ulica u kojoj ne možeš da čuješ tramvaje.
Ono je bio broj 194, zar ne? Svake srede smo njim išli od Istočnog do Zapadnog Krojdona i natrag. Najpre smo kupovali na uličnoj pijaci u Sareju, a onda bismo otišli u Dejvis Pikčer Palas, gde su bile električne orgulje koje su menjale boju kad bi se na njima sviralo. Broj je bio 194, je lʼ da?
Poznavala sam orguljaša, rekla je, i kupovala sam za njega celer na pijaci.
Kupovala si i bubrege iako si vegetarijanka.
Tvoj otac ih je voleo za doručak.
Kao Leopold Blum.
Ne pravi se važan! Ovde nema nikog ko će to primetiti. Uvek si voleo da sediš na prvom sedištu u tramvaju, na gornjem spratu. Da, bio je to tramvaj 194.
Dok si se pela u tramvaj, žalila si se: O, moje jadne noge, jadne moje noge!
Hteo si da budeš gore, u prvom redu, zato što si voleo da voziš i hteo si da te gledam kako voziš.
Voleo sam ćoškove.
Šine su iste ovde u Lisabonu, Džone.
Sećaš li se varnica?
Po prokletoj kiši, da.
Najbolja je bila vožnja posle bioskopa.
Nikad nisam videla nikog ko izgleda tako usredsređen kao ti dok si sedeo na ivici stolice.
U tramvaju?
I u tramvaju i u bioskopu.
Često si plakala u bioskopu, rekao sam joj. Često si tapkala oči maramicom.
Način na koji si vozio tramvaj uskoro je to prekinuo!
Ma ne, stvarno si plakala, najčešće jesi.
Hoćeš da ti kažem nešto? Pretpostavljam da nisi primetio kulu Santa Žušta, tamo dole? Njen vlasnik je Lisabonska tramvajska kompanije. U njoj je lift, ali on zapravo nigde ne ide. Vozi ljude do gore, oni malo razgledaju naokolo s platforme, a onda ih spusti dole. Vlasništvo tramvajske kompanije. Vidiš, Džone, film može da uradi to isto. Odvede te gore i onda te vrati na polazno mesto. To je jedan od razloga što ljudi plaču u bioskopu.
Ja sam mislio –
Nemoj da misliš! Ima onoliko razloga za plakanje u bioskopu koliko ima ljudi koji kupe kartu.
Olizala je donju usnu kao što je uvek radila posle nanošenja ruža. Na jednom od krovova iznad stepeništa Mai dʼAgua jedna žena je pevala dok je prostirala oprano rublje. Glas joj je bio žalostan, a čaršavi su bili vrlo beli.
Kad sam prvi put došla u Lisabon, rekla je moja majka, sišla sam tim liftom s kule Santa Žušta. Nikad se nisam njim popela – razumeš? Sišla sam. Kao što svi radimo. Zato je izgrađena. Postavljena je drvetom kao železnički vagon prve klase. U njoj sam videla na stotine nas. Izgrađena je za nas.
Može da stane samo četrdesetoro.
Mi nemamo težinu. I znaš li šta sam prvo videla kad sam izašla iz lifta? Prodavnicu digitalnih fotoaparata!
Ustala je i opet krenula uz stepenice. Imala je malo poteškoća s disanjem. Da bi sebi olakšala, da bi se ohrabrila, izdisala je vazduh na usta šišteći, kao kad se zviždi. Ona me je naučila da zviždim. Najzad smo stigli na vrh.
Zasad ne odlazim iz Lisabona, rekla je. Zasad čekam.
Onda se okrenula i pošla prema klupi na kojoj je ranije sedela. Trg je postao upadljivo miran, tako miran da je na kraju iščezla.
***
Sledećih nekoliko dana se sakrivala. Tumarao sam gradom, gledajući, crtajući, čitajući, razgovarajući. Nisam je tražio. S vremena na vreme, ipak, nešto bi me podsetilo na nju – obično nešto napola viđeno.
Lisabon ima odnos s vidljivim svetom kao nijedan drugi grad. On igra igru. Njegovi trgovi i ulice popločani su šarama od belog i obojenog kamenja, kao da su zapravo tavanice a ne ulice. Njegove zidove, kako unutrašnje, tako i spoljašnje pokrivaju čuvene pločice azulejos. Te pločice govore o čudesnim stvarima koje se mogu videti u svetu: majmun svira Panovu frulu, žena bere grožđe, sveci se mole, kitovi u okeanu, krstaši na svojim brodovima, bosiljak, svrake u letu, zagrljeni ljubavnici, pitomi lav, murina sa šarom leoparda. Pločice ovog grada privlače pažnju na ono što je vidljivo, što se može videti.
Tu su i ukrasi na zidovima i podovima, oko prozora i duž stepeništa; oni govore nešto drukčije, zapravo suprotno. Njihove ispucale bele keramičke površine, živahne boje, okviri od maltera, i ponavljani obrasci ističu činjenicu da oni nešto pokrivaju i da će sve što je iza njih ili ispod njih zahvaljujući njima zauvek ostati nevidljivo i skriveno!
Dok sam tako šetao video sam pločice kao karte koje su više skrivale igru nego što su je otkrivale. Hodao sam, peo se i okretao između deljenja za deljenjem, ruke za rukom, i sećao se kako je bila strpljiva u igri.
Nema slaganja o broju brežuljaka na kojima je izgrađen ovaj grad. Neki kažu da ih je sedam, kao u Rimu. Drugi to osporavaju. Kako god bilo, centar grada je podignut na strmom, strmoglavom, kamenitom tlu koje se podiže i spušta na svakih nekoliko stotina metara. Njegove strme ulice vekovima su koristile svaki mogući način da spreče vrtoglavicu: stepenice, travnjake, odmorišta, ćorsokake, zavese od rublja koje se suši, prozore u prizemlju, mala dvorišta, ograde, žaluzine; sve se koristi da pruži zaklon od sunca i vetra i zamagli razliku između unutra i spolja.
Ništa nije moglo da je navede da priđe litici na manje od pedeset metara.
Između stepenica, lepih vidika i prostrtog veša u kvartu Alfama, nekoliko puta sam se izgubio.
***
Jednom smo pokušali da izađemo iz Londona i krenuli pogrešnim putem. Otac je zaustavio auto i raširio mapu. Idemo daleko, daleko, daleko na zapad, rekla je majka. Imam dobru kvrgu za pravac, to mi je jedan frenolog više puta rekao. Ovde ju je napipao. Mašila se za potiljak. Imala je vrlo tanke vlasi, i to joj je uvek izazivalo nelagodu. Rekao je da je moja kvrga za prostor ovde.
Frenologe više niko ne shvata ozbiljno, odvratio sam sa zadnjeg sedišta. Oni su bili družina kriptofašista.
Zašto to kažeš?
Ne možeš meriti nečije sposobnosti parom kalipera. Uostalom, odakle su uzeli svoje norme? Naravno, od Grka. Strogo evropske. Rasističke.
Onaj koji mi je opipavao glavu bio je Kinez.
Oni su svrstavali ljude u dve kategorije: čisti i izopačeni!
U svakom slučaju, za mene su bili u pravu! Imam dobru kvrgu za prostor! Otišli smo predaleko, trebalo je da skrenemo levo pre više kilometara, tamo gde smo videli onog nesrećnika bez nogu. Sad možemo i da nastavimo – nema svrhe da se vraćamo, prekasno je. Ako možemo, treba da uhvatimo sledeće skretanje ulevo.
Prekasno je! Bila je to jedna od njenih omiljenih fraza. Svaki put kad bih je čuo, spopao bi me bes. Neki događaj, beznačajan ili ozbiljan, naveo bi je da to kaže. Ali meni se činilo da se ta fraza ne odnosi na događaj, na način na koji se vreme savija – to sam počeo da primećujem otprilike s četiri godine – tako da neke stvari mogu da se spasu, a neke druge ne mogu. Ona bi te tri reči izgovorila lako, bez patosa, kao da navodi neku cenu. Moj bes je delimično bio usmeren na taj mir. Možda je to bio primer njenog mira. Možda me je upravo njen mir, udružen s mojim besom, naveo da studiram istoriju.
O tome sam razmišljao dok sam ispijao šoljicu jake kafe u jednom baru, ne većem od prikolice, u Alfami. Posmatrao sam lica drugih ljudi; svi su bili stariji od pedeset i olupani na isti način. Žitelji Lisabona često govore o jednom stanju, raspoloženju koje nazivaju saudade. Ta reč se obično prevodi kao nostalgija, što je pogrešno. Nostalgija podrazumeva udobnost, čak dangubljenje, što žitelji Lisabona nikad nisu imali. Beč je prestonica nostalgije. Ovaj grad je uvek bio – i još je – suviše šiban vetrovima da bi bio nostalgičan.
Saudade, odlučio sam dok sam ispijao drugu kafu i posmatrao kako ruke pijanog čoveka pažljivo slažu priču koju nam je pričao, kao gomilu koverata, saudade je osećanje besa koji osetiš kad čuješ da se reč prekasno izgovara suviše mirno. A fado je njegova nezaboravna muzika. Možda je Lisabon posebno odmorište za mrtve; možda se ovde mrtvi pokazuju češće nego u bilo kom drugom gradu. Italijanski pisac Antonio Tabuki, koji duboko voli Lisabon, proveo je ovde s mrtvima ceo jedan dan.
Odlomak iz prve priče iz knjige „Here Is Where We Meet / Ovde se srećemo“, Bloomsbury, London, 2005.
Prevela Slavica Miletić