Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, radili Poljak, Čeh i Mujo na baušteli, pa sjeli na vrh novogradnje da odmore malo i pojedu sendviče što su ponijeli od kuće. “Opet sir!”, u to će Poljak rezignirano. “Ako mi samo još jednom žena stavi sir, bacit ću se s krova zgrade!” Otvorio onda svoj sendvič i Čeh. “E pa stavi li ona moja još jedanput tirolsku salamu”, reče on, “ubit ću se i ja!” “Ne mogu da vjerujem, opet miješana marmelada!”, požalio se na kraju i Mujo zavirivši u kruh. “Nađem li samo još jednom marmeladu u sendviču, bogami ću i ja da skočim!”
Sutradan oni opet sjeli da jedu, kad ima Poljak što i vidjeti: sendvič sa sirom. Popizdio Poljak, bacio sendvič i otišao do ruba krova, pa se samo pustio. Ugledao onda i Čeh u svom kruhu tirolsku salamu, pa ga nijemo zgazio zidarskom cipelom i bacio se u bezdan. Zavirio najzad u sendvič i Mujo, vidio – jasno – marmeladu, pa skočio i on za kolegama.
Velika je to tragedija bila u zemlji Njemačkoj, organizirala njihova građevinska kompanija zajedničku sahranu, pa se tamo susrele i tri udovice u crnom. “Samo da mi je rekao”, nije se mogla smiriti uplakana Poljakinja, “da sam znala da će se stvarno baciti s krova, nikad mu ne bih stavila sir u sendvič!” “Ne bih ni ja, samo da sam znala”, dodala je Čehinja brišući suze, “nikad mu ne bih pravila sendvič s tirolskom salamom!” “Ne razumijem šta se dogodilo”, jecala je i neutješna Fata, “moj je Mujo sam sebi sendviče pravio!”
Dobro, priznajem, nije mi Kožo vic o nerazumnom Muji ispričao nekidan, nego davno, ali sjetio sam ga se nekidan, u dva iza ponoći. Pamtim ga i neobično volim, jer je drugačiji od većine pripovjetki o nesretnom Muji, mada za površnog slušača kafanskih viceva ispunjava jedina tri uvjeta koja dobar vic o Muji mora zadovoljiti: da je duhovit, da Mujo ispadne glup, i da je duhovit. Ja pak neobično volim ovaj vic jer u njemu je Mujo kao u rijetko kojemu psihološki dovršen višeslojni književni lik. A taj lik nije glup.
Tko god, naime, poznaje Muju s njemačke bauštele, zna da se on s krova nije bacio zato što je našao marmeladu u sendviču kojega je sam toga jutra spremio – zato dakle što je glup – nego zato da se solidarizira s nesrećom svojih drugova. Mujina je empatija upravo neobuhvatno golema, prevelika i nerazumna, jer onih čiju bi nesreću na sebe preuzeo – da bi je racionalno naplatio zahvalnošću, što je nama jedini razumljivi motiv – više nema. Takav je Mujo zaista postojao, ponegdje postoji i dan-danas: advokati na njegovoj ostavinskoj raspravi tu su empatiju kasnije tumačili kao bošnjački merhametluk, autentičnu islamsku dobrotu, a društvo u kafani kao naivnost ili jednostavno – glupost.
Tako su, tvrdim, nastali vicevi o Muji.
Cijeli esej mogao bih napisati o Muji s njemačke bauštele, a stvar je zapravo u tome da sam se vica s njegovim sendvičem od marmelade sjetio povodom posve nepriličnim i nedostojnim Mujine upravo biblijske – dobro, kur'anske – žrtve, čitajući u dva poslije ponoći kako su se šestorica gospodara Bosne i Hercegovine konačno dogovorila, i kako je Bosna i Hercegovina nakon četiri stotine i pedeset dana bezvlašća najzad dobila Vijeće ministara.
Vic nije bio loš, ali Mujo – znate ga sigurno, Zlatko Lagumdžija se zove – ovaj put nije bio nimalo psihološki dovršen ni višeslojan. Bio je, jebiga, jednostavno… dobro, recimo da bi neki to protumačili kao bošnjački merhametluk. Jednostavno, Zlatko Lagumdžija je sam sebi pravio sendviče.
Dugi, mučni pregovori šest, hm, pobjedničkih stranaka na baušteli izgledali su baš tako. Mujo je, jasno, posljednji zavirio u zaključke pregovora – “nađem li samo još jednom ministarstvo vanjskih poslova, bogami ću i ja da skočim!” – i, jasna stvar, skočio. Analitičarima je ostalo samo da kukaju. “Ne razumijemo šta se dogodilo, naš je Zlajo sam sebi resore dijelio!”
Bilo je još viceva o petnaestomjesečnim pregovorima o raspodjeli vlasti – onaj s velikom i malom jabukom, recimo, “eto ti onda ministarstvo vanjskih poslova, jebalo te ministarstvo!” – i u svakom je nekako Mujo na kraju ispao, hm, merhametli. Prije četiri stotine i pedeset dana, kao relativni pobjednik izbora, čvrsto je i nepomično stajao na stajalištu kako se SDP neće trpati u nacionalne blokove, jer su oni i bošnjačka i srpska i hrvatska stranka, i kako pored njega živog ne dolazi u obzir da Srbi dobiju finansije, a da mandatar Vijeća ministara, po nerazumnoj logici etničkog rotiranja, bude predstavnik Hrvata iz jednog od HDZ-ova. Što bi onda SDP dobio, pitao se on sarkastično, ministarstvo vanjskih poslova?!
Punih četiri stotine i četrdeset devet dana nakon toga pregovarao je s ostalom petoricom i slagao sve moguće matematičke kombinacije, prekidajući razgovore tek da pojede sendvič, da bi mu četiri stotine i pedesetog dana pala na um genijalna ideja, tako jednostavna da se sama od sebe sve te mjesece nametala, pa je upravo nepojamno čudo bilo kako se nije prije sjetio: da Srbi dobiju finansije, a da mandatar Vijeća ministara, po logici etničkog rotiranja, bude predstavnik Hrvata iz jednog od HDZ-ova. SDP bi pak mogao dobiti, recimo, ministarstvo vanjskih poslova. I eto Vlade!
Nakon čega je, kažu, otišao do ruba krova i samo se pustio.
Kako su već nakon izbora, u oktobru davne 2010. godine, svi osim Muje znali da će mu u sendviču biti marmelada, pitali su me u nekom sarajevskom socijaldemokratskom društvu što bih ja napravio na njegovom mjestu. Igrao bih strateški, a ne taktički, odgovorio sam analitički zamišljena pogleda. Otišao bih u jaku opoziciju, čekao da se nacionalističke elite same međusobno sjebu, pa na izvanrednim izborima pokupio vrhnje. Usmjeri snagu protivnika protiv njega samog, rekao bi Sun Tzu, Paolo Coelho svih balkanskih političara. I tako bi potrošio nekoliko dragocjenih, odlučujućih godina, dodali su sarkastično prijatelji.
Nakon čega je SDP cijelu jednu dragocjenu, odlučujuću godinu i pol potrošio samo da izgubi izbore.
Toga se ni Sun Tzu ne bi sjetio. Sendvič s marmeladom.
Tekst preuzet iz Oslobođenja