U RPZ RS tvrde da će ove godine biti sprovedeno PISA testiranje iz čitalačke pismenosti u osnovnim školama, a dogodine i iz matematike. Ocjene u školama odavno nisu mjerilo stvarnog znanja. U takvim uslovima, najrelevantniji pokazatelji znanja su fakultetski prijemni ispiti iz matematike. Profesor Dragan Matić, šef Studijskog programa matematika i informatika na Prirodno-matematičkom fakultetu u Banjaluci kaže da je znanje svršenih srednjoškolaca iz matematike iz godine u godinu sve manje i da je neophodno poboljšati kvalitet nastave u osnovnim i srednjim školama da bi sa PMF-a izlazilo više diplomiranih matematičara i informatičara (http://www.skolegijum.ba/tekst/index/1143).Viši asistent na Elektrotehničkom fakultetu Banjaluka, Ivan-Vanja Boroja, smatra da je kvalitet nastave matematike u osnovnim i srednjim školama zadovoljavajući i da ETF bez problema može pronaći dovoljno kvalitetnih kandidata da popuni upisne kvote. Kaže i da je nivo znanja koji na fakultet donose diplomci elektrotehničkih škola opao jer je u proteklih deset godina smanjen broj časova matematike u trećoj i četvrtoj godini škole. Radeći auditorne vježbe sa studentima u zadnjih sedam godina, Boroja je došao do kako kaže nevjerovatnog podatka da 3-5 posto upisanih studenata ima probleme sa sabiranjem, oduzimanjem, množenjem i dijeljenjem razlomaka, a nije rijedak slučaj da brucoš ne zna razliku između kvadratne jednačine i kvadratne funkcije. Takvi studenti trebaju samostalno obnoviti gradivo i razjasniti nejasnoće, dok studenti sa znanjem iz srednje škole mogu bez problema da prate nastavu na ETF-u, kazao je Boroja.
O stanju nastave matematike u RS, razgovarali smo sa banjalučkim nastavnicima: Momčilom Mišljenovićem, nastavnikom u Osnovnoj školi Branko Radičević, Rastkom Vukovićem, profesorom u Gimnaziji, i Milisavom Kneževićem, prosvjetnim savjetnikom i inspektorom za matematiku u Republičkom prosvjetnom zavodu Republike Srpske.
Da li ste zadovoljni sa nivoom znanja učenika kada napuštaju školu?
Momčilo Mišljenović: „Generalno sam zadovoljan. Znam kako radim i kakve metode koristim. Polazim od sebe, a mogu reći i na nivou naše škole jer znam kako nas šest nastavnika radimo. Mislim da nam đaci uopšte ne izlaze sa lošim rezultatima i da sa dobrim nivoom znanja idu u srednje škole.“
Rastko Vuković: „Sistem je tako postavljen da mene to uopšte nije briga.To je objektivna činjenica. Privatno je mene briga. Ali kao radnika koji radi svoj posao profesionalno bilo kakva briga je meni loša za posao. Jer ja ako to pričam a novi sam radnik možda se neko naljuti pa me izbaci s posla. Znači ja moram da glumim da me nije briga. A onda se i naviknem na to da me nije briga. Ako si dobar profesionalac onda ćeš ćutati o tome. Ja samo kažem da kriterijumi opadaju i da će i dalje da opadaju jer je sistem tako upregnuo faktore da zakonodavstvo kroji sredinu iz koje nastaju posljedice po društvo. Ne bi trebalo da mene uopšte profesionalno interesuje kakvo je znanje. Mene interesuje da ja se uklopim u zakonodavstvo.“
Trpite li pritisak roditelja, drugih nastavnika, direktora?
Momčilo Mišljenović: „Evidentno je da trpimo pritiske. Nije oduvijek bilo tako, baš je u posljednje vrijeme izraženo. Prije petnaestak godina kod nas su zvanično ukinuti prijemni ispiti u srednjoj školi. Đaci se upisuju samo na osnovu uspjeha u osnovnoj školi. Od tada je počeo mnogo veći pritisak roditelja kad su u pitanju ocjene, odnosno zaključivanje ocjena. Posebno su kritični decembar i jun kada zaključujemo ocjene. Kako vrijeme prolazi ta situacija je sve gora i gora, nalazimo se pod sve većim pritiskom. Posebno nastavnici koji predaju najteže predmete. Trpimo poprilično pritisak, ne toliko od đaka koliko od roditelja.“
Kako izgleda pritisak roditelja?
„To zna da traje jako dugo, sistemski cijelu školsku godinu, pa se proteže kroz nekoliko godina. Krene kroz žalbe u smislu: Moje dijete zna a vi to ne vidite. Često se dovodi u pitanje naša kompetentnost. Roditelji rijetko dolaze direktno. Tokom godine možete nabrojati na prste jedne ruke roditelje koji otvoreno dođu da se žale na ocjenu. Najčešće je to indirektno, preko pedagoga, preko kolega koje poznajemo, preko direktora. Postoji konstantan pritisak na nastavnike matematike jer imamo najnižu prosječnu ocjenu. Ali to je zbog prirode samog predmeta.“
Kako se nosite sa pritiscima?
„To dolazi sa godinama, sa iskustvom. Najteže je u prvoj godini kada ste pripravnik, tada je najteže izboriti se sa tim. Treba vam pomoć mentora, pedagoga, psihologa, škole, uprave. Treba vam dosta pomoći. Onda nekako stičete praksu kroz iskustvo i kroz godine. Najbitnije je zadržati stav. Ali svoje kriterijume imati iste prema svoj djeci. I truditi se da objektivnost bude na što većem nivou. I poštovati pravilnik o ocjenjivanju. Po njemu roditelji mogu uvijek vidjeti radove đaka, daju im se na uvid u školi. Objasniti im u čemu je problem, pratiti đaka kroz dopunsku nastavu. To je ono što mi možemo uraditi.“
Da li popuštate kada vam traže da se promijeni ocjena?
„Ne popuštam zato što bi stvorio kontraefekat kod đaka u odjeljenju. Tu bi pali vaši kriterijumi u vodu, vaš stav i autoritet. Što se mene tiče – ne podliježem pritiscima. Ima ih. Mislim da ih sad ima manje nakon četiri godine rada u školi. Valjda su me upoznali roditelji u sredini gdje radim i sad imam već đake čijoj braći i sestrama sam predavao. Najbitnije je da roditelji upoznaju nastavnika i sa njim razgovaraju. Da im ne bude jedini izvor informacija đak. Ja uvijek savjetujem roditeljima da dođu na razgovor kod nastavnika na informacije, bez obzira bio razrednik ili ne. Jer djeca su sklona i lažima i ne prenesu najčešće ono što nastavnici usmeno poruče. Skloni su izvrtanju cijele slike. Trudim se otkad sam počeo da radim da se držim svojih kriterijuma i da poštujem pravilnik o ocjenjivanju i zakone.“
Postoji li pritisak roditelja, drugih nastavnika, direktora?
Rastko Vuković: „Da, naravno da postoje pritisci. Pa to je normalno. Praktično je normalno.“
Kako izgleda pritisak na nastavnika?
„To se ne događa baš tako direktno. Recimo, direktoru dođe roditelj i kaže: Zašto si tom i tom đaku dao lošiju ocjenu nego što njemu treba? A direktor iz straha da bi zadržao posao – on ima više straha nego ja, više je ovisan o onome ko ga je postavio nego ja koji sam došao na osnovu diplome – on mora da izađe odmah u susret ako to zakonodavac traži. Direktor ne može direktno da utiče na ocjenu, ali na neki način će uticati. Jer šta je mene briga je li ocjena sada jedan, dva, tri, četiri ili pet? Ja ću popustiti. Nemam namjeru da se svađam, ne sa direktorom, nego sa kolegama na poslu. Kada živite u jednom kolektivu, vi ne želite da se svađate sa komšijom. Svađate se jednom, dvaput, triput – pa izađete na loš glas.
Kako se nosite sa pritiscima?
„Zakon nas ne štiti. Samo može biti pametniji čovjek koji popušta. Vremenom se naviknete. Morate oguglati inače ne možete podnijeti to.“
Od koga najčešće dolazi pritisak?
„Najviše pritisak dolazi od loših đaka, naravno. Oni vrše pritisak i preko ministarstva, preko komšije, preko prozora, na ulici, da vam dođe vaša mama. Vi ste recimo profesor, sada karikiram, pa da vam kaže: Sine Marko, ja da sam znala u šta ćeš se izroditi, ne bih te htjela roditi. Do toga dođe. I šta ćete vi onda? Kao nećeš da daš tamo neku ocjenu. Dođe neki advokat, čovjek stručan, sa kojim se znate, i kaže: Ma ‘ajde slobodno daj – počne te ubjeđivati sa nekim pravnim razlozima -, trojka ili četvorka nije bitno, daj djetetu veću ocjenu. Jednostavno nemaš aduta i sebe vidiš kao neprijatelja društva jer je zakon odjednom protiv tebe. Vidiš sebe kao ilegalca, kriminalca, jer zakon te pritišće da spuštaš kriterijume, da daješ sve bolje i bolje ocjene. Ako je zakonodavac postavio sve uslove da se đak žali kada misli da ima lošiju ocjenu, da se žali direktno na profesora a ne traži komisiju kao nekada za vrijeme Tita, on vrši pritisak na vas, on vas može otjerati iz škole, može vas zamjeniti da ne dolazite više u taj razred. Mi nećemo da budemo negativci protiv kojih su svi u ovom društvu. Mene napadaju komšije ako dam lošu ocjenu, odmah imam pet komšija koje me sreću na ulici, zaustavljaju, i govore: Pa daj nemoj čovječe, nisi takav, što si takav, daj bolju ocjenu. Pa do uprave škole.
Vi stalno sebe osuđujete. Niste nekoga naučili a on će reći – zato što ga niste naučili vi ste krivi. I vi ćete to prihvatiti kao da je stvarno gotova stvar. A možda je razlog u nečemu sasvim drugom.“
Koliko su đaci motivisani da rade matematiku?
„Trebala bi da bude motivacija učenika za znanjem, a ne za ocjenom. Oni dođu motivisani da imaju znanje, dođu sa željom da nešto nauče. Djeca su čista u tome, nisu prevaranti, govorim o ogromnoj većini djece. Oni ne razmišljaju na prevarantski način. Dolaze u školu sa nekim osjećajem autoriteta, da će im sutra znanje trebati. A onda vremenom, dok prođu kroz sistem, shvate da će uspjeti tek kad dobiju zvanje. Onda steknu vještine kako prevariti, iskoristiti, zloupotrebiti pravni sistem. E to uče. To je ta čudna jedna pojava da se uče ustvari kako da nadigraju sistem. Zašto se kod nas, u našim školama, više prepisuje nego u nekim drugim školama u svijetu? Zato što su naši učenici već naučili da moraju da uče da varaju pravni sistem. Jer on je shvatio da neće moći neko da ga ne zaposli ako ima dobar prosjek. A do prosjeka može doći varajući pravni sistem. Jako malo je njemu bitno da znanjem krči svoj put. I on postaje toga svjestan jako. I onda ne osjeća se dobro ako ne ovlada tom vještinom. Na kraju krajeva nije njemu bitno zna li on neku stvar iz istorije matematike. Njemu je bitno da je ubo dobru ocjenu.“
Kako smanjiti pritisak na nastavnike?
Momčilo Mišljenović: „Trenutak kada će se sve promijeniti nabolje je kada se uvede zvanična matura. Mislim da će tada pritisak roditelja sa nastavnika preći na djecu, da će se više fokusirati na njihovo učenje. Jer tada će i te kako da ima uticaja taj test na upis u srednju školu.
Mislim da će mala matura riješiti dosta problema sa nastavom matematike i generalno sa doživljajem nastave iz svih predmeta od strane đaka i roditelja. Sa doživljajem škole. Jer se oni upisuju u srednje škole isključivo sa uspjehom. Mislim da bi i roditelji trebali da budu na strani nastavnika i podrže to. Jer će i đaci tada da budu aktivniji na nastavi i mislim da će se više truditi da imaju znanje, a ne ocjene. Ako budu imali znanje, doći će ocjene. Pogotovo iz matematike. Jer sada je fokus i roditelja i đaka na ocjeni. A ne toliko na znanju, što nama stvara dodatni problem. I zato imamo takve izjave da nam đaci ne izlaze na fakultete sa velikim znanjem a sa sjajnim ocjenama. Generalno se kolege slažu da se nije trebao ukidati prijemni za srednje škole. Kakav god da je prijemni, on nije loš. Kakva god da je njegova forma, iz kojeg god da se predmeta izvodi, taj test nije loš i matura nam svakako treba. Srbija je uvela – ima već nekoliko godina, Hrvatska takođe, mislim da bi i mi trebali krenuti tim putem.“
Milisav Knežević, RPZ RS: „To je teško pitanje. Uvođenjem eksterne provjere ili uvođenjem matura malih i velikih. Ja mislim da će se profesori mnogo rasteretiti. Tako da će to biti pokazatelj da li je on dobro radio ili nije. Ali kad se to bude vrednovalo za upis u srednju školu ili fakultet. Onda će oni učiti da se upišu na željeni fakultet i željenu školu. A eksterna provjera će biti ista, pod istim uslovima za sve. Mislim da će tada biti daleko lakše profesorima ocjenjivati. Dogodine je predviđeno da mala matura startuje, još uvijek eksperimentalno, ali nadam se da će i početi da se boduje. I onda će biti rezultati objektivniji.“