U depeši upućenoj u Vašington 1944, Džordž Kenan, savetnik u ambasadi Sjedinjenih Država u Staljinovoj Moskvi, upozorio je na okultnu moć koju poseduju laži, dodavši da je sovjetska vladavina “dokazala neke čudne i uznemirujuće stvari o ljudskoj prirodi”.
Među najvažnijima je, napisao je, to što je mnoge moguće “naterati da osećaju i da veruju u praktično šta bilo”. Bez obzira na to što je nešto sasvim jasno netačno, dodao je, “za ljude koji u to veruju, postaje istina. Ono održava svu validnost i sve moći jedne istine”.
Kenanova zapažanja, nastala na osnovu njegovih iskustava u Sovjetskom Savezu, sada deluju kao mračno proročanstvo za Ameriku, u kojoj na desetine miliona ljudi veruje u “istinu” koju je izmislio predsednik Donald Tramp: da je Džozef Bajden izgubio izbore u novembru i da je postao predsednik koristeći se lažima i prevarom.
Laganje kao politički alat nije ništa novo. Nikolo Makijaveli je još u 16. stoleću savetovao vladara da pokuša da bude pošten, ali da laže u trenucima kada bi izgovaranjem istine “izgubio prednost”. Ljudi ne vole da ih lažete, smatrao je on, “ali onaj koji vara uvek će naći one koje će prevariti”.
Spremnost da vas prevare je poslednjih godina postala vodeća odlika u politici, širom sveta, a posebno u zemljama kao što su Mađarska, Poljska, Turska i Filipini, kojima vladaju populistički lideri vrlo umešni u krajcanju istine.
Janez Janša, desničarski populista koji je u martu postao premijer Slovenije – rodne grude Melanije Tramp – brzo je prihvatio Trampovu laž da je ovaj pobedio. Janša je čestitao Trampu odmah posle izbora.
Čak i Britanija, koja sebe smatra bastionom demokratije, postala je plan transparentnim ali široko rasprostranjenim neistinama, glasavši 2016. za izlazak iz Evropske unije nakon što su pristalice Bregzita tvrdile da će izlazak iz bloka značiti da će nacionalna zdravstvena služba imati 350 miliona funti nedeljno više na raspolaganju. Oni koji su zastupali ovu laž, uključujući i konzervativnog političara koji će kasnije postati premijer, Borisa Džonsona, kasnije su priznali da je posredi bila greška – ali su to rekli tek posle glasanja.
Veće i mnogo korozivnije laži uvrežile su se u Mađarskoj. Tamo je populistički vođa Viktor Orban finansijera i filantropa Džordža Sorosa, mađarskog Jevreja, nacrtao kao tvorca paklenog plana da se uništi suverenitet zemlje, da se rođeni Mađari zamene imigrantima, i da se unište tradicionalne vrednosti.
Snaga ove teorije zavere, u kojoj redovno ima i primesa antisemitizma, kaže Peter Kreko, izvršni direktor istraživačke grupe “Political Capital”, koja već dugo kritikuje Orbana, jeste u tome što se ona dodvorava “plemenskom stanju svesti” po kojem su sva pitanja samo večita borba između “dobra i zla, crnog i belog”.
Političke borbe, kaže on, “postale su rat između dobroga i lošega, a u ratu se zahteva bezuslovna podrška vođi svog plemena. Ukoliko pričate išta loše protiv svojih, to znači da ste izdajnik, a izdajnike valja prognati”. Ono što celu stvari čini još opasnijom, dodaje Kreko, jeste što je “tribalizam prirodan oblik politike: demokratija je zapravo devijacija”.
U Poljskoj, duboko konzervativna Partija prava i pravde Jaroslava Kačinjskog, koja je na vlasti od 2015, promoviše svoju teoriju zavere. Ona se zasniva na odavno razbijenom mitu da je pogibija na desetine visokih poljskih zvaničnika 2010. godine, među kojima je bio i brat Kačinjskog – tadašnji predsednik Poljske – u padu aviona na zapadu Rusije bila posledica plana skovanog u Moskvi, a koji su potom pokušali da zabašure protivnici partije u Varšavi.
The New York Times International Report