Izostavimo za početak činjenicu da je gorespomenuti lik iz bajke nelegitimni predstavnik Hrvata, kojemu ta riječ na jeziku dođe kao najbolnija afta, te se manično trudi da je izbjegne svim mogućim manevriranjima. Izostavimo i činjenicu da ga kandidira stranka koja se prijetvorno zalaže za kvazi-multietničnost i za “čovjeka”, a pogotovo izostavimo paradoks njenog glavnog protagonista koji zapravo mrzi narod kojega predstavlja glasovima drugog naroda. Ono što je zapravo poražavajuće u klaunskom televizijskom jurišanju uprizorenom sinoć, jest činjenica da je Željko Komšić, kao osoba koja govori iz pozicije jedne od najviših instanci države, dozvolio sebi da u najgledanijem televizijskom terminu, samo pet dana prije izbora, ispolji pravo lice neviđene agresivnosti, neartikuliranih i primitivnih izjava, koristeći se razinom komunikacije na nivou birtijskih jarana koji jutro dočekaju grleći šank. Tituliranje sugovornika sa “ti”” ili “bolan” kao da svi zajedno upravo češkaju međunožje na Bembaši uz hladnu pivu, konstantni podsmijeh upućen ostalim učesnicima debate na način iskompleksiranog srednjoškolca koji upravo otkrije rupu u zidu odakle može fiksirati djevojčice dok se presvlače, u više navrata istaknut očiti prezir prema Hrvatskoj i Srbiji, pravi je manifest “čovjeka iz naroda”.
Naš narod zna za poštivanje i čast
Pitanje je samo kojeg naroda? Jer narod kojeg ja poznajem, svih triju nacionalnosti, nije takav. Naš narod, pa da je iz najzavučenijih vukojebina, zna se ophoditi s ljudima i u svakom trenutku zna za poštivanje i čast. Je li takva onda ta “intelektualna i građanska elita” koja si sama voli nadjenuti te epitete kao bedževe sa Che Guevarom, a koja zdušno podržava Željka Komšića? Je li u njihovim plavokrvnim svjetovima nedotaknutim prljavim noktima seljaka s njiva, takav način verbalnog dvoboja normalan i svakodnevan da nema nikakva mjesta čuđenju? Hoće li napokon urbana, čaršijska gerila prihvatiti činjenicu da Željkovim oponentima nije njegov jedini krimen samo to što je izabran voljom tuđeg naroda, već spoznaja da je čovjek ortodoksni manipulator zaogrnut u jalijaške folove, koji protekle četiri godine na vlasti nije učinio ništa, osim što se jaranio po komšiluku kupujući birače perfidnom pričom o nepostojećem rahatu u zemlji bez zemlje?
Znajući da je s ozbiljnim političkim pitanjima kao u ružičastoj baletnoj haljinici na ledu, ovaj neviđeni maher ljudskim emocijama, naš Hrvat Želja, uporno je vraćao temu na ratne događaje, gdje je najjeftinijom patetikom svoje osobne tragedije, pokušavao podići stanovništvu patriotskim trikovima kao i tisuće puta dosad, trudeći se uličnim vokabularom diskreditirati sugovornika, stavljajući svoju bol iznad svih ostalih ratnih boli, i svoj doživljaj rata iznad ratnih dana kakve su ih doživjeli ostali sudionici rasprave. Nitko niti u jednom trenutku nije negirao ratni pakao koji ga je zadesio, ali nakon što inscenira neviđenu bol pijanog vojnika sa posttraumatskim stresom, možda bi se trebao zapitati kako to da pravi vojnici s pravim PTSP-om uspjevaju zadržati hladnokrvnost i dostojanstvo u svojoj nemoći. Kako balansiraju životom. Kako istrpe kretonoidnu vlast. Kako sačuvaju čovjeka u sebi. Možda da pogleda Igora Hamera pred TV kamerama. Možda da pogleda u oči ljudi diljem Bosne i Hercegovine koji na svojim leđima nose križeve nekih od najtežih ljudskih sudbina.
Čak niti Komšiću levati iz redova hrvatskog naroda ne mogu naći dostojnog protivnika
U kakvom smo stanju kao društvo, najbolje govori činjenica da čak i ovakvom kandidatu politički levati iz reda hrvatskog naroda u BIH ne mogu naći dostojnog protivnika. Ili neće, to bi možda bio i najpravilniji izraz. Licemjeri sa dvadesetogodišnjim iskustvom ničega najsretniji su u ovakvom stanju. Tako HDZ BIH svoju krpenu lutku na koncu nije ni pustio na tv-sučeljavanje, jer dotična gospođa Krišto koja uživa potporu jedne još elokventnije gospođe Kosor, zna razgovarati samo sama sa sobom u ogledalu. I s Večernjim listom, dakako. Mesni dječačić opskurne vizure svijeta i života, gospodin Lijanović mlatarao je rukama kao utopljenik u vlastitim lažima, što je Martina Raguža ostavilo najnormalnijim u nikakvoj ponudi naspram neobrazovanog mutnog biznismena Radončića i Babinog sina mafijaškog Bakira.
S druge pak strane, ako hrvatskom narodu sinoćnji spektakl nije bio dovoljno šamaranje obraza đonom da probudi revolt i želju za izlaskom na izbore u nedjelju, i ako im je sasvim u redu poslana poruka koja je personifikacija nakaradnog sustava jedne države – da su konstitutivan narod pretvoren u nebitan faktor kojeg vodi čovjek koji s njima nema ništa zajedničko, te mu se čak mu se pomalo i gade, taj narod i ne zaslužuje ništa drugo nego njega. Jarana Želju do zauvijek. Dok se i zadnji od nas po uputama multietničarske braće ne iseli iz svoje zemlje, u kojoj samo želimo živjeti normalno.
Hrvatski SDP dolazi dati podršku Komšiću
Ili će to možda biti učinjeno pod blagoslovom hrvatskog SDP-a, koji kako kruže priče, dolazi dati podršku svom bosanskom pandanu pred izbore. Ne sumnjamo, bit će to spoj fantastične socijaldemokratske humanosti i ljudskosti neviđene na ovim prostorima, uz jednu veliku zajedničku crtu – naime, oboje strašno “obožavaju” narod kojega predstavljaju.
O Bože, daj nam jedan jingl pusti. Brzo! Neutralni!