Debatnu grupu sačinjavaju svi humanoidi od moje komšinice Mire, koja kao rijetko ko ima sklonost ka svemu, a shodno tome i visokom obrazovanju. I ćeri joj prispjele za te škole, a neće da se udaju, pa pragmatično razmišlja da li joj je bolje poslati dijete za kiropraktičara ili da kičma na medicini. Logično. Svaki roditelj svome čedu sve najbolje želi. Iz Mirine perspektive, a ja je svjetujem, bilo bi najbolje otprilike vako:
Provjeriti kako i đe i koliko se plaća, jerbo danas čo'jek ni umrijeti ne može, dok se sa grobarom ne napravi finansijska konstrukcija, to svi znaju.
Uskladiti materijalnu bazu sa duhovnom nadgradnjom. Jelte, Marx je bestseler, uz onog japanca Mura-nešto, pa Mira brzo može ukapirati da joj je badava ovu mlađu u doktore davati, kad je jedva i srednju završila, a i to što je završila, vidi se da je na tetka Zoru vrcava, a šta će. Bolje geknuti 2000-3000 km u ratama, i eto, blago mami, za 3 godinice diplomirane pametnice menadžera. Po Bolonji, da komšije crknu od muke.
Ako dijete, po nesreći, ljubi knjigu, k'o što ona starija Acka voli, e nema druge nego se u crno zaviti pa na medecinu. Tako danas roditelji djecu, k'o na ratište, bože me oprosti, šalju na fakultete. Na državni, nema druge. Zna Mira da će mala učiti, kičmu iskriviti, dioptrijicu nabiti, pa, ako bog da sreće i zdravlja, za 7 godinica, mala Acka, sa knjižicom na prvo jutrenje na biro će krenuti. Dotad, Bože zdravlja, možda se i uda, možda Domu zdravlja u Kneževu i zatreba neko, al’ neće moći od one mlađe pižle preteći ništa. Zna to sve komšinka, pa sve sebi u bradu otpuhuje. Takva je otprilike strategija u futuru trećem, glede visokog školstva na spratu ispod.
Nego, da vidimo kakvi andragoško-pedagoški problemi muče ove gore, što su sebi nadogradili stančugu od 130 kvadrata.
Komšo Rajkan nam je svima valj'o oko interfona, a i dva puta je rastjer'o komunalnu, kad su došli da se bune oko one ograde što smo je bubeknuli na parking.
Stariji prestolonasljednik mu Jovan, već gazi treću godinu Akademije – policijske, dao ga za inspektora. Mali poludio kad mu je babajko rekao da mora ići na par mjeseci u Šepak na praksu, kaže da Rajkan nije normalan, kad nam je Gradiška tu ispred nosa. A i dobro veli mali. Đe će dijete dolje, može se i ovdje vježbati sa carinicima. Još se drao na starog što mu je uzo sivog BMW-a, a ne bijelog što se šibaju ove godine. Zbog toga smo i bubeknuli ogradu, al’ ne treba duše griješiti i nama ostalima valja.
Mlađi Goran, muka njegova, sav nikakav, ima svoj bend i padavičari čitav dan. Kaže sam da hoće da upiše muzičku akademiju. Ne buni to Rajkana, uvijek je, još od prađeda Nikole, kod njih bilo muzikanata, ali mora mali imati pravi fakultet. Stoga je Rajko već kaparis'o mjesto malom u Gracu, tamo ima najviše naših, pa ko veli da će se dobro snaći. Mali će studirati za neka istraživanja i u kompjutor podatke unositi, ko kakav novi ćato, zajebava Rajkan malog. Goran bi ovdje, nezgodno mu ostaviti društvo i curicu, tek se zamomčio, kosicu pustio. Kaže komšo proće to njega čim ufati koju švabicu, neće ni po sarmu ni gaće u ovu našu selendraču dolaziti.
Uglavnom, ni ovima gore nije lako.
E, da, umalo zaboravih. Preko puta mene ima jedna baba, lihvarka stara, koja u svoj jednosoban stan nagura i po njih četvoro. Ovaj put tu su neko dvoje iz Hercegovine. Pojma nemam ko su, valjda studiraju.
Nego, da se ja vratim na početak i lomljenje kopalja. Poentirao bih jednom rečenicom šefa katedre za superprovodnike i nanotehnologiju sa instituta Max Plank : Sjaši kurta, da uzjaše murta!
Tekst je recenzirala, prirodno prva, moja baba Stana, najbolji poznavalac visokog školstva u mjesnoj zajednici Hisete, a bogami i šire. Pitam je ja da nisam prećero, a ona kaže : I gore je, moj sinko!