Prva scena u filmu “Katyn”, koji je poljski režiser Andrzej Wajda snimio 2007, odvija se na jednom mostu, negdje u Poljskoj, sredinom septembra 1939. godine. Sa jedne strane mosta bježe uspaničene porodice od progona koji su uslijedili nakon njemačke invazije na Poljsku 1. septembra. Na sredini mosta se susreću sa onima koji bježe od sovjetske invazije 17. septembra. Ovaj Wajdin film sam prvi put pogledao dvije godine kasnije, tokom boravka u Varšavi. Znao sam kako je taj mentalitet opsade, to osjećanje zarobljenosti između dva neprijatelja, imalo snažan uticaj na ratno formiranje bošnjačkog identiteta devedesetih godina. Znam kako su se Bošnjaci povlačili do rubnih granica identiteta kako bi opstali. Odlučio sam da saznam više.
Zahvaljujući ljubaznosti poljske ambasade u Sarajevu, dobio sam i knjigu “Katyn – zločin bez kazne”, u kojoj se nalazi kolekcija 122 dokumenta, koja su zajednički iz ruskih i poljskih arhiva izabrala tri vodeća američka, poljska i ruska istraživača masakra nad 22 hiljade poljskih oficira, vojnika, žandara i civila. Želio sam da vjerujem da ćemo se i mi u BiH kretati tim poljsko-ruskim putem otvaranja arhiva, saznavanja istine i građenja uzajamno prihvatljivih tumačenja istorijskih događaja. Vjerovao sam da će u središtu tog novog i drugačijeg tumačenja biti stradanje civilnog stanovništva, vojnika i ratnih zarobljenika, bez obzira na stranu rata, etničku, vjersku ili vojnu pripadnost.
U toku 2009. godine saznali smo i za postojanje rudničkih jama, punih posmrtnih ostataka žrtava, uglavnom hrvatske i slovenačke nacionalnosti. Masovna ubistva poraženih su izvršili pripadnici pobjedničke, partizanske vojske. Mnogi među ubijenima su se vraćali ka svojim domovima u BiH. Naše jame u BiH, od Hercegovine do Krajine, i dalje čuvaju tajne o zločinima jednih nad drugim kroz više decenija XX stoljeća. Ali, kod nas i ta otkrića su bila više povod za ideološka i međunacionalna sukobljavanja, nego za ozbiljno preispitivanje vlastite istorije.
Sjetio sam se scene na mostu, čitajući još jedno Rijasetovo saopćenje u kojem se tvrdi da se “srpska i hrvatska politika prema Bošnjacima nije promijenila”. Kao ključni argument za poređenje poljske i bošnjačke sudbine, Rijasetova Služba za odnose sa javnošću navodi citat iz govora Alije Isakovića na Bošnjačkom saboru 1993. godine, tvrdeći da je Isaković tada kazao da su Bošnjaci “uz Poljake jedini narod u Evropi s dva susjeda koji mu dogovorno rade o glavi”. U citatu pripisanom Isakoviću se potom navodi: “Ako i dođe do prestanka rata, on će se nastaviti na brojne drukčije načine, novim perfidijama, lažima, podvalama i novim vidovima neprijateljstva. Nažalost, susjedi se ne biraju i valja biti realan. Mi nećemo posezati za oblicima zla koji nam se nude i nećemo projicirati zlo nikakvim svođenjem na ukupnost bilo koje nacije i bilo čije vjere. Naši susjedi opsjednuti su isključivošću i stoga bih volio da se u njima razvijaju svojstva sličnija našima, nego njihova u nama. Hoću reći, ako ne bi bilo Bošnjaka-Muslimana, Srbi i Hrvati dobili bi susjede kakve zaslužuju. Ovako, mi smo tu i nema te sile koja može uništiti naš narod ni u ratnim ni u poluratnim ni u polumirnodopskim uslovima.”
Da li postoji razlika između srpskih i hrvatskih politika 1993. i 2012. godine? Na Balkanu se politike formuliraju na takav način da završe masovnim ubistvima i progonom stanovništva. Ako su tako formulirane politike devedesetih dovele do najmanje 100 hiljada mrtvih i progona još većeg broja ljudi, kako neko može porediti današnje srpske i hrvatske politike u BiH i regionu sa ratnim politikama? Vrijeme je da se umjesto takve politike žrtve na drugi način promišlja bošnjačko pitanje.
Šta su nama Srbija i Hrvatska, šta su nama Srbi i Hrvati? Ne postoje dvije bliže i važnije države za BiH od Srbije i Hrvatske i ne postoje dva bliža i važnija naroda za Bošnjake nego što su Srbi i Hrvati. Umjesto što nastavkom ratne politike afimiranja vjerskog identiteta gradimo saveze sa dalekim narodima na Srednjem istoku ili sa azijskim imigrantskim zajednicama u Evropi, trebamo se, u bogatstvu različitih identiteta koje posjedujemo, vratiti i svom slavenskom identitetu kako bismo afirmisali sve one vrijednosti koje nas povezuju sa Srbima i Hrvatima, sa Srbijom i Hrvatskom. Vrijeme je za bošnjačku politiku koja će graditi BiH u saradnji sa Srbijom i Hrvatskom, a ne protiv ili nasuprot susjedima.
Nacionalnu politiku izdvajanja i razdvajanja Bošnjaka kao muslimana od drugih zaista simbolizira Bošnjački kongres održan 27. septembra 1993. godine u Sarajevu. Ali, Bošnjaci više nisu na mostu. Nema više razumnog razloga zbog kojeg bi se bojali saradnje sa Srbijom i Hrvatskom, Srbima i Hrvatima. Stoga je vrijeme za drugačiju politiku. Vrijeme je za bošnjačku politiku koja će graditi drugačiji koncept nacije, koja neće biti zasnovana samo na etničkim i vjerskim elementima identifikacije i pripadnosti.
Tekst preuzet iz Oslobođenja