Postoji pet fundamentalnih problema, koje treba posebno uzeti u obzir
prilikom razmišljanja o drugom malenom koraku za čovjeka, ali velikom za
čovječanstvo, kako je to rekao nedavno preminuli Nil Armstrong, prvi
čovjek koji je kročio na Mjesec.
Ima li još puno?
Prvi problem je nekako i logičan – putovanje do Marsa trajalo bi
jednostavno predugo. Korišćenjem sadašnje tehnologije (barem one koju
predstavljaju svemirske agencije), to bi putovanje moglo potrajati dvije
do tri godine. Međutim, što duže putujete, to vam je potrebno i više
hrane koju morate ponijeti na put, a postoji i veća šansa za sudar sa
raznoraznim svemirskim kamenčićima, od kojih bi jedan mogao biti i
fatalan po posadu.
Astronauti, kako na svemirskim brodovima
nemamo tehnologiju za proizvodnju vještačke gravitacije, morali bi da
žive u bestežinskom stanju čitavo to vrijeme. To znači propadanje mišića i
kostiju, a povrh svega tu je i povećano izlaganje kosmičkom zračenju,
koje bi povećalo rizik od raka.
“Glavni razlog za brigu je
dugotrajna izloženost kosmičkom zračenju u dubokom svemiru”, istakao je
za Usa Today bivši astronaut Frenklin Čang-Diaz, koji drži svjetski
rekord s najviše letova u svemir.
“Duga putovanja u
bestežinskom stanju sigurno bi fizički naštetila posadi. Po dolasku na
Mars, morali bi da imaju način na koji bi počeli rehabilitaciju, prije
nego što počnu da rade, što je velika cijena za prvu misiju u vrlo
neprijateljskim uslovima”, zaključio je Diaz.
Rješenje je,
naravno, dramatično ubrzati putovanje. Diaz, koji je završio fiziku na
MIT-ju, radi na pogonskom sistemu koji koristi plazmu, odnosno magnete
koji supervruću plazmu usmjeravaju van motora što stvara strahovit
potisak, koji bi put do Marsa skratio na svega pet mjeseci. Diaz smatra
kako bi visoko-energetski električni sistem za propulziju i nuklearna
električna energija, mogli isto tako donijeti revoluciju u transportu
između planeta, jednako dramatičnim smanjenjem vremena putovanja.
Problem s teškim oboljenjima
Već je napomenuto kako bi putovanje do Marsa značilo i povećano
izlaganje kosmičkom zračenju, a posebno bi to bilo naglašeno na samoj
površini Marsa. Kako Mars ima vrlo tanku atmosferu, prolazak solarne
baklje preko Crvene planete značio bi zvono za krajnju uzbunu. Bez
nekakvog oblika štita ili zaštite, astronauti bi bili osuđeni na
propast.
Rješenje bi bilo u samom brodu kojim se dolazi na Mars,
koji bi morao da bude opremljen adekvatnim štitom protiv zračenja iz
svemira. Debeli slojevi aluminijuma u tom smislu su nepraktični, ali je
voda dobra alternativa, jer ona upija zračenje, a opcija je i tečni
vodonik, koji isto tako upija zračenje. Naravno, morao bi da postoi i
ugrađen sistem za regeneraciju vode, poput onoga na Međunarodnoj
svemirskoj stanici, koji bi obnavljao zalihe vode.
Međutim, to
nije sve, pošto bi svemirska odijela potrebna za misije na Marsu takođe
trebalo da dožive određene promjene kako bi mogla da pariraju izuzetno
teškim uslovima za preživljavanje na Marsu. Vodene jakne, polietilen i
posebni viziri na kacigama, samo su neke od stvari koje bi bile potrebne
da se astronaut zaštiti od radijacije.
Ljudska priroda i seks
Da je seks u svemiru fascinacija za mnoge ljude, ne treba trošiti
previše riječi, ali zapravo je riječ o velikom problemu ljudske prirode i s
tim se treba suočiti, naglašavaju naučnici.
“Ignorisanje
potencijalnih posljedica ljudske seksualnosti nije prikladno pri
planiranju tako dugih misija”, napisala je u izvještaju američkoj vladi
iz 2008. godine američka Nacionalna akademija nauka. Njih je zabrinula
činjenica da se pri takvim misijama u NASA-i i američkoj vladi uopšte ne
pridaje pažnja ljudskoj seksualnosti.
“Taj propust se mora
ispraviti’, stoji u izvještaju komisije, a kao posljedice su navedeni
fiziološki i psihološki razlozi, koji mogu dovesti do ugrožavanja
života, jedinstva posade, pa i samog uspjeha misije.
Kosmički kriptonit za čoveka
Nedostatak gravitacije pri putovanju u duboki svemir neizbježno znači i
fizičko propadanje astronauta. Gubitak mišića i gustine kostiju vremenom
postaje sve brži, a osim toga, slabe i kardiovaskularni, disajni i
imuni sistem pa i sam vid astronauta.
Rješenje ovih problema
bilo bi puno, puno vježbanja, baš kao što to rade dva sata dnevno
astronauti na Međunarodnoj svemirskoj stanici. Valja obratiti pažnju i
na posebnu prehranu i korišćenje lijekova koji sprječavaju gubitak koštane
mase.
Iz knjiga naučne fantastike dolazi i primjer rotirajućeg
svemirskog broda, koji tako stvara vještačku gravitaciju, ali čovjek
zasada nema tu tehnologiju.
Koliko smijem da ponesem?
Pola kilograma tereta danas košta 10.000 dolara da se pošalje u svemir.
To zaista nije jeftino. Posada astronauta koji kreću na put ka Marsu
dug dvije ili tri godine, vjerovatno bi trebala toliko zaliha hrane,
lijekova, sprava i drugih stvari, da bi ta cifra bila astronomska.
Rješenje bi bilo ograničiti potrebne zalihe na neki način i stvoriti
uslove za proizvodnju hrane na samom Marsu. Hidrofonički vrtovi i
uzgajanje povrća mogli bi da budu rješenje.
Sve navedeno zasada
još uvek velikim dijelom zvuči kao naučna fantastika, ali postoje i oni
koji su uvjereni da ćemo do 2030. godine hodati tamo gdje su NASA-ini
roboti već ostavili svoje tragove.