KAD JADNICI MARŠIRAJU: Tog 15. oktobra na sarajevske ulice izašlo je, po zvaničnim izvještajima, između 150 i 300 ljudi, koji su se pridružili globalnom pokretu Occupy world. Tih doslovno nekoliko stotina građanki i građana jedini su u glavnom gradu BiH imali snage i volje učestvovati u svjetskom prosvjedu protiv razularenog kapitalizma.
Nažalost, to što su uradili i spasili obraz jednoj inertnoj sredini nije bilo dovoljno da ih se poštedi najrazlitičijih kritičkih pogleda, omalovažavajućih osvrta, zlobnih komentara i zluradih uvreda. Zabetonirani u svojim vikendicama, ušančeni u pomodnim kafićima, Sarajlije su prosvjed otpisali kao uzaludan i komičan pokušaj, kao nevješto i blijedo oponašanje svijeta, imitiranje koje ovdje ne može poroditi ništa efikasno, jer mi nismo dio moderne civilizacije, ne pripadamo joj ni politički, ni egzistencijalno, ni filozofski. A ni organizatori – tvrdi se – nisu nešto.
Neshvatljivi su redovni proplamsaji gnjeva spram bilo koga ko ovdje pokuša nešto uraditi, pružiti otpor politici i sistemu, pljački i neradu. Neko je prosvjednike čak nazvao i jadnima. Što je u suštini, uvredljiva ali tačna definicija. Da, prosvjednici tog dana jesu bili jadni, kao što su jadni i svih ostalih dana, kao što je jadan i ogromni ostatak bosankohercegovačke populacije, čiji se jad uvećava proporcionalno nespremnosti da se bilo šta pokuša, uradi ili promijeni.
Valjda protesti i služe tome da jadni ljudi dignu glas protiv sopstvenog jada. Ko je god u ovom gradu pokušao uraditi nešto, bio je dočekan na sličan način, skepsom, omalovažavanjem ili, u ekstremnim slučajevima, vrijeđanjem.
Sarajevo je kompleksan grad, s ravnomjerno raspoređenim fascinantnim i sramnim bljeskovima. To što je neko pokušao organizirati proteste zaslužuje poštovanje, a to što su drugi u tim protestima vidjeli priliku za ismijavanje govori da nam treba više uzajamnog uvažavanja, samopoštovanja, otvorenog dijaloga usmjerenog ka pobošljšanju stanja, a ne brutalnom vrijeđanju neistomišljenika.
ALTA BEZ STRUJE: Šoping centar Alta privremeno je ostao bez struje, jer nije plaćen višemjesečni dug od 126.000 KM. Prema nekim informacijama, vlasnik i čelni čovjek Alte već 15 dana nije u Bosni i Hercegovini, što se tretira kao bijeg.
Tako će jedan pompezno najavljivani trgovinski centar vjerovatno propasti, što je logična posljedica nelogičnog razvoja Sarajeva. Procjene su da je jedan centar dovoljan da podmiri 100.000 stanovnika. Jedva polumilionsko Sarajevo u ovom trenutku ima toliko tržnih centara kao da je riječ o dvomilionskom gradu. Većina ih životari i na ivici su zatvaranja. Nekritičko forsiranje trgovine, bez značajnijih ulaganja u proizvodnju, dovelo nas je pred pitanje bez odgovora – ko će i koje novce trošiti u tim prodavnicama, buticima, molovima?
Da bi se kupovalo, prethodno bi se nešto moralo i zaraditi, što u ovoj zemlji nije slučaj. Krhka proizvodnja već je opterećena porezima, birokratijom, nepostojećom a skupom državom, tako da mu ga trgovina u našim životima dođe čisti višak. A samo ona buja, raste kao kancerogeno tkivo koje nema ko otkloniti.
Na Marindvoru, u epicentru Sarajeva niče još jedno grandiozno betonsko zdanje, hram trgovine koji će prva dva mjeseca sigurno bilježiti fantastične rezulate. Tako je bilo i s Altom, očevici tvrde da se tih dana nije moglo ući u nju kolika je gužva bila. A kad prođe prvobitna radoznalost, ostanu prazni hodnici, još praznije trgovine i klasično pitanje bosankohercegovačke današnjice: šta sad? Gdje su kupci, potrošači, dobro situirani građani?
BUYBOOK NA LOMAČI: Kader Abdolah, veliki iranski pisac na privremenom bijegu u Holandiji, ima neostvaren san. Da se jednog dana vrati u temeljito politički redizajniranu domovinu.
Kako je krenulo, od povratka za sada ništa, a pitanje je hoće li nakon posljednjih dešavanja oko bosanskohercegovačkog prevoda njegove knjige Poslanik, u izdanju sarajevskog Buybooka, smjeti da poviri u zemlju zastrtu ćilimom, ili bar na teritoriju pod kontrolom Armije BiH; jer u RS sada mu je prolaz zagarantiran.
Stvar ide po uhodanoj šemi. Buybook je objavio knjigu, a Preporod tekst poslije kojeg su čelni ljudi izdavačke kuće zasuti ozbiljnim prijetnjama. Situacija više puta viđena i proživljena na čudesnom prostoru između Une i Drine, od Save do ušća Neretve.
Zbog jednostranog, rigidnog tumačenja, zbog potpunog nepoznavanja prirode predmeta o kojem se piše i raspravlja, jedna je knjiga demonizirana na najprizemniji način, njeni izdavači izloženi masovnoj histeriji a Sarajevo, kao grad s dva lica (jednim nasmijanim i otvorenim, a drugim namrgođenim, tmurnim i uvijek spremnim na svaku formu represije) ponovo je demonstriralo svoju tamnu stranu. Nakupilo se ovdje minulih dvadeset godina i previše te ideološke tame.
Izdavačku kuću Buybook, među ostalima, vode dva izvrsna pisca, Damir Uzunović i Goran Samardžić. Na njima je sada da izdrže ono što znatan dio ovdašnjih novinari trpi permanentno. Anonimna prijetnja ponekad je isprazno mahnitanje, ponekad uvod u nasilje, a redovno čin uznemiravanja i mentalne zaostalosti onog koji prijeti. Postoje institucije koje u takvim situacijama trebaju djelovati i spriječiti transformaciju verbalnog u realno, fizičko nasilje.
MUŠAN TOPALOVIĆ CACO: Obilježena je još jedna godišnjica smrti Mušana Topalovića Cace, čovjeka koji je ratnu karijeru počeo kao branitelj grada, a završio kao ratni zločinac odgovoran za progone, ubistva i mučenja više desetina Sarajlija. Cacin ratni učinak spada u mračne detalje opsjednutog grada, a iz odnosa prema ovom čovjeku i njegovom opusu mogu se detektirati i definirati pojedini segmenti rada ovdašnjih vlasti i medija.
Tako je državna vlast, oličena u Aliji Izetbegoviću, eliminirajući Cacu iz sistema odbrane (ali iz života) učinila da se dovoljno razlikuje od režima, običaja i prakse Radovana Karadžića, s jedne strane, i Mate Bobana, s druge. Ipak, ostat će zabilježena i činjenica da je akcija mogla i morala biti sprovedena znatno ranije, čime bi i njeni efekti bili neuporedivo važniji. Ovako, tim višemjesečnim kašnjenjem dobili smo dvije stvari – nepotrebno je stradalo mnogo nedužnih ljudi, a agonija grada kojim su harale jedinice zbog kojih ni Bakir Izetbegović nije bio siguran, trajala je duže. Tim znakovitim kašnjenjem SDA i Izetbegović (Alija) pružili su dovoljno osnovanog materijala za ocjenu da su likvidirali Cacu tek kada je postao opasan po sistem.
Onog dana kada je krenuo obračun s Topalovićem, svjedoci se dobro sjećaju – s Trebevića i sličnih izletničkih pozicija nije ispaljena nijedna granata na grad. Ko biva, danas se ionako sami ubijate, ne trebamo vam još i mi, kad ćete već unutrašnjim snagama ispuniti našu dnevnu normu.
Slučaj Caco pokazao je i još jedan važan aspekt života u glavnom gradu BiH. Sarajevski mediji – u prvom redu magazin Dani, a uz njih se ne smiju zaboraviti još ni Slobodna Bosna, Federalna televizija i Oslobođenje – fenomen Caco i sve druge slične slučajeve rasvijetlili su do posljednjeg šamara. Koliko god Sarajevo kao medijski centar danas opravdano bilo izloženo kritikama, taj dio novinarske povijesti ne može biti zanemaren. Slične demokratske aktivnosti na teritoriji pod kontrolom HVO-a nikada nisu zabilježene, a u Republici Srpskoj bilo je nekoliko sporadičnih i brutalno sankcioniranih pokušaja.
Tako da je Sarajevo ovaj aspekt svoje ratne prošlosti apsolviralo na dostojan način.
Tekst je preuzet sa portala www.zurnal.info