U oba slučaja – i onom stvarnom i onom hipotetičnom – one su potpuno
emotivne, duboko ukorenjene u predubeđenjima bilo o krivici bilo o
nevinosti optuženih, i ne zasnivaju se na sadržaju same presude već
isključivo na njenom konačnom ishodu.
Ja ću u ovom tekstu pokušati da žalbenu presudu prokomentarišem
koliko je to god moguće razumno, objektivno i bez strasti, imajući u
vidu pre svega njenu sadržinu, kako sam to bio učinio u moja prethodna dva teksta o prvostepenoj presudi Gotovini. Sama presuda nije predugačka, i dostupna je na engleskom jeziku ovde, dok je sažetak odluke na bosanskom, hrvatskom ili srpskom dostupan ovde
na nekih šest strana. Ova presuda mene ne zanima kao ogorčenog Srbina
koji lamentira nad neminovnom selektivnošću međunarodne pravde i njenom
propustu da kazni zločine protiv mog naroda – ja sam odavno razvio
antitela na sve vrste nacionalizma, uključujući virozni podtip zasnovan
na samoviktimizaciji, i presuda me lično ne pogađa. Ali ona me pogađa
kao profesora prava, i nekoga ko je uvek mislio, i misli i dalje, da je
Tribunal neophodan, iako nesavršen, instrument pravde za zločine na
prostorima bivše Jugoslavije. U tom pogledu, presuda predstavlja potpuni
debakl.
Šta je u njoj toliko pogrešno ako to nije sam rezultat?
Problematičan je pre svega rezon većine sudija Žalbenog veća, njihovo
neuvažavanje jednoglasne ocene činjeničnog stanja od strane Pretresnog
veća, utiska koji je time stvoren, te konačno širih društvenih posledica
takvog postupanja.
Sudije Ađius i Pokar su u svojim izdvojenim mišljenjima jasno
ukazali na osnovnu grešku većine Žalbenog veća – neobaziranje na granice
žalbenog preispitivanja prvostepene odluke. Da bi shvatili šta to
zapravo znači, moramo posvetiti par trenutaka razlikama u dvema
evropskim pravnim tradicijama u pogledu koncepcije krivičnog postupka. S
jedne strane, u kontinentalnim evropskim pravnim sistemima, kakvi su i
hrvatski i srpski, žalbeni postupak je po svojoj suštini isti kao i
prvostepeni – drugostepene sudije gledaju ceo predmet, i vagaju sva
pravna i činjenična pitanja o kojima je prethodno odlučivao prvostepeni
sud. Suđenje se pred žalbenim sudom praktično ponavlja, barem u pogledu
onih pitanja koja su među stranama u postupku i dalje sporna. S druge
strane, u anglosaksonskim pravnim sistemima, poput npr. Velike Britanije
ili SAD, u prvom stepenu činjenice utvrđuje laička porota. Svrha
žalbenog postupka, koji se odigrava pred profesionalnim sudijama, nije u
ponovnom suđenju, a posebno ne u potpunom preispitivanju utvrđenog
činjeničnog stanja. Zadatak drugostepenog suda je pre svega da ispita da
li je prvostepeni sud pravilno primenio pravo, dok odluku porote o
činjenicama drugostepeni sud ne može olako dirati.
Tribunal je u svom Statutu i praksi usvojio anglosaksonsku
koncepciju žalbenog postupka, mada činjenice u prvom stepenu ne utvrđuje
laička porota već profesionalne sudije. Žalbeno veće se pre svega
fokusira na sporna pravna pitanja u prvostepenoj odluci, dok odluke
Pretresnog veća o činjeničnom stanju mora tretirati sa dužnim
uvažavanjem, i može ih odbaciti tek ako na osnovu svih izvedenih dokaza u
predmetu do nekog konkretnog činjeničnog nalaza nije moglo doći nijedno
razumno sudsko veće. Drugim rečima, Žalbeno veće ne treba da činjenične
nalaze Pretresnog veća zamenjuje svojim razumevanjem činjenica, osim
ako za tim ne postoji preka potreba zbog nerazumnog postupanja
Pretresnog veća. Ovakvim ustrojstvom žalbenog postupka osigurava se
procesna ekonomija i to da svaki deo suda radi oni što najbolje zna –
Pretresno veće utvrđuje činjenice tokom dokaznog postupka koji može da
traje godinama (u slučaju Gotovine i Markača oko tri godine), dok
Žalbeno veće obezbeđuje konzistentnu primenu međunarodnog krivičnog
prava u svim postupcima pred Tribunalom, u postupku koji traje mnogo
kraće, s drugostepenom presudom koja je takođe obično mnogo kraća od
prvostepene (u slučaju Gotovine i Markača nekih pedesetak strana,
naspram više od 1.300 strana prvostepene presude koja se mahom bavila
utvrđivanjem činjeničnog stanja).
Ukratko, osnovni problem sa žalbenom presudom Gotovini i Markaču je
to što je ovaj institucionalni mehanizam podele rada između Žalbenog i
Pretresnog veća zakazao time što je Žalbeno veće bez adekvatnog
opravdanja odbacilo skoro sve bitne činjenične nalaze Pretresnog veća.
Ceo slučaj se na kraju sveo na jedno činjenično pitanje: nalaz
Pretresnog veća da je artiljerijsko granatiranje Knina i tri druga
srpska grada od strane hrvatske vojske tokom Oluje bilo neselektivno,
tj. da nije bilo usmereno isključivo na vojne ciljeve, kako međunarodno
pravo nalaže. Pretresno veće je svoju ocenu zasnovalo na analizi mesta
udara pojedinih granata, pri čemu se rukovodilo pretpostavkom da se
granate koje su pale dalje od 200 metara od nekog legitimnog vojnog
cilja mogu smatrati dokazom neselektivnog napada.
Sudije Žalbenog veća bile su jednoglasne u oceni da za ovaj rigidni
standard od 200 metara nije bilo dovoljno dokaza u predmetu, te da taj
standard Pretresno veće nije adekvatno obrazložilo. Ali od tog
jednoglasnog nalaza pristupi većine i manjine u Žalbenom veću se
dijametralno razdvajaju. Većina ne objašnjava da li se greška Pretresnog
veća sastoji u pogrešnoj primeni prava ili u pogrešnom utvrđivanju
činjenica. U prvom slučaju, Žalbeno veće bi moralo da samo artikuliše i
primeni adekvatni pravni standard na utvrđene činjenice, i utvrdi da li
je napad na Knin bio neselektivan ili ne. U drugom slučaju, Žalbeno veće
bi moralo da tretira činjenične nalaze Pretresnog veća u njihovoj
celini sa dužnim uvažavanjem, i da ih odbaci jedino ako do nalaza da je
granatiranje Knina bilo neselektivno nije moglo doći nijedno razumno
Pretresno veće.
Većina Žalbenog veća nije uradila ni jedno ni drugo. Ona je zapravo
tretirala grešku Pretresnog veća u pogledu standarda od 200 metara kao
fatalni udarac koji je razorio celu prvostepenu presudu. Umesto da sa
činjeničnim nalazima Pretresnog veća postupa sa dužnim uvažavanjem,
većina Žalbenog veća je pristupila predmetu kao da u njemu sudi iznova,
gledajući svaki pojedini dokaz ili činjenični nalaz u kliničkoj
izolaciji. Većina je tako utvrdila da skoro svi drugi dokazi o
granatiranju Knina u svojoj suštini zavise od primene standarda od 200
metara, mada samo Pretresno veće tom standardu nije dalo takav ključni
značaj, i shodno tome odbacila sve glavne nalaze Pretresnog veća (vidi u
tom pogledu posebno para. 64-67 presude).
Tako je, po mišljenju većine Žalbenog veća, greška Pretresnog veća u
pogledu standarda od 200 metara učinila nemogućim da se van svake
razumne sumnje utvrdi da li je granatiranje Knina i drugih srpskih
gradova bilo neselektivno ili ne. Drugim rečima, većina je smatrala da
ne postoji nijedan drugi standard kojim bi zamenila pogrešni standard od
200 metara, to jest da je svaka pojedina granata jednako mogla biti
usmerena na vojne ili na civilne ciljeve. Posledica ovog agnosticizma
bila je odluka da nijedno razumno veće ne bi moglo da pouzdano utvrdi da
je Knin bio neselektivno granatiran, uprkos tome što je, kako je sudija
Ađius primetio u svoj izdvojenom mišljenju, bilo nesporno da je na Knin
tokom jednog i po dana palo više od 900 projektila dok iz samog grada
nije bilo znakova otpora.
Većina je potom standardu od 200 metara pridala ključni značaj i u
svojoj oceni postojanja zajedničkog zločinačkog poduhvata hrvatskog
rukovodstva da etnički očisti Srbe iz Hrvatske. Po njenom mišljenju,
Pretresno veće je smatralo protivpravno granatiranje ključnim elementom
zajedničkog zločinačkog poduhvata. Pošto sada više nije bilo moguće
pouzdano utvrditi da li je granatiranje zaista bilo protivpravno, takođe
više nije bilo moguće utvrditi da je zajednički zločinački poduhvat
zapravo postojao. Imputirajući Pretresnom veću mišljenje koje ono ni u
jednom trenutku nije bilo usvojilo u svojoj presudi, tj. da zajednički
zločinački poduhvat ne bi postojao bez protivpravnog granatiranja Knina i
drugih srpskih gradova, Žalbeno veće je tako ponovo odbacilo sve druge
dokaze koje je Pretresno veće navelo u pogledu postojanja samog
poduhvata, ceneći svaki od njih u izolaciji a ne u celini: transkripte
sastanaka hrvatskog rukovodstva na Brionima, dokaze o brojnim
pojedinačnim zločinima protiv srpskog stanovništva na terenu, Tuđmanov
otvoreni govor mržnje, te uvođenje diskriminatornih mera radi
sprečavanja povratka srpskog stanovništva u Hrvatsku.
Sa nestankom zajedničkog zločinačkog poduhvata, osude optuženih su
morale biti poništene. U jednom duboko ironičnom trenutku, većina
Žalbenog veća je potom odbila da optužene osudi po alternativnim
oblicima krivične odgovornosti, poput saučesništva, s ozbirom da ti
oblici odgovornosti nisu bili predmet prvostepenog postupka, našavši da
bi time Žalbeno veće optuženima zapravo ponovo sudilo i prekoračilo
granice žalbenog preispitivanja prvostepene presude – mada je u ostatku
svoje odluke Žalbeno veće upravo to i učinilo.
Ukratko, većina Žalbenog veća je jednostavno zamenila činjenično
stanje koje je prethodno utvrdilo Pretresno veće svojom sopstvenom
ocenom dokaza. To nije problematično samo po sebi – mada je uvek krajnje
problematično kada sud dokaze gleda izolovano jedne od drugih, umesto u
njihovoj ukupnosti. Da se Gotovini i Markaču sudilo u Hrvatskoj ili u
Srbiji, žalbeni sud bi upravo gledao sve dokaze i sudio im iznova.
Problem je u tome što je Žalbeno veće činjenice utvrđivalo iznova, ali
sa potpuno pasivnog stanovišta da nije u stanju da otkloni bilo koje
navodne defekte u dokaznom postupku pred Pretresnim većem. Kad bi, na
primer, u postupku pred nekim hrvatskim ili srpskim sudom žalbeni sud
stvarno našao da je na osnovu prvostepenog postupka nemoguće utvrditi da
li je granatiranje Knina bilo neselektivno ili ne, on bi mogao ponovo
otvoriti dokazni postupak te pozvati dodatne svedoke ili veštake
relevantne struke. Ovde, s druge strane, većina Žalbenog veća je ne samo
prekoračila granice preispitivanja prvostepene odluke utvrđene sudskom
praksom Tribunala, odbacivši činjenične nalaze Pretresnog veća koji su u
skladu sa celokupnim dokaznim materijalom bili sasvim razumni (poput
neselektivnosti granatiranja Knina ili postojanja zajedničkog
zločinačkog poduhvata), već je i na tome jednostavno stala.
Toliko o pravu. Ono što stvari čini gorim je nedostatak praktične
mudrosti u rezonu većine Žalbenog veća. Ona je ne samo odbacila
činjenične nalaze Pretresnog veća olako, izrazivši svoju ocenu činjenica
u par paragrafa o pitanjima o kojima se prvostepena presuda bavi na
stotinama strana, već je to učinila bez obaziranja na posledice. Možda
stvarno nije bilo pojedinačne krivice Gotovine i Markača, koji su možda
bili nevini ljudi. Možda je njih trebalo osloboditi krivice, bilo zbog
toga što u zajedničkom zločinačkom poduhvatu nisu učestvovali ili zato
što mu nisu bitno doprineli, ili ih je možda trebalo osuditi po nekom
alternativnom obliku odgovornosti sa manjom kaznom. Ko nije sedeo u
sudnici tokom više godina trajanja dokaznog postupka o ovim pitanjima ne
može imati utemeljeno mišljenje – a ko ga ipak ima je žrtva sopstvenih
predubeđenja. Ali čak i da su Gotovina i Markač bili nevini, zar je
zaista bilo neophodno da Žalbeno veće odbaci obrazložene činjenične
nalaze Pretresnog veća po toliko ključnih pitanja, a posebno u pogledu
postojanja zajedničkog zločinačkog poduhvata?
Po tom pitanju je rezon većine ne samo posebno problematičan, već
ima i najteže posledice. Ni u Hrvatskoj ni u Srbiji optuženi generali
nisu zapravo bili važni kao pojedinci. I jednom i drugom društvu je
zapravo bilo najvažnije kako će Tribunal okarakterisati sistemsku
prirodu zločina (ili ne), i tu su posledice žalbene odluke
najdramatičnije. Od jednoglasne odluke Pretresnog veća da su najviši
pripadnici hrvatskog rukovodstva, uključujući Franju Tuđmana, sklopili
zajednički zločinački poduhvat radi etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske,
došli smo do podeljene odluke Žalbenog veća, donete sa tri glasa prema
dva, da po dokazima u predmetu nijedan razumni sud nije mogao utvrditi
da je takav poduhvat postojao. Ne samo da je ovakav ishod teško
objasniti, već će on samo očvrsnuti sukobljene nacionalističke narative u
Hrvatskoj i Srbiji.
U Hrvatskoj, žalbena presuda predstavlja konačni dokaz da je njihov
rat sa Srbima bio ne samo odbrambeni i pravedan, već i čist i neukaljan.
Da, bilo je zločina protiv Srba, ali njih su činili neki loši
pojedinci, donekle razumljivo motivisani osvetom, a ne hrvatsko
rukovodstvo i državni aparat. Srbi nisu etnički očišćeni, već su iz
Hrvatske otišli dobrovoljno, na nagovor sopstvenih vođa koji su time
želeli da Hrvati izgledaju loše u očima sveta. U Srbiji, presuda
potvrđuje narativ večne žrtve, da je Tribunal politički sud te da on i
međunarodna zajednica nikad nisu marili za zločine protiv Srba.
Kredibilitet Tribunala je ne u ruševinama, već na samoj nuli. Kako sam
bio primetio u svom prethodnom članku,
ako je smisleno poređenje uopšte moguće, hrvatski, pobednički
nacionalizam još je otrovniji i teže izlečiv od gubitničke srpske
verzije. Srbima, čiji su lideri objektivno bilo najveći zločinci ratova
devedesetih, ti ratovi na koncu nisu doneli ništa drugo do poraza i
bede. Hrvatima, s druge strane, Domovinski rat i njegovi razni prirepci
predstavljaju kamen temeljac stvaranja njihove moderne države, do te
mere da mu se stalno moraju klanjati i oni na liberalnoj strani
političkog spektra, poput predsednika Josipovića, koji je svoje
klanjanje po oslobađanju generala već obavio.
Učvršćivanje ovih narativa znači da posebno u Hrvatskoj, ali i u
Srbiji, neće biti apetita za bilo koje dalje korake ka suštinskom
pomirenju i utvrđivanju koliko-toliko zajedničke, i po mogućstvu
objektivne, istine. Svaka strana će nastaviti da živi u svom mehuru,
svojoj sopstvenoj, maloj, alternativnoj stvarnosti. Inicijative
građanskog društva ka stvaranju regionalne komisije za istinu i
pomirenje (REKOM), čiji je uspeh uvek bio neizvestan, sada će
najverovatnije posustati bez obzira na njihovu suštinsku vrednost.
Glasovi koji se izdvajaju iz dva zvanična narativa će i dalje biti
marginalizovani, i to sve više.
Konačno, u isto vreme je i fascinantno i duboko uznemiravajuće
primetiti kako su uloge likujućih Hrvata i uplakanih Srba mogle tako
lako biti zamenjene, da je samo jedan sudija Žalbenog veća bio promenio
svoje mišljenje. Mada će hrvatski nacionalisti uvek reći kako je većina
većina i da je to kraj priče, Srbi će jednako moći da kažu kako je pet
od osam međunarodnih sudija (uključujući troje sudija Pretresnog veća i
dvoje Žalbenog veća) gledalo isti predmet i glasalo za osudu. Celoj
stvari trebati dodati nezapamćenu žestinu neslaganja sudija Žalbenog
veća. Ja lično ne mogu da se setim drugog slučaja u praksi Tribunala u
kome su sudije u manjini tako grubo i otvoreno tvrdile da su sudije u
većini pogrešno tumačile, ignorisale i odbacivale nalaze Pretresnog veća
(sudija Ađius), nazivale rezonovanje većine „grotesknim“ (sudija
Pokar), insinuirale da je za takvo rezonovanje većina imala vanpravne
motive (izdvojeno mišljenje sudije Pokara, para. 30), ili presudu
opisivale kao „suprotnu svakom shvatanju pravde“ (Pokar, para. 39).
Dozvoliti da se konačna odluka u ovako osetljivom predmetu donese sa tri
glasa prema dva i to na ovakav način predstavlja kolektivni neuspeh
Tribunala kao institucije i profesionalni neuspeh svih onih koji su u to
bili uključeni, nezavisno od njihovih dobrih namera.
Autor je profesor međunarodnog prava na Univerzitetu u Notingemu.
Tekst je preuzet sa prijateljskog Peščanika