Kako se ta alternativa razlikuje od istorijski poznatih oblika
autokratske politike još nije sasvim jasno. Pažnju javnosti uglavnom
privlače politički moćnici, kao što su bivši predsednik Sjedinjenih
Država Donald Trump i bivši predsednik Filipina Rodrigo Duterte, ali
takve figure nisu ništa novo u istoriji sveta. Pravo pitanje je šta je
omogućilo njihov uspon i hoće li njihov metod upravljanja opstati i
posle njih?
Tri nedavno objavljene knjige posvećene političkim sistemima u 21.
veku nude različite odgovore na ta pitanja. U jednoj se zaključuje da
umesto otvorene represije današnji autokrati radije koriste manipulaciju
građanstvom; to je verovatno najsofisticiraniji i najutemeljeniji
prikaz novih alternativa demokratiji. U drugoj se ispituju greške
liberalnih demokratija u ophođenju sa novim autokratima. Tema treće
knjige je faktor koji je navodno doveo do opadanja demokratije – to su
rastuća diversifikacija društava i teškoće u upravljanju takvim
društvima – ali otuda ne sledi da su demokratije osuđene na propast.
***
Dominantan je utisak da se današnje autokratije razlikuju od
nekadašnjih diktatura po tome što se vladari koji bezobzirno koncentrišu
vlast u svojim rukama uzdržavaju od formalnog ukidanja institucija kao
što je parlament. Štaviše, ne odriču se ni ideje demokratije. Sergei
Guriev i Daniel Treisman to potkrepljuju empirijskim podacima u knjizi Spin doktori.
Guriev i Treisman, eksperti za Rusiju, razlikuju „diktature straha“,
tradicionalni model koji ideološku jednoobraznost osigurava terorom, i
„diktature spinovanja“ kao noviji oblik u kome se ne pribegava otvorenoj
represiji dok izgledi za smenu vlasti ostaju zanemarljivi.
Tradicionalne autokratije nisu nestale. Guriev i Treisman konstatuju
da je Kina, kao najistaknutiji primer tog tipa, upravo obavila proces
„digitalizacije starog modela izgrađenog na strahu“. Ipak, trend promene
je evidentan: koristeći empirijski model autori su ustanovili da je u
ukupnom broju autokratija udeo diktatura straha opao sa 60 odsto, koliko
je iznosio 70-ih godina 20. veka, na manje od 10 odsto u periodu posle
2000. godine. U međuvremenu je udeo diktatura spinovanja porastao sa 13
na 53 odsto.
Spin diktatori stalno skreću pažnju stanovništva sa pravih problema i
tako ga čine poslušnim. Oni ne insistiraju na neprekidnoj lojalnosti.
Izborne pobede sa 99 odsto dobijenih glasova izazivaju gnev građana.
Zato će se novi diktatori pobrinuti da pobeda bude dovoljno ubedljiva da
demorališe opoziciju, a da pritom ne proizvede utisak očigledne
prevare. Guriev i Treisman pionira tog novog oblika autoritarizma nalaze
u Singapuru, gde je Li Kvan Ju, premijer od 1959. do 1990, uspeo da
održi privid demokratije redovnim organizovanjem izbora. Umesto da
opozicione lidere hapsi zbog drugačijeg mišljenja, izvodio ih je pred
sud zbog kleveta. Posle bankrota zbog dosuđenih kazni gubili su pravo da
se kandiduju, jer je usvojen zakon koji građanima koji su bankrotirali
zabranjuje obavljanje javnih funkcija.
Ako su se tradicionalne autokratije oslanjale na iluziju konsenzusa,
današnji autokrati nastoje da osiguraju konsenzus izgradnje iluzija –
bilo da je to iluzija opstanka stvarne demokratije, neograničene
kompetentnosti vladara ili povratka stare veličine. Guriev i Treisman
primećuju da mnogi od takvih lidera u početku uživaju znatnu popularnost
– primer je predsednik Rusije Vladimir Putin – da bi onda postepeno
transformisali institucije da ne izgube vlast kada se okolnosti promene.
Takav autokratski model lako prelazi nacionalne granice, tvrde autori,
između ostalog i zato što ne podrazumeva jedinstvenu ideologiju (Li Kvan
Ju je sebe nazivao pragmatičarem).
Guriev i Treisman navode mnoštvo empirijskih podataka kojima
potkrepljuju iznete tvrdnje. U svakom od poglavlja opisani su različiti
mehanizmi koje su diktatori 21. veka koristili da sačuvaju vlast, a da
se pritom ne prikažu kao tirani. Autori pokazuju da su današnji
autoritarni lideri manje nasilni u poređenju sa svojim prethodnicima iz
20. veka. Takođe su manje skloni započinjanju ratova. Ali i tu postoji
izuzetak. Guriev i Treisman primećuju da je Putin započeo mnogo više
ratnih sukoba nego bilo koji drugi spin diktator: 21 u vreme pisanja
knjige, odnosno 22 sa invazijom na Ukrajinu.
Putinovo ponašanje nakon početka rata u Ukrajini dovodi u pitanje
neke od aspekata prikaza novog autoritarizma koji nude Guriev i
Treisman. Ruski lider je ovog proleća zatvorio poslednje – već
marginalizovane – nezavisne medijske kuće u Rusiji i sada radi na
nametanju sopstvene ideologije čitavom društvu. Turski predsednik Recep
Tayyip Erdogan takođe je na sličan način odustao od simulacije
demokratije i napravio iskorak u otvorenu represiju posle pokušaja puča
2016. godine. Izgleda da su današnji autokrati spremni da se vrate na
model straha kada se okolnosti promene i međunarodni kontekst im to
dopusti.
Pokušaji Erdoganove vlade da uz nategnute legalne izgovore spreči
kandidaturu popularnog gradonačelnika Istanbula na predsedničkim
izborima zakazanim za narednu godinu bliži su modelu koji opisuju Guriev
i Treisman, što pokazuje da represivne taktike mogu koegzistirati sa
naizgled mekšim pristupom. Takođe, nezavisno od karaktera njihovih
režima, današnjim autokratima u prilog ide još jedan važan faktor: za
razliku od 20. veka, kada su mnoge granice bile zatvorene, današnji
nezadovoljnici mogu da napuste zemlju. Putin se tako oslobodio stotina
hiljada obrazovanih ruskih građana koji su napustili zemlju posle
invazije Ukrajine.
Ali činjenica da spinovanje lako može biti zamenjeno istinskim
terorom kada prilike to dopuste nije ključni argument protiv teze
Gurieva i Treismana. Oslanjajući se na širok uzorak slučajeva oni dolaze
do važnih nalaza o stanju politike na početku 21. veka: suprotno
uverenju popularnom među liberalnim demokratima posle pada Sovjetskog
Saveza, autokratije ne padaju same od sebe; autokrati su sposobni da uče
i usavršavaju svoje metode. To što su neki od njih bez razmišljanja
pretvaraju u klasične diktatore dovodi u sumnju tvrdnje autora da će
„koktel modernizacije“ koja donosi napredak u ekonomiji i naročito
obrazovanju na kraju doneti i propast autokratija. Takvi lideri
očigledno nisu nepobedivi, ali postavlja se pitanje mogu li oni
jednostavno nastaviti da unedogled inoviraju i usavršavaju tehnike
vladanja da bi neutralisali političke efekte modernizacije?
***
U novinarskom maniru pisano Doba moćnika
Gideona Rachmana odlično dopunjava studiju Gurieva i Treismana napisanu
jezikom društvenih nauka. Kao što naslov pokazuje, i Rachman,
kolumnista Financial Timesa, veruje da je svet ušao u novo
doba. Putin je izvorni arhetip političkog moćnika, a uspon Si Đinpinga
na mesto šefa Komunističke partije Kine 2012. godine potvrdio je trend.
Važno je primetiti da ovaj model nastao izvan zapada nije ograničen na
autoritarne režime: Trump i britanski premijer Boris Johnson takođe su
primeri političkih moćnika, piše Rachman.
Smeštanje trapavog pripadnika britanskog establišmenta i saudijskog
krunskog princa Mohameda bin Salmana optuženog za ubistvo u istu grupu
čini se neprimerenim, ali Rachman veruje da između njih postoji veza.
Strategije koje današnji lideri koriste da bi kontrolisali nezavisne
institucije, naročito pravosuđe i slobodne medije, veoma su slične,
tvrdi on. Slične su i njihove retorike: Johnsonovo raspirivanje sumnji u
„ljude koji zaista upravljaju državom“ ne razlikuje se mnogo od
Erdoganovih napada na „duboku državu“.
Johnson ne izgleda kao autoritarna politička figura, pa je uspeo da
preživi brojne krize zahvaljujući tome što se Velika Britanija u velikoj
meri oslanja na nešto što istoričar Peter Hennesy opisuje kao model
„dobrih momaka“ na vlasti, model u kom nije moguće da neko ko ostavlja
utisak dobrog momka zapravo bude politički odmetnik. Uprkos brojnim
ispadima s repertoara autoritarnih političara – kao što su pritisci na
izbornu komisiju – Johnsonu su političari, novinari i građani godinama
sve opraštali, delom zbog šarmantne persone koju je izgradio, a delom
zato što niko nije bio spreman da poveruje da jedna od najstarijih
demokratija klizi u pravcu autokratije.
Rachman je imao pristup mnogima od ličnosti o kojima piše, bilo kroz
formalne intervjue ili društvene događaje. Između ostalog, on opisuje
venčanje kome je prisustvovao pre nekoliko godina, gde je Johnson kao
jedan od gostiju izjavio da kolumne koje je pisao protiv Evropske unije
ne treba shvatati previše ozbiljno. Naravno, informacije takve vrste
nije moguće verifikovati. Rachman piše i da je autokratski mađarski
premijer Viktor Orban svog velikog saveznika, poljskog lidera Jaroslawa
Kaczynskog, nazvao ludakom nakon što su zajedno proveli jedan dan 2016.
godine – što bi trebalo da potvrdi kontrast između Kaczynskog kao
nacionalističkog katoličkog fanatika i Orbana kao oportuniste. Ali i to
je samo nešto što je neki Orbanov prijatelj ispričao Rachmanu.
Kroz Rachmanov prikaz galerije političkih moćnika provlače se i
tonovi liberalne samokritike kada ukazuje na „potrebu zapada da otkriva
nove liberalne heroje“. Figure kao što su Erdogan i etiopski premijer
Abiy Ahmed nekada su slavljeni kao veliki reformatori; Rachman pokazuje
kako političari spremni da ponavljaju ključne reči kao što su
globalizacija, diverzitet i dobra uprava automatski dobijaju pažnju i
podršku. Ali priznaje da je u tom pogledu i sam grešio i navodi
sopstvene kolumne u Timesu kao primer pogrešnih procena figura
kao što je indijski premijer Narendra Modi. Postoje li još mračnije
strane ove priče – slučajevi kada zapad pruža legitimitet
preobraćenicima i u to ime zanemaruje njihove zloupotrebe institucija
demokratije? Rachman o tome ne govori.
Bertolt Brecht je rekao: „Teško zemlji kojoj su potrebni heroji“.
Teško i onim zemljama u kojima se posao političkih analitičara svodi na
nagađanje o tome šta je u glavama lidera. Postoji li neki širi obrazac
kojim se može objasniti ovaj trend? Rachman nudi uobičajenu listu
polazeći od gubitnika u procesu globalizacije, ali pitanje je koliko se
ovaj trend može generalizovati. Politički moćnici u različitim zemljama
možda slično izgledaju, ali to ne znači da su razlozi njihovog uspeha
identični. Zapravo, Rachmanove analize lokalnih konteksta potvrđuju da
karijere autokratskih lidera pokazuju osobenosti koje se ne mogu
obuhvatiti uopštenim zapažanjima o globalnom talasu populizma.
Rachman identifikuje jednu posebno pogubnu strategiju moćnika u
velikim multietničkim demokratijama kao što su Sjedinjene Države: strah
da će „obični ljudi“ – što je eufemizam za belu većinu – biti zamenjeni
pretećim „drugim“. Otuda sledi da jedino snažan vođa može zaštititi
građanstvo od te „zamene“. Mada su današnji ambiciozni autokrati
odustali od najvećeg dela repertoara diktatora 20. veka, sejanja panike
se ne odriču.
***
Teorija o velikoj zameni stanovništva – zaveri koja neprijatelje
nacije identifikuje kao one koji žele da „naše“ zamene „drugima“–
centralni je element radikalno desničarske retorike u mnogim zemljama.
Utoliko je važnije nego ikad pažljivo uokviriti rasprave o demografiji. U
knjizi Veliki eksperiment
Yascha Mounk, istaknuti politikolog, ponavlja zapažanje bivšeg
američkog predsednika Baracka Obame i konstatuje da je multietnička
demokratija „eksperiment“. Takva formulacija implicira da iza
eksperimenta stoji neko ko vuče konce. U svakom slučaju, on je veoma
zabrinut da bi se eksperiment mogao loše završiti. Mounk ukazuje na
čovekovu plemensku prirodu ili, kako sam kaže, sklonost „grupisanju“.
Zemlje visokog diverziteta mogu završiti u anarhiji, brutalnoj
dominaciji jedne grupe nad ostalima ili nelagodnom kompromisu u kome je
vlast podeljena između više grupa.
Mounk predlaže tri moguća rešenja: prilično nejasno formulisan skup
politika; privlačnu metaforu za zamišljanje raznolikog, ali harmoničnog
političkog tela; i uopšteno pozivanje na optimizam nasuprot „modernom
pesimizmu“ za koji tvrdi da je dominantan jednako na levici i desnici.
Mounk se elegantno pozicionira između etnonacionalizma i neke izmišljene
levice. Radikalna desnica veruje da eksperiment neće uspeti zato što se
manjine ne mogu u potpunosti integrisati, dok neki neimenovani
„akademski i aktivistički krugovi“ sa levice očajavaju zbog
nesposobnosti demokratije da učini kraj strukturnom rasizmu. Zato u tom
sukobu bez kraja predstavnici progresivnih snaga pozivaju ljude da
„prigrle svoje identitete“.
To je primer lažne ravnoteže zbog koje je centrizam postao
ozloglašen. Raspirivanje mržnje prema etničkim i verskim manjinama je
sasvim stvarna pretnja u nekim od najvećih demokratija: s druge strane,
navodno pesimistična levica je u Sjedinjenim Državama potpuno
marginalizovana, a u drugim zemljama o kojima Mounk piše nema mnogo
uticaja. Umesto izračunavanja ekvidistance u odnosu na obe pozicije,
autoru bi bilo bolje da je više poradio na slici koju predlaže kao
zamenu za klišee melting pota i činije salate: otvoreni javni
park u kome se susreću različiti ljudi radeći različite stvari. To je
dobra metafora, ali nije jasno kako bi se to tačno pretočilo u konkretne
politike.
Mounk nudi spisak stvari koje mu se dopadaju, od rangiranog glasanja
do snaženja socijalne države. Ali knjiga zaobilazi najteža pitanja:
treba li verskim zajednicama dopustiti rodno ekskluzivne škole, da li bi
to potkopalo građanski patriotizam za koji se Mounk zalaže, da li je
posvećenost razvoju diverziteta u institucijama poput univerziteta
odgovor na potrebu da se „prigrli svoj identitet“ ili se to čini u ime
zajedničkih univerzalnih ideja?
U Mounkovoj knjizi nema istraživanja i izveštavanja; najviše prostora
dato je samozadovoljnom centrizmu koji je ovde u opasnosti da pruži
legitimitet antidemokratskoj desnici. Zašto bi autor koji sebe smešta
levo od centra zahtevao „razumne mere predostrožnosti koje će
eliminisati izborne prevare“ ako je već dokazano da takvih prevara nije
bilo? Zašto traži da Evropska unija prebaci donošenje odluka „u
društvenom i kulturnom domenu“ na nacionalni nivo ako znamo da EU
zapravo nema značajnih kompetencija u toj oblasti. Pod tradicionalnim
političkim okolnostima verovatno bi bilo razumno činiti ustupke i
jednima i drugima, ali u situaciji kada jedna strana sistematski plasira
laži, to je pogrešna politička procena.
Jedini koristan uvid koji se može izvući iz ove knjige je
konstatacija da demografija nije sudbina. U ovom slučaju Mounkov
mehanički dualizam ima izvesno opravdanje: mnogi demokrati u Sjedinjenim
Državama veruju da je budućnost njihova zbog rastućeg broja glasova
pripadnika manjina. Zato republikanci pojačavaju napore da otežaju
glasanje. I jedni i drugi gube iz vida fluidnost identiteta i činjenicu
da partije imaju dosta manevarskog prostora za donošenje odluka o tome
kome će se obratiti. Mounk je u pravu kada kaže da obe strane treba da
se oslobode ove „najopasnije ideje u američkoj politici“ – ali to je
prilično slab učinak za autora koji se predstavlja kao „jedan od vodećih svetskih eksperata za krizu liberalne demokratije“.
***
Možda svet zaista ulazi u novi hladni rat, ali za razliku od lidera
Sovjetskog Saveza i Kine u 20. veku, današnji autokrati ne nude
ideologije sa globalnim ambicijama. Oni zapravo nemaju nove političke
ideje i često se pravdaju pozivanjem na demokratiju. Ono što je novo
jeste veština usavršavanja tehnika vladanja i eksploatacija sklonosti
zapada da profit postavlja iznad političkih načela. Putinov sistem se u
velikoj meri oslanjao na rupe u zakonu i spremnost zapadnih bankara,
advokata i agenata za nekretnine da sarađuju sa ruskim oligarsima.
Diktature spinovanja imale su koristi i od spremnosti bivših zapadnih
lidera da ih potvrde kao stvarne demokratije.
Ipak, moguće je da će invazija na Ukrajinu primorati zapad na
suočavanje sa istinom i preispitivanje odnosa sa protivnicima. Odlična
knjiga Gurieva i Treismana, a donekle i Rachmanova knjiga, mogu pomoći
zapadu da razume svog protivnika.
Foreign Policy, 08.06.2022.
Preveo Đorđe Tomić