Taj jedan motiv, eto nažalost ili nasreću, nije bio dovoljan da me sasvim odvede na stranu, u fikciju, no vrlo često, što vrijeme ide – to češće, znam odlutati u skromnu jednokatnicu u mjestašcu blizu Calgaryja u Kanadi, a ondje, u sterilnom dnevnom boravku, na olinjalom kauču, sjedi domaćin, ja ga zovem Đorđem, puši cigaretu, pije rakiju, vrijeme je akšama. Đorđu je lijeno ustati i stisnuti klopku lustera, pa prostoriju osvijetljava jedino bjelina snijega što ulazi u okovane prozore. Đorđe ugasi cigaretu, ustane, napravi četiri-pet koraka, pruži ruku kroz polumrak i sobu obasja svjetlost triju slabih žarulja. Zatim se odgega do peći i ubaci još jedno drvo kroz vrela vratašca, pa se vrati na kauč, pripali novu cigaretu, otpije malo rakije i uzme s niskog stola četiri lista papira ispisana njegovim krupnim, plavim i neravnim slovima. Počne čitati. Ne stigne ni do kraja trećeg retka, a na vratima se začuje zvono. To je Đorđev sin Dejan. Otkako se, prije nepunih šest godina, Đorđeva žena, Darinka, vratila u Bosnu, u Bratunac, jer više nije mogla podnijeti usamljenost i vegetiranje negdje na kraju ili početku svijeta, četrdeset petogodišnji Dejan, konobar u propadajućem restoranu brze hrane u gradu, svraća k ocu dva puta tjedno, obično srijedom i nedeljom. Nedeljom na ručak, uvijek isti: Đorđe skuha svoj čuveni lovački gulaš. Sredom na kavu i rakiju. Dejan se razveo prije godinu i pol, odnosno žena ga napustila, Poljakinja, otada je šutljiviji i bolje mu ide rakija. Kći viđa subotom i nedeljom, dovede je ponekad i djedu Đorđu na ručak. Da nije malene, i Dejan bi se već vratio u Bosnu, ili u Beograd. A i ovako, sve ozbiljnije razmišlja o tome. Jedino Đorđe ne misli o povratku u zavičaj, on se neće vratiti.
Sjede Đorđe i Dejan, Đorđe na svom kauču, Dejan u fotelji: piju, puše, gledaju televiziju, Dejan povremeno otpuhne, pa zapali još jednu. Uvek sve isto poput vjerskog obreda. Đorđe upita sina je li se čuo sa Darinkom, ovaj mu reče da jeste, ona je dobro, tamo je lijepo, ništa joj ne fali, ima s kime porazgovarati. To je Darinki najvažnije. Mrak polegao po snijegu, Dejan i Đorđe šute, sve šuti. Kad Dejan ustane da ode, ustane i Đorđe i pruži mu ona četiri presavijena lista papira, pa ga odmah upita dokad bi mu mogao prevesti na engleski. Dejan letimično pogleda i reče da možda može do nedelje. A šta je ovo? Neki dopis za općinu, reče Đorđe, pisao sam im već dva puta na našem jeziku, ali ništa, valjda mora biti na engleskom. Pa, mora, naravno, gdje bi stigli kad bi svako na svom…Dejan ispravlja listove papira, sprema ih u unutrašnji džep kaputa i ode. Đorđe se vrati u sobu i uskoro se počne obuvati i odijevati: skijaške hlače, duboke i tople cipele, debela bunda i vunom postavljena kapuljača, šal, rukavice. Uzme cigarete, osvrne se po sobi i izađe. Zaključa vrata, stavi ključ pod otirač i uputi se u snježnu noć, kao da ima cilj.
Pet ili šest sati kasnije, Dejan sjedi za kompjuterom u svojoj garsonjeri, izvadio očeve papire za prijevod i čita.
Prije rata, bio sam vozač autobusa, vozio najviše djecu iz udaljenih sela do škole u gradu. Za vojsku nisam bio, i bolestan i prešao pedesetu, pa me ostavilo da vozim autobus. To mi je bio ratni raspored. Sad sam više prevozio vojsku nego djecu i druge građane. Oba mi sina diglo u rat. Mlađi poginuo prve ratne godine. Žena umalo poludela od tuge. U julu 1995, drugi dan pošto je vojska ušla u Srebrenicu, bio je četvrtak, poslalo me da vozim muslimansko civilno stanovništvo iz Potočara na teritorij prema Kladnju.
Dejan srdito odloži list papira i pripali cigaretu. Povuče dim i nastavi čitati. Nije bio radoznao, ali više nije mogao odustati od čitanja, a slutio je da bi to bilo najpametnije, ustati i odmah spaliti te papire, zaboraviti da ih je ikad držao u ruci.
Tri puta sam se tog dana vraćao po ljude u Potočare i vozio ih u mjesto Tišće kod Kladnja. Tu su oni prelazili na drugu, svoju stranu. U Potočarima naveče toga dana više nije bilo nikoga. Sljedećeg dana, u petak, vozio sam zarobljenike iz centra Bratunca do škole u Orahovcu kod Zvornika. Odvezao sam dvije ture, oko sto ljudi. Nisam poznavao nikog od tih ljudi, a mislim da ni mene niko od njih nije prepoznao. Na povratku iz Orahovca u Bratunac pukla mi je guma na autobusu. Nisam imao rezervnu. Po nekim vojnicima koji su prolazili poslao sam poruku svojima u firmi da mi treba nova guma, ali guma je stigla tek sledećeg dana, u subotu, oko podne. Ja sam cijelo vrijeme bio u autobusu, a kad se smrčilo, ožednio sam i ogladnio, pa sam se uputio da nađem najbližu kuću da zamolim malo vode i hrane. Pješačio sam sigurno pola sata do prve kuće. U kući je bilo dvoje starijih ljudi, bračni par. Dali su mi da jedem i pijem. Zadržao sam se oko sat vremena kod njih. Pitali su me jesam li čuo pucnje iz pravca Orahovca. Rekao sam da jesam, kao što i jesam. Na tome smo, više-manje, i ostali. Ja sam otišao i prespavao tu noć u autobusu.
Kada sam u subotu oko podne, zamjenio gumu, dovezao sam se pred komandu brigade u Bratuncu, gdje mi je rečeno da trenutno nema posla za mene, da mogu ići kući i da sam slobodan do ujutro. Kod kuće sam ručao i otišao još odspavati, iako je bila vrućina kao u paklu. Kazao sam supruzi da me probudi ako nazovu iz fime ili iz brigade. Nisu zvali. Spavao sam dugo.
Dejan ugasi cigaretu, ustane, uzme mobitel i nervozno nazove oca. On mu se ne javi. Dejan je još nervozniji vrati se za stol i nastavi.
Sledećeg jutra, u nedelju, javio sam se s autobusom u firmu. Rečeno mi je da se javim u školu u Kuli, isto u opštini zvornik. Stigao sam oko 10 sati ujutro. Sjedio sam u autobusu i čekao. Bilo je još petnaestak autobusa i vozača. Svi smo čekali da zarobljenici počnu izlaziti iz škole i ulaziti u autobuse, pa da ih nekud prevezemo. Rečeno nam je da ćemo ih prevoziti do jednog vojnog poljoprivrednog dobra, udaljenog par kilometara od škole. Moj autobus je bio zadnji u redu za punjenje ljudima. Kad su otišli prvi autobusi, počeo je dopirati zvuk pucnjave. Znao sam da ubijaju zarobljenike. Onda su počeli puniti moj autobus. Zadnji je ušao jedan jedan mladi momak, nije imao više od dvadeset. Prepozao sam ga, zvao se Eldar. Vozio sam ga u školu od petog do osmog razreda. Prepoznao je i on mene. Šćućurio se blizu mog sjedišta. Ništa nismo rekli jedan drugome dok smo se vozili tih par kilometara. I drugi u autobusu su šutjeli. Vojnici su mi rekli da parkiram autobus sto pedeset metara od tog mjesta na kojem se pucalo i ubijalo. Odvodili su po desetak ili petnaest ljudi iz autobusa. Eldar je nekako uspio da ostane u toj zadnjoj, četvrtoj grupi iz mog autobusa. Zadnji je izlazio iz autobusa. Pogledao me s vrata, dok ga je vojnik s puškom u rukama požurivao da siđe. Rekao sam tom vojniku: „Nemojte njega“. Vojnik je tada, s puškom uperenom u mene ušao u autobus, ščepao me za košulju i izvukao napolje. Natjerao me da idem ispred njega, na začelju kolone od dvanaest muškaraca, ja sam bio dvanaesti. Eldar je išao ispred mene.
Doveli su nas do jedne manje livade na kojoj je bila iskopana velika jama. Dvojica vojnika nogama su gurala tijela ubijenih u tu jamu. Onu jedanaestoricu zarobljenika počeli su postrojavati pred jamom, a onda je neki vojnik upitao ko sam ja. Onaj što me izveo iz autobusa i doveo tu rekao je da sam ga molio da ne ubijemo jednoga Turčina, pa je prstom pokazao na Eldara. Onaj koji je pitao ko sam, bio je znojan i užurban, prišao je i udario mi šamar. Rekao sam mu: „Nemoj bolan, meni je sin poginuo u ratu“. On je uzvratio da ću se onda sad osvetiti. Gurnuo mi je pušku u ruke i odvukao me do Eldara, naredio i da pucam. Derao se na mene da moram osvetiti sina. Pucaj, moraš, pucaj, pucaj! I drugi vojnici počeli su da rade isto. Eldar je drhtao preda mnom. Sve je bilo zastalo. Stisnuo sam okidač, bilo je namešteno na rafalnu paljbu. Eldar je pao na zemlju. Ja sam stajao ukočen s puškom u ruci, onih deset vojnika se cerekalo.
Dejan opet ustane od stola, uznemireno ode do prozora i otvori ga. U prostoriju prodre debeo val oštrog zraka. Dejan ostane tako stajati nekoliko trenutaka, a onda ode do stola i uzme zadnji list papira. Vratio se na prozor.
Okrenuo sam se i pokušao uperiti pušku u sve njih odjednom. Oni su malo ustukli, naročito ona dvojica što su mi stajala najbliže. Tad se pojavio taj potpukovnik, čovjek srednjih godina, on je bio očito glavni. Okrenuo sam cijev u njega. Kazao sam ko sam i šta sam, da mi je poginuo sin prve ratne godine, da su me sad natjerali da osvetim sina, da ubijem zarobljenika. Pitao me šta sad hoću. Rekao sam da hoću da mi on pomogne da unesem u autobus momka kojeg sam ubio, Eldara, da mi nađe sanduk i da mi pomogne da sahranim momka kako treba. Niko drugi, već on! Prisato je i sve se odjednom smirilo, vratilo u kolotečinu. Ja sam zadržao pušku onog vojnika. Dok smo pukovnik i ja odnosili Eldara s livade, vojnici su postrojavali onu desetoricu pred jamom. Pucali su u njih.
Potpukovnik je cijelim putem nešto pričao o sebi, ja nisam slušao. Zaustavili smo se u jednoj kasarni. Potpukovnik je otišao i vratio se s dvojicom mladih vojnika, koji su nosili metalni sanduk. Dvojica vojnika su ostala tu u kasarni, a ja i potpukovnik odvezli smo se na groblje u Bratuncu. Potpukovnik je opet pričao. Govorio je da se ovo mora, on je vojnik i samo izvršava naređenja, nismo mi tu da postavljamo pitanja, to je nacionalni interes. Zna on kako mi je, ali moram razumjeti. Osvetio sam sina, najbolje da to tako gledam. Uskoro su ga zvali preko motorole. Neki glas mu je rekao da se nikako ne može doći do komandanta brigade, a da Turci na sjeveru bez borbe prelaze na teritorij pod kontrolom svoje vojske. Malo je bjesnio zbog toga, pa rakao da je to život – mi ovdje završavamo jedno, a drugi tamo slobodno prolaze. Ko će znati zašto su ovi prošli ovako, a oni onako.
Parkirao sam autobus ispred groblja. Potpukovnik i ja iznijeli smo sanduk i između sebe ga donijeli do naše grobnice. Skinuo sam ploču, ušao unutra, a potpukovnik mi je pomalo gurao kovčeg. Uspio sam ga nekako smjestiti u grobnicu, uz sanduk moga sina. Onda smo otišli. Ostavio sam potpukovnika u gradu, a ja sam otišao svojoj kući. Eldar je ostao u našoj grobnici.
To je istina. Lagao sam kada sam ulazio u vašu zemlju. Ni od čega ne bježim.
Dejan je te večeri još tri puta nazvao oca, ali on mu se nije javio. Dejan je zaspao na trosjedu. Ujutro su ga probudili policajci na vratima. Našli su Đorđevo tijelo. Bacio se pod vlak nekoliko kilometara izvan mjesta. Uza nj su bile isprave. Nakon što je identificirao mrtvog oca, Dejan je ostatak dana proveo s kćeri, premda nije bio vikend. Njegova bivša žena se smilovala, kad joj je ispričao šta se dogodilo.
Dejan se vratio u Bosnu s ocem Đorđem u sanduku. Sahranio ga je, zajedno s ona četiri lista papira, uz mlađeg brata i Eldara“.
Ivica Đikić, Beara. Dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici (Zagreb: Naklada Ljevak, 2016).
„Fikcija“ Ivice Đikića koji je napisao verovatno jednu od najboljih knjiga o anatomiji genocida počinjenog nad Bošnjacima u Srebrenici jula meseca 1995. inspirisana je dešavanjima od 16. jula 1995. na vojnoj ekonomiji ili poljoprivrednom dobru Branjevo, jednom od lokaliteta koji je služio za streljanje zarobljennog bošnjačkog stanovništva. Prema rekonstrukciji koju je Ivica Đikić napravio na osnovu, pre svega, dokumentacije koja je proistekla iz rada Haškog tribunala ali i na osnovu razgovora sa brojnim svedocima, novinarima i istraživačima od kojih se većina bave pre svega ratovima devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije (neki već trideset godina), u nedelju 16. jula 1995. godine osmorica pripadnika 10. diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske tj. Brano Gojković, Franc Kos, Marko Boškić, Aleksandar Cvetković, Dražen Erdemović, Vlastimir Golijan, Zoran Goronja i Stanko Savanović, a po „ponovljenom“ naređenju poručnika Milorada Polemiša, krenula su prema vojnoj ekonomiji Branjevo gde su u zoru počeli pristizati prvi civilni i vojni autobusi puni Bošnjaka iz škole u zaseoku Kuli u selu Pilići. Tom prilikom dovezeno je više od hiljadu ljudi. Pomenutim vojnicima 10. diverzantskog odreda koji su bili zaduženi za streljanje toga dana je trebalo da se , na istim „poslovima“ pridruže još dvojica pripadnika istog odreda: Luka Jokić i Zoran Obrenović zvani Maljić (jer je 1992. zarobljene Muslimane voleo ubijati oruđem koje je po veličini bilo između čekića i malja), što se neće desiti. Pored osmorice pomenutih koji su toga dana bili zaduženi za sreljanje oko hiljadu ljudi, na vojnom gazdinstvu Branjani je bio prisutan potpukovnik Vujadin Popović u pratnji dvojice vojnih policajaca Drinskog korpusa.
Deo Đikićeve „fikcije“ koji se odnosi na prelazak zarobljenih Bošnjaka na teritoriju pod kontrolom Armije BIH inspirisan je događajima u vezi sa pregovorima koje je, suprotno volji vojnog rukovodstva Vojske Republike Srpske, potpukovnik vojske Republike Srpske, Vinko Pandurović, zapovednik Zvorničke brigade vodio sa majorom Armije BIH, Šemsudinom Muminovićem a koji će rezultirati otvaranjem sigurnog koridora odnosno prolaza koloni od sedam do osam hiljada bošnjačkih muškaraca. Glavni štab vojske Republike Srpske formalno je naložio hitnu istragu o Pandurevićevom postupku koja i pored formiranja neke vrste tročlane komisije (pukovnik Bogdan Sladojević, pukovnik Nedeljko Trkulja, pukovnik Milovan Stanković) nije dala nikakav rezultat. Po okončanju rata u Bosni i Hercegovini, trideset šestogodišnji potpukovnik Vinko Pandurović (ubedljivo najmlađi visoki oficir uključen u srebreničku operaciju) veoma brzo je napredovao do generalskog čina i visokih dužnosti u Vojsci Jugoslavije.
Prema istraživanju Ivice Đikića, pojedinci koji su uveče 13. jula i tokom 14. jula 1995. kada su počela masovna straljanja „pouzdano i izravno znali ili su mogli utemeljeno zaključiti da traje ili da se sprema pogubljenje svih dotad zarobljenih Bošnjaka iz Srebrenice“ su bili:
General Ratko Mladić, zapovednik Glavnog štaba Vojske Republike Srpske
Pukovnik Ljubiša Beara, načelnik sigurnosne uprave u Glavnom štabu
Radovan Karadžić, predsednik Republike Srpske
Slobodan Milošević, predsednik Republike Srbije
Milan S. Ninković, ministar odbrane Republike Srpske
Mirosalv Deronjić, Karadžićev civilni poverenik za Srebrenicu i glavni čovek Srpske demokratske stranke i lokalne vlasti u Bratuncu
Srbislav Davidović, predsednik Izvršnog veća Opštine Bratunac
General- major Zdravko Tolimir, Mladićev pomoćnik i načelnik Sektora za sigurnost i obaveštajne poslove Glavnog štaba Vojske Republike Srpske
General -major Radivoje Miletić, načelnik Uprave za operativno-nastavne poslove Glavnog štaba
Pukovnik Bogdan Sladojević, oficir za operativne poslove u Glavnom štabu
General-pukovnik Milan Gvero, pomoćnik zapovednika Glavnog štaba za moral, pravne i verske poslove
Pukovnik Željko Kerkez, načelnik Saobraćajne službe Glavnog štaba
General Petar Škrbić, pomoćnik zapovednika Glavnog štaba za organizaciju, mobilizaciju i personalne poslove
Pukovnik Nedeljko Trkulja, načelnik Oklopnih jedinica
Pukovnik Petar Salapura, načelnik Uprave za obaveštajne poslove Glavnog štaba
Pukovnik Radoslav Janković, oficir Uprave za obaveštajne poslove Glavnog štaba
Pukovnik Milovan Stanković, oficir Uprave za obaveštajne poslove Glavnog štaba
Prvi Mladićev ađutant- major Dragomir Pećanac, oficir Uprave za sigurnost Glavnog štaba
General-major Radoslav Krstić, zapovednik Drinskog korpusa
General – major Milenko Živanović, Krstićev prethodnik na mestu zapovednika Drinskog korpusa
Pukovnik Svetozar Andrić, načelnik Štaba Drinskog korpusa
Pukovnik Obrad Vičić, časnik za operativno-nastavne poslove u Štabu Drinskog korpusa
Pukovnik Milenko Lazić, časnik za operativno-nastavne poslove u Štabu Drinskog korpusa
Pukovnik Slobodan Cerović, pomoćnik zapovednika Drinskog korpusa za moral, pravne i verske poslove
Potpukovnik Vujadin Popović, načelnik Odeljenja sigurnosti Drinskog korpusa
Potpukovnik Svetozar Krstić, načelnik Odeljenja za obaveštajne poslove Drinskog korpusa
Major Pavle Golić, obaveštajni oficir u štabu Drinskog korpusa
Pukovnik Ignjat Milanović, načelnik Protivzračne odbrane u Štabu Drinskog korpusa
Momo Amović, načelnik za administrativne poslove u štabu Drinskog korpusa
Poručnik Ratko Vujović, zapovednik Bataljona Vojne policije Drinskog korpusa
Potpukovnik Rajko Krsmanović, načelnik Saobraćajne službe Drinskog korpusa
Pukovnik Lazar Aćimović, načelnik Logistike Drinskog korpusa
Major Milenko Avramović, načelnik Inženjerije Drinskog korpusa
Major Mile Simanić, zamenik načelnika Logistike Drinskog korpusa
Potpukovnik Neđo Blagojević, oficir Veze Drinskog korpusa
Pukovnik Vidoje Blagojević, komandant Bratunačke brigade
Major Novica Pajić, načelnik Štaba Bratunačke brigade
Kapetan 1. klase Momir Nikolić, načelnik Organa sigurnosti Bratunačke brigade
Zlatan Čelanović, referent za moral, verska i pravna pitanja Bratunačke brigade
Stariji vodnik 1. klase Rade Petrović, zapovednik interventnog voda (Crvene beretke) 3. bataljona Bratunačke brigade
Major Dragomir Zekić, zapovednik 3. bataljona Bratunačke brigade
Stariji vodnik 1. klase Mirko Janković, zapovednik voda Vojne policije Bratunačke brigade
Potporučnik Lazar Ostojić, zapovednik 1. bataljona Bratunačke brigade
Kapetan 1. klase Goran Stakić, zapovednik 2. bataljona Bratunačke brigade
Vodnik 1. klase Zoran Milosavljević, zapovednik Interventnog voda 2. bataljona Bratunačke brigade
Potpukovnik Vinko Pandurević, komandant Zvorničke brigade
Major Dragan Obrenović, načelnik Štaba Zvorničke brigade
Potporučnik Drago Nikolić, načelnik Organa sigurnosti Zvorničke brigade
Kapetan Milorad Trbić, oficir sigurnosti u Štabu Zvorničke brigade
Poručnik Momir Jasikovac, zapovednik Vojne policije Zvorničke brigade
Kapetan 1. klase Duško Vukotić, načelnik Organa za obaveštajne poslove Zvorničke brigade
Major Dragan Jokić, načelnik Inženjerije Zvorničke brigade
nekolicina nižih zapovednika i vojnika Inženjerske čete i zapovednika nekih pešadijskih bataljona Zvorničke brigade (čija imena Đikić ne navodi)
Major Mile Kosorić, zapovednik Vlaseničke pešadijske brigade
Major Boško Saragić, zamenik zapovednika Vlaseničke pešadijske brigade
Major Milomir Nastić, zapovednik Milićke pešadijske brigade
Major Ivan Stojanović, načelnik Štaba Milićke pešadijske brigade
Major Radomir Furtula, zapovednik Više gradske Goraždanske pešadijske brigade (Peta podrinjska brigada)
Major Milan Lukić, zapovednik Interventnog voda Višegradske brigade
Major Boban Inđić, neformalni zamenik zapovednika Interventnog voda Višegradske brigade
Potpukovnik Milomir Savčić, komandant 65. zaštitnog puka , elitne jedinice Vojske Republike Srpske pod direktnom komandom generala Ratka Mladićam odnosno njegovog pomoćnika za sigurnosno-obaveštajne poslove generala Tolimira i načelnika Uprave za sigurnost pukovnika Beare
Pukovnik Jovo Jazić, zamenik komandanta 65. zaštitnog puka
Major Zoran Malinić, zapovednik Bataljona Vojne policije 65. zaštitnog puka
Kapetan Aleksandar Lučić, zamenik zapovednika Bataljona Vojne policije 65. zaštitnog puka
Poručnik Milorad Polemiš, zapovednik 10. diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske direktno podređenog generalu Ratku Mladiću koji je njime upravljao preko generala Toimira i svog ađutanta Dragomira Pećanca
Pukovnik Čedo Kneževič, načelnik 410. obaveštajnog centra
Živko Rakić, ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske
Tomislav Kovač, pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske
Jovica Stanišić, načelnik Državne bezbednosti MUP-a Republike Srbije (najmanje dvojica visokorangiranih i uticajnih operativaca Resora državne bezbednosti MUP-a Republike Srbije boravila su sredinom jula 1995. u okolini Srebrenice i Bratunca)
General Goran Sarić, komandant Specijalne brigade policije MUP-a Republike Srpske
Potpukovnik Ljubomir Borovčanin, zamenik komandanta Specijalne brigade policije MUP-a Republike Srpske
Duško Jević zvani Staljin, direktor Centra za obuku Specijalne brigade MUP-a Republike Srpske (Jedinica Centra za obuku Specijalne brigade MUP-a bila je sastavljena od mladića koji su služili vojni rok u jahorinskom kampu i mlađih muškaraca rođenih u Bosni i Hercegovini koje je u junu 1995. srpska Vojna plicija hvatala po Beogradu i drugim gradovima u Srbiji i isporučivala ih u ruke policijskih inspektora Republike Srpske na Jahorini. Pripadnici ove jedinice ubijali su zarobljenike u skladištu u Kravici. Surova odmazda nad zatočenicima skladišta u Kravici prikazana je u filmu Jasmile Žbanić, Quo vadis Aida?)
Mendeljev Đurić, niži zapovednik Specijalne brigade MUP-a Republike Srpske
Neđo Ikonić, niži zapovednik Specijalne brigade MUP-a Republike Srpske
Rade Čuturić, zapovednik Drugog odreda Specijalne policije Šekovići MUP-a Republike Srpske
Miloš Stupar, zapovednik Drugog odreda Specijalne policije Šekovići MUP-a Republike Srpske
Milenko Trifunović, zapovednik Drugog odreda Specijalne policije Šekovići MUP-a Republike Srpske
Kapetan Milan Jolović, zvani Legenda, komandant jedinice Vukovi sa Drine (direktno podređeni potpukovniku Vinku Pandureviću. zapovedniku Zvorničke brigade)
Dragomir Vasić, načelnik regionalnog Centra javne sigurnosti sa sedištem u Zvorniku
Mane Đurić, zamenik načelnika regionalnog Centra javne sigurnosti sa sedištem u Zvorniku
Miodrag Josipović, šef civilne policije u Bratuncu
Branimir Tešić, šef civilne policije u Bratuncu
Dragan Mirković, direktor Komunalnog preduzeća u Bratuncu (lično mu je Beara naložio 13. jula 1995. da svoje mašine i radnike „upregne“ u kopanje masovnih grobnica i zatrpavanje ubijenih zemljom i peskom.
Ovoj neslavnoj družini pripadaju i svi oni čija imena ne zanamo ali koji su se nalazili u kancelarijama civilne vlasti na Palama, u Glavnom štabu Republike Srpske, u Crnoj Rijeci kod Han Pijeska, u pratnji visokih oficira u štabovima i izmeštenim zapovednim mestima Drinskog korpusa, oni koji su bili uz razne pešaćke brigade, policijske i vojnopolicijske snage na području Srebrenice, Bratunca, Zvornika i Vlasenice gde su masovna streljanja i izvršena. Ne treba zaboraviti da su ovom nesvakidašnjem zločinu svedočili brojni komunalni radnici, vozači autobusa civilnih firmi.
Jedan od glavnih utisaka koji iznosu i sam Ivica Đikić a što u budućnosti ne bi smelo da ostane bez adekvatnog objašnjenja je da su genocid u Srebrenici osmislili i skoro u potpunosti organizovali i sproveli, pre svega bivši, od kojih mnogi i visoki oficiri, Jugoslovenske narodne armije, vojske koja je je posle Drugog svetskog rata izrasla iz Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslaviji a čiji su se kadrovi školovali ne samo u prestižnim jugoslovenskim vojnim školama već i u inostranstvu uživajući pri tom povlašćen i privilegovan položaj u jugoslovenskom društvu. Većina biografija koje se nalaze na ovom spisku ili bar biografije onih koji su u srebreničkoj operaciji imali ključnu ulogu svedoče upravo o tome.
Do kraja 2015. godine odnosno da predaje u štampu Đikićevog rukopisa ekshumirano je i najvećim delom identifikovano i sahranjeno oko 7100 ubijenih Bošnjaka iz Srebrenice. Tada se tragalo za još 1200 ljudi.
Međunarodni sud pravde u Hagu presudio je 2007. da je Vojska Republike Srbije počinila genocid u Srebrenici ali da republika Srbija nije odgovorna za taj zločin.
Za zločin počinjen u Srebrenici ili između ostalog i u Srebrenici osuđeni su pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu: Ratko Mladić (doživotna), Radovan Karadžić (doživotna), Ljubiša Beara (doživotna), Vujadin Popović (doživotna), Zdravko Tolimir (doživotna), Miomir Nikolić (zahvaljujući priznanju krivice na dvadeset godina zatvora. Nakon izdržane manje od dve trećine kazne pušten je na slobodu zbog uzornog vladanja), Drago Nikolić (trideset pet godina zatvora), Radislav Krstić (trideset pet godina zatvora), Vinko Pandurević (trinaest godina zatvora), Miroslav Deronjić (zahvaljujući priznanju krivice na deset godina zatvora).
Pukovnik Ljubiša Beara, načelnik sigurnosne uprave u Glavnom štabu Vojske Republike Srpske, čovek koji se može smatrati glavnim operativcem srebreničke operacije, onaj koji je birao lokacije, usmeravao autobuse, „pokretao“ bagere, lupao šakom o sto, unosio se ljudima u lice…na suđenju u Hagu odbacio je sve optužbe. Tom prilikom je tvrdio da sredinom jula 1995. nije ni boravio u Podrinju već se nalazio u svom (neporedno pre toga dobijenom) stanu u Kosovskoj ulici u Beogradu gde je sa porodicom i prijateljima proslavljao svoj 56. rođendan. Ljubiša Beara je umro 2017. godine tokom izdržavanja zatvorske kazne u zatvoru u Berlinu.
Preuzeto sa FB stranice istoričarke Sanje Petrović Todosijević